Prodajom državljanstva Hrvatska će se pridružiti zemljama poput Sv. Kitts i Nevisa, Dominike te Antigve i Barbude

U Hrvatskoj su mnoge stvari na prodaju, a uskoro bi se to moglo dogoditi i s njezinim državljanstvom. U Vladi su potvrdili da razmišljaju o mogućnosti da se strancima koji investiraju znatna sredstva u našu zemlju dodijeli državljanstvo. Još nema konkretnog prijedloga kako bi to doista bilo provedeno, koji bi iznos stranci trebali uložiti i u koje gospodarske grane. Nije jasno ni bi li se strane investitore, novopečene hrvatske državljane, onda obvezalo da doista žive u Hrvatskoj, kao ni što bi bilo s članovima njihovih obitelji.

Zlatne putovnice

Bilo kako bilo, i sama ideja prodaje hrvatskog državljanstva bogatim ulagačima izaziva mnoge dvojbe. Pitanje je bi li "povlaštene domovnice" doista privukle ozbiljne strane investitore ili bi to bilo samo zeleno svjetlo za razne mešetare i kapital sumnjivog podrijetla. Otvara se i problem korupcije pri dodjeli tzv. zlatnih hrvatskih putovnica. Posebno je značajna i dvojba ne bi li Hrvatska takvom praksom ugrozila princip nediskriminacije i ravnopravnosti građana, stavljajući u povlašteni položaj samo jednu skupinu građana. I to isključivo temeljem njihova bogatstva.

U svijetu postoji različita praksa davanja državljanstva bogatim ulagačima, objašnjava Jelena Džankić, postdoktorandica na Europskom sveučilišnom institutu u Firenci. Jedan od modela je upravo ovaj koji bi mogao zaživjeti u Hrvatskoj, tzv. program "investicijskog državljanstva".

"Jako je malo zemalja koje rade čistu razmjenu novca za državljanstvo. To su uglavnom siromašne karipske zemlje poput Sv. Kitts i Nevisa, Republike Dominike te Antigve i Barbude. Od zemalja Europske unije ovakav program od lani postoji jedino na krizom pogođenom Cipru. Neke druge države EU-a uz veličinu investicije imaju i dodatne kriterije za bogataše, poput prebivališta, poznavanja jezika i slično. To se primjenjuje na Malti i u Bugarskoj (jedna godina prebivališta) ili, na primjer, u Rumunjskoj, gdje je za povlašteno državljanstvo potrebno četiri godine prebivališta, ali i ostali uvjeti poput poznavanja jezika, himne te pravnog poretka zemlje“, objašnjava Jelena Džankić.

Prilika za bogate

Većina članica EU-a investitorima ipak ne daje povlašteno državljanstvo nego samo dozvolu boravka. Iznos koji je potrebno uložiti za "povlašteno prebivalište" razlikuje se od države do države, od preko milijun eura u bogatijim zemljama do samo nekoliko desetaka tisuća eura u onim siromašnijim i zahvaćenim krizom.

I "zlatna državljanstva" i "zlatna prebivališta" imaju svoje dobre i svoje loše strane. Iz dosadašnjeg iskustva vidljivo je da veću korist iz oba povlaštena statusa imaju bogati investitori nego države koje im to omogućavaju. Nisu rijetke ni korupcijske afere, lov u mutnom ili izbjegavanje obaveza u matičnim zemljama.

"Iz pozicije investitora, ‘zlatna putovnica’ donosi puno beneficija, uključujući pristup većem tržištu, građanska prava u drugoj zemlji, mobilnost (posebno u slučaju državljanstva EU-a) i slično. Loša strana za investitora je eventualno pitanje poreza. Iz pozicije države, dobra strana bi bio mogući priljev kapitala koji prije svega ovisi što zemlja očekuje i zahtijeva od investitora. Na primjer, mnogo su veće beneficije za zemlju koja zahtijeva od investitora da održi razinu ulaganja desetak godina i zaposli određeni broj građana kao preduvjet za državljanstvo. To se obično traži u programima ‘zlatnog prebivališta’. Kod ‘zlatnog državljanstva’ se obično zahtijeva jednokratna investicija i kratkoročna dobit, a ako osoba ne planira dalje investirati u toj zemlji, što je često slučaj, već samo da koristi njezinu putovnicu, onda su beneficije za tu zemlju ograničene. Loše strane su potencijal za korupciju, kao u slučaju Austrije, ili izbjegavanje pravnih posljedica u matičnoj državi, kao što je bio slučaj u Crnoj Gori", tumači Džankić.

Nedavni slučaj Malte, koja je također uvela povlašteno državljanstvo, može biti posebno poučan za Hrvatsku. Malta je zbog loših reakcija država članica EU-a više puta revidirala svoj program. Džankić podsjeća na veoma žustru raspravu o tome u Europskom parlamentu u siječnju ove godine. Europski zastupnici žestoko su kritizirali plan Malte da ponudi državljanstvo strancima izvan EU-a po cijeni od 650.000 eura. Iako ne postoji jedinstvena politika državljanstva na razini Unije, malteški program podebljavanja vlastita proračuna prodajom državljanstva izazvao je zgražanje u državama članicama. Ti bi stranci, naime, postali istodobno i državljani EU-a i imali bi pravo raditi i živjeti u bilo kojoj zemlji članici.

