Tko je Hrvatskoj odrezao jezik?

Tek kada su se i Češka, i Slovačka, i Mađarska na najvišoj razini (predsjednik, odnosno premijer) nedvojbeno pobunile protv ekonomskih sankcija što ih je pod američkim pritiskom Evropska unija uvela Rusiji, prosječnom je građaninu Hrvatske postalo - valjda - jasno kako njegova država u međunarodnim okvirima uporno šuti. I papagajski ponavlja formulu: takvo je stanovište Unije. Kao da nije u stanju sama misliti i zaključivati, kao da joj je netko odrezao jezik.

Nebrojeno smo puta vidjeli premijera i prvu potpredsjednicu Vlade i ministricu vanjskih i evropskih poslova (Predsjednika znatno rjeđe) kako šetaju bruxelleskim kuloarima, kako u stankama sjednica, ili prije njih važno razmjenjuju pokoju riječ s "velikim igračima" u čijem im je društvu, to nije moguće ne primijetiti, tako ugodno biti. Čuli smo i poneku izjavu prije sjednice, ili nakon nje. O tome o čemu će se raspravljati i o tome što je zaključeno. Samo jednom čuli smo premijera kako je rekao da se s nečime ne slaže. I ta priča još traje (duljina radnoga vijeka). Inače, nikada nismo čuli da bi nas bilo tko od njih izvijestio, kako je istupio u Bruxellesu iznoseći mišljenje drugačije od prevladavajućega, kako se makar i samo pokušao usprotiviti nekoj planiranoj mjeri ili potezu, pozivajući se pri tome na štetu što će je takav potez nanijeti hrvatskim nacionalnim interesima, pojednostavljeno rečeno: interesima građana koji su ih birali.

Sankcije Rusiji evidentan su slučaj u kojemu su se predstavnici Hrvatske morali, upravo tako: morali pobuniti i upozoriti svoje evropske kolege kako takve sankcije smatraju štetnima i kontraproduktivnima. Da u Bruxellesu sjede mediokriteti, to je jasno. Da Amerika iz svojih, aposlutno samo svojih interesa prisiljava Evropu da je slijedi na kursu konfrontacije s Rusijom i da tako uđe vjerojatno protiv svoje volje, a sigurno suprotno svojim interesima u novi hladni rat, to je - usudili bismo se pretpostaviti - jasno i svakome političkom laiku. Da će Rusija neko vrijeme čekati, da vidi dokle će stvari ići, ali da će onda odogovoriti protusankcijama, i to je mogao očekivati svaki ma i površni poznavatelj kretanja na međunarodnoj sceni, a pogotovo onaj koji se malo udubio u način vođenja politike ruskog čelnika, Vladimira Putina. A da će ruske protusankcije biti najštetnije za Evropsku uniju (pa onda za Ukrajinu, zbog koje je navodno cijela kriza i počela, a tek potom za samu Rusiju), to su i prije njihovoga proglašenja znali svi eksperti - samo nitko ih nije pitao. Ne, nas je naša šefica diplomacije "umirila" izjavom kako Hrvatska neće osjećati posljedice ruskih protumjera, da bi danas gospodarstvenici koji su bili orijentirani prema ruskom tržištu očajavali, jer dobro znaju da se jednom izgubljeno tržište teško ponovo osvaja. O materijalnim gubicima i potencijalnim gubicima radnih mjesta, da se i ne govori. Dakle, nismo se znali, htjeli - nazovite to kako hoćete - usprotiviti, onda kada se, možda, još nešto moglo promijeniti. No, ne znamo, nećemo ili se naprosto bojimo i sada jasno izreći svoje neslaganje, makar drugi u Evropskoj uniji to bez ikakve zadrške čine. Šutimo, kao da nismo u stanju sami misliti i zaključivati, kao da nam je netko odrezao jezik.

