Tresla se brda, rodilo se ništ'

Prije nešto više od godinu dana napisao sam komentar o Zakonu o strateškim investicijskim projektima. Zakon je tada bio tek u formi prijedloga na sjednici Vlade, no minimalno izmijenjen slavodobitno je u Saboru prihvaćen nekoliko mjeseci kasnije. Uz kritiku pojedinih članaka, moja glavna zamjerka zakonu je bila da je besmislen i da neće privući investitore, a kamoli potaknuti gospodarski oporavak – ono što mu je bila glavna namjena i zbog čega je zamišljen i donesen.

Koliko je to bila istina, pokazao je u međuvremenu nastavak hrvatske gospodarske katastrofe, a dokazuju ovih dana i izjave potpredsjednika Vlade Branka Grčića da se Zakon mora mijenjati. Razina očaja Vlade razvojem situacije može se iščitati i iz neistina koje plasira Grčić o tome da se na famoznoj listi strateških investicijskih projekata našlo njih pet iako je, barem prema odredbama samog tog zakona, u stvari riječ o samo tri projekta.

Ipak, kao nastavak pokušaja da umjetnim disanjem na jedvite jade pokuša oživjeti našu privredu, ovih dana naša je smušena Vlada neslužbeno najavila i mini-poreznu reformu. Glavni aspekt reforme, tvrde u Vladi, bit će porezno rasterećenje građana kroz promjene u porezu na dohodak. Iz Vlade tvrde da će višak novca koji će na taj način ostati građanima otići u potrošnju te da će se time potaknuti gospodarski oporavak. Još jedna besmislica, naravno, no to nažalost već odavno i nije potrebno posebno isticati kad je riječ o našim političkim vođama.

Da bismo olakšali razumijevanje zašto je ovako najavljena porezna reforma besmislica u smislu poticanja gospodarskog oporavka, čak ćemo zanemariti i usporedne najave da će se, zbog promjena u porezu na dohodak, pojačati porezno opterećenje kompanija. Zadržat ćemo se samo na tvrdnji da će rast potrošnje građana potaknuti gospodarski oporavak Hrvatske.

Takvo bi vjerovanje, naime, još bilo i prihvatljivo kad bi se radilo o državi poput SAD-a, Njemačke, Japana, Francuske ili neke druge velike ekonomije u kojoj se roba za osobnu potrošnju proizvodi većinom u samoj državi. No, Hrvatska je nešto što se u ekonomskim krugovima naziva malom otvorenom ekonomijom. Jedna od glavnih karakteristika takvih ekonomija je da se značajan dio robe za osobnu potrošnju - uvozi.

Oni koji imaju dovoljno dugo pamćenje, pa se sjećaju i razdoblja kad je Hrvatska još ostvarivala gospodarski rast, sjetit će se i da je u to doba naša trgovinska bilanca bila negativna: uvozili smo više nego što smo izvozili. Trgovinski deficit bio je toliki da nam čak ni priljev deviza iz turizma, odnosno puno povoljniji odnos u "razmjeni" usluga nije omogućavao da imamo pozitivnu platnu bilancu. U konačnici, platna bilanca nam je bila negativna, a to je dobrim dijelom uzrok i našega katastrofalnog vanjskog zaduženja. Laički rečeno, previše smo uvozili izvana, a premalo izvozili i zato smo inozemstvu ostali dužni.

U međuvremenu u samom gospodarstvu u Hrvatskoj nije se promijenilo ništa bitno. Trgovinska bilanca je danas nešto povoljnija, no glavni razlog leži u tome što nam je osobna potrošnja u proteklih šest godina krize potonula te se stoga i smanjio uvoz (tijekom 2008. godine uvezeno je robe za više od 150 milijardi kuna, a lani za oko 122 milijarde). Struktura našega gospodarstva uglavnom je nepromijenjena i to je ono o čemu se ne vodi računa u Vladi.

Porezno rasterećenje građana kao prvo uopće ne mora dovesti do povećanja potrošnje, nego se može preliti bilo u štednju, bilo u vraćanje dugova. Čak i ako se osobna potrošnja poveća, blagi pozitivan efekt eventualno će osjetiti domaći trgovci, dok će poticaj domaćim proizvođačima najvjerojatnije izostati ili će biti tek simboličan. Brojka koju je objavio Jutarnji list o tome da Vlada računa da bi poreznom reformom građanima trebalo ostati 2,5 milijardi kuna više za potrošnju nije zanemariva, no i dalje ostaje nepoznanica koliko će od toga stvarno osjetiti hrvatske proizvodne i uslužne tvrtke. Dodatno, smanjeni prihodi lokalne države, koja se dobrim dijelom financira iz poreza na dohodak, značit će i manju državnu potrošnju, pogotovo ako Vlada ne održi obećanje o tome da će gradovima, županijama i općinama nadoknaditi gubitak prihoda. A to će opet biti dodatni udarac na naše ionako jadno gospodarstvo.

Fantazije o poticanju domaćega gospodarstva kroz poreznu reformu tu otprilike završavaju. Iako na papiru efektna, a u medijima popularna, odluka će imati jednaku sudbinu kao i Zakon o strateškim investicijama. Tresla se brda, rodilo se ništ'.