Diskriminacija sirotinje

Stoga je Europski parlament donio rezoluciju u kojoj stoji da državljanstvo EU-a ne smije biti na prodaju ni po kojoj cijeni te da sloboda kretanja unutar Unije ne može biti utrživo dobro. Prema mišljenju europskih parlamentaraca, prodaja državljanstva podriva temeljne europskih vrijednosti poput solidarnosti i uzajamnog povjerenja među državama članicama. Time se diskriminira i osobe koje nemaju toliko novca iako imaju znatno više razloga za dobivanje državljanstva.

Upravo primjer Malte pokazuje da praksa dodjeljivanja državljanstva izdašnim investitorima nije isključivo ekonomsko pitanje, nego da ona prelazi i u sferu politike. Takva diskrecijska zakonska rješenja povlače za sobom i ono najvažnije, a to je pitanje ljudskih prava, nediskriminacije i jednakih šansi za sve. S time se slaže i Jelena Džankić.

"Prema Deklaraciji o ljudskim pravima UN-a, svatko ima pravo na državljanstvo. S druge strane, to isto državljanstvo je diskrecijsko pravo države. Dakle, država ima suvereno pravo odlučiti koga uključuje u korpus svojih državljana propisivanjem uvjeta za različite kategorije osoba. Ovo je, doduše, kompleksnije u kontekstu razmjene novca i državljanstva. Prvi problem je svođenje državljanstva na razinu proizvoda koji se može kupiti. Drugi problem je činjenica da državljanstvo nije samo pitanje pasoša, nego i građanskih prava (biračko pravo, pravo na diplomatsku zaštitu, socijalna prava i slično). Često se zaboravlja da u mnogim zemljama državljanstvo nositelju donosi i biračko pravo te da ta osoba ne samo da može glasati na izborima, nego se može i kandidirati za pojedine političke pozicije", upozorava naša sugovornica.

"Državljanstvima za bogataše" zapravo se stvara jedna povlaštena skupina građana – koja je već samim bogatstvom privilegirana – dok se istodobno ignoriraju veliki problemi „nepoćudnih“ starosjedilaca s neriješenim državljanskim statusom, ali i brojnih migranata, tražitelja azila i izbjeglica, koji su često u istim tim državama odbijeni i ne želi im se pružiti zaštita.

Ako ustraje na ideji "povlaštenih domovnica" za investiture, bit će zanimljivo vidjeti kako će hrvatska Vlada objasniti javnosti zašto jedan navodni investitor s pozamašnim bankovnim računom može doći do hrvatskih papira, dok istodobno brojni Romi koji godinama žive u Hrvatskoj nemaju domovnicu, pa čak ni regulirano prebivalište ili stalni boravak ni bilo kakvo drugo državljanstvo.

Za Rome državljanstva nema

Prema procjenama iznesenim u Izvještaju pučkog pravobranitelja o pojavama diskriminacije za 2012. godinu, u Hrvatskoj oko 500 Roma nema hrvatsko državljanstvo, a još 1000 njih je u opasnosti da ne ostvare to pravo, jer ne mogu zadovoljiti uvjete propisane zakonom ili podzakonskim aktima. 

Legitimno je postaviti i pitanje može li isključivo novac biti razlogom da netko po kratkom postupku dobije zaštitu hrvatskih dokumenata dok tisuće tražitelja azila biva vraćeno u zemlje iz kojih su zbog straha izbjegli. Hrvatska država, naime, nije naročito velikodušna prema osobama koje zbog straha od progona i ratova traže sklonište u našoj zemlji. Mogućnost da takva osoba dobije zaštitu u Hrvatskoj mjeri se u neznatnim postocima, gotovo u promilima. Prema podacima MUP-a, od 2004. godine do lani azil u Hrvatskoj zatražilo je 4095 osoba, a zaštitu je dobilo samo njih stotinu (52 azila i 48 privremenih zaštita).

"Država smatra da može dobiti više od onoga tko investira veliki kapital nego od migranata, tražitelja azila ili izbjeglica. S druge strane, često se zanemaruje da upravo ove druge kategorije zaista pridonose državi svakodnevnim sudjelovanjem u društvenim, ekonomskim, političkim i drugim aktivnostima, dok je interes investitora često samo funkcionalne prirode, tj. korist od same putovnice", upozorava na moguću diskriminaciju i Jelena Džankić.

Prema njezinu mišljenju, suština problema u trgovanju državljanstvom leži u opasnosti da se takvim načinom mogu poljuljati demokratske vrijednosti neke države, ali i globalno, u svijetu.

"Upravo je tu problem, jer status državljanstva sa sobom nosi i prava koja su temelj demokracije. Smatram da se ne može sve novcem kupiti i prodati, jer to mijenja suštinu stvari. Na primjer, ako kupite jabuku, pojedete jabuku i znate da ste jeli jabuku. Ako novcem ‘kupite’ ljubav, ono što ste dobili nije ljubav nego nešto posve drugo. Ako kupite državljanstvo, ne dobivate samo pasoš, nego i cijelu skupinu prava koja vas čine građaninom i punopravnim članom političke zajednice koji može odlučivati o budućnosti države i njezinih građana", zaključuje naša sugovornica.