Uopće, hrvatsko se članstvo u međunarodnim organizacijama, ili integracijama, od Ujedinjenih naroda, preko Evropske unije, pa do Atlantskoga pakta, svelo na to da poslušno kimamo glavom, da "važno" priopćavamo kako je nešto odlučeno, a mi smo uz to i pristali i da - kada već nema druge - bježimo u zaklon formule: to je usvojena platforma, a mi je - kao zemlja članica - moramo provoditi. Pri čemu se sasvim svjesno zaboravlja jedna "sitnica" - da bi se došlo do zajedničke platforme, iznose se ideje, prijedlozi, argumenti i protuargumenti. Raspravlja se. U toj pripremnoj fazi svaka članica, bilo UN, bilo EU, bilo NATO, ima legitimno pravo iznositi svoje procjene i zastupati gledišta kojima brani i čuva svoje nacionalne interese. Dapače: ne samo da ima pravo, nego joj je to i dužnost prema svojim građanima. Jer, preko leđa tih građana prelomit će se posljedice loše odmjerenih poteza i pogrešnih koraka. Kao sada, u slučaju ruskih protusankcija.

Stječe se dojam da je hrvatska vanjska politika prepuštena medijima i njihovim "udarnim perima" koja uz zaista rijetke iznimke ne zaslužuju zvati se novinarima, te skupini analitičara, uvijek istih (pojavljivanje onih s disonantnim pogledima na razini je incidenta). A ti naši medijski "udarnici" do savršenstva su se izvještili u prenošenju serviranih "istina", ma koliko one bjelodano bile - laži. Evidentno je to i opet na primjeru Ukrajine, odnosno politike prema Rusiji. Da zlosretni malezijski avion najvjerojatnije nisu srušili pobunjenici, a da Kijev u toj stvari nije "čist", jasno je valjda danas svakome - osim Hrvatskoj (mada se to ni drugdje neće priznati). Bez ograde prenijet će se "informacija" iz Kijeva (koju ni službeni Washington "nije mogao potvrditi") o ulasku kolone ruskih oklopnih transportera na područje Ukrajine i o tome kako je ukrajinska vojska topništvom uništila dobar dio te kolone. Prešutit će se da se ruski mediji redom izruguju toj "istini", opširno je prenoseći, a tek ponegdje stidljivo će se registrirati da je Moskva cijeli slučaj oštro demantirala, ironično dodajući kako se nada da ukrajinska vojska nije pucala na vlastite vojnike. Dalje: bez ikakve rezerve prenosit će se nagađanja da je golemi ruski konvoj humanitarne pomoći (otvoren za inspekciju svakome, pa i novinarima) prikrivena ruska invazija Ukrajine i nitko se neće ni zapitati zbog čega se danima sprječava da konvoj sa 69 generatora i desecima i tisućama tona hrane, vode, s vrećama za spavanje i pokrivačima stigne do civila koji žive u podrumima, bez struje i vode i s malo preostale hrane, izloženi nesmiljenoj topničkoj vatri ukrajinske vojske koja "lomi otpor pobunjenika". Prikazat će se zato humanitarna pomoć iz Kijeva - vreće s krumpirom! I prenijet će se izjava notornoga Karla Bildta kako je ruski angažman u Ukrajini flagrantno kršenje međunarodnoga prava, a da nikakvih dokaza za takvu tvrdnju nema.

Mediji koji funkcioniraju na "pritisak na gumb" i politika koje nema, to je slika Hrvatske koja se pruža svijetu. Slika zemlje koja kao da nije u stanju sama misliti i zaključivati, koja u međunarodnoj areni i kada ima priliku govoriti, a pogotovo onda kada je dužna govoriti - šuti, kao da joj je netko odrezao jezik. Poslušništvo i šutnja karakteriziraju jednako aktualnu vlast, kao i oporbu. Žalosna slika stare članice UN i nove članice EU i NATO. A možda i poželjna slika, tko zna? Koliko je za njih poželjna, osjetit će građani Hrvatske. A oni svakako Hrvatskoj nisu odrezali jezik.

(Tekst prenosimo iz tjednika Novosti)