Subverzija u HNK? Ma kakvi… Svi ste pozvani!

Otkako je prije šest godina u Zagrebu pokrenuo Subversive festival, Srećko Horvat se na hrvatskoj kulturnoj sceni nametnuo svojim idejama i kritikama društveno-političkog poretka te sagledavanjem lokalnih, mikroproblema na makrorazini. Kakav god dojam imali o njemu, slagali se s njihovim teorijama ili ne, koliko god često išli u kazalište, što god mislili o filozofskim raspravama, Zagreb, a time i Hrvatska, njegovim Filozofskim teatrom dobiva sasvim drugačiju perspektivu kazališta, posve novi, iako zapravo stari pristup, koji bi instituciji nacionalnog kazališta trebao dovesti mlađu generaciju.

Novi projekt, Filozofski teatar, koji je pokrenuo zajedno s intendanticom zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Dubravkom Vrgoč, u osnovi nosi sličnu ‘subverzivnu’ ideju - spojiti filozofiju i kazalište, intelektualna promišljanja ponuditi nacionalnoj, mainstream-kući, a onda sve to servirati onima koji su već i zaboravili da narodno kazalište postoji, barem da postoji kao živi organizam koji nudi ‘živi’ sadržaj. Kao što je Vrgoč već u nekoliko navrata istaknula, revitaliziranje HNK podrazumijeva između ostalog redukciju već prožvakanih klasičnih dramskih tekstova i dovođenje teatra 21. stoljeća, a ideja spajanja filozofije i kazališta, suvremene ideje upakirane u celofan debata i javnih susreta kao i osuvremenjene vizije klasičnih dramskih prikaza mogle bi biti upravo to.

Prvi takav susret spreman je za Noć kazališta, 15. studenoga, kad će se Filozofski teatar predstaviti sa slavnom francuskom filozofkinjom i feministicom Julijom Kristevom. Razgovor o njezinu radu, psihoanalizi, ljubavi i melankoliji vodit će Srećko Horvat, a glumica Alma Prica izvest će dramski tekst iz njezine posljednje knjige o Sv. Tereziji. Kako je i Vrgoč već naglasila, cilj je da Filozofsko kazalište postane ‘izvozni brend’ s obzirom na to da takav programski koncept ne postoji, dok Horvat dodaje da kazalište treba reafirmirati kao javni prostor i središnje kazalište u državi pretvoriti ujedno u središnje mjesto javne rasprave i promišljanja, čime bi doista postalo i narodno i središnje.

Što je Filozofski teatar i odakle naziv?

Ideja iza ‘Filozofskog teatra’ je u tome da naglasi da bi svako kazalište trebalo biti filozofsko, u smislu zadaće promišljanja svijeta oko sebe, društva u kojem živimo, uključujući i politiku, ali i najdubljih ljudskih emocija, kao i svog vlastitog medija. Nije to nikakva pretjerano nova ideja, nego skromni pokušaj da se naglasi upravo ta filozofska priroda i potencijal kazališta. Filozofija počiva na čuđenju i propitivanju, a i svako bi kazalište trebalo imati dimenziju tog brehtijanskog Verfremdungseffekta, efekta ‘očuđenja’, ili Artaudove ‘okrutnosti’; da se nakon pogledane predstave zamislimo nad svime, nad sobom, nad svijetom, da se šokiramo, da padnemo u plač, da drhtimo, da promijenimo život ako hoćete. Jer što je kazalište bez potencijala za promjenu?  

Zašto baš HNK, kako je došlo do suradnje?

Zašto ne? Na suradnju me pozvala nova intendantica Dubravka Vrgoč i ja sam prihvatio jer smo imali istu ideju kako kreirati nešto sasvim novo u HNK-u, nešto što neće ostati samo unutar granica kazališta ni Hrvatske.

HNK je afirmirano, mainstream-kazalište, a takvi se pojmovi rijetko vežu uz vas (barem ovaj drugi). Nije li bilo bolje odabrati neki manji, neafirmirani prostor za ovakvu ideju koji bi onda postao ‘onaj prostor u kojem je pokrenut Filozofski teatar’?

Zašto? Izazov je upravo u HNK pokrenuti i stvoriti ovakvo što.

Kome je namijenjen Filozofski teatar, kojoj publici?

Publici koja i inače dolazi u HNK, ali i publici koja inače ne dolazi u HNK.

Može li kazalište uopće u suvremenom društvu vratiti ulogu kakvu je imalo i ponovo postati ‘javni prostor’?

Treba čitati Richarda Sennetta i njegovu divnu knjigu o Nestanku javnog čovjeka, pa vidjeti kakvu je funkciju kazalište imalo u ancien régimeu. A ne treba ići ni tako daleko. Sjetite se Sarajeva pod opsadom, kada je upravo kazalište imalo ključnu ulogu za opstanak ljudi. Ukupni broj predstava u Sarajevu tijekom okupacije najbolje govori o značaju kazališta. Kamerni teatar je imao 1112 predstave, Sarajevski ratni teatar 526, Pozorište mladih 336, Narodno pozorište 183… Ukupno je u razdoblju okupacije Sarajevo imalo 182 premijere, s više od 2000 predstava, koje je vidjelo više od milijun gledalaca! Predstava Susan Sontag izvodila se uz svjetlost svijeća, a glavni ‘sponzor’ predstave ‘Zid’ Dine Mustafića, jer su jedini mogli dati potrebne daske, bilo je ‘pogrebno poduzeće’. Sve što prije rata nije bilo moguće, sada je postalo moguće, publika je sjedila na pozornici, dijelila sudbinu glumaca, kao što su glumci dijelili njezinu sudbinu. Gdje je danas takvo kazalište? Kada odlazak u kazalište u opkoljenom Sarajevu postane nužan kao i odlazak po vodu, onda znate da pred sobom imate istinsko kazalište kakvo nam treba i danas.

Koji prostori današnjem društvu služe kao ‘javni’, za javne rasprave i promišljanja, i postoje li uopće takvi prostori?

Problem je da su danas i mnogi ‘javni’ prostori počeli nalikovati na javni WC, više nije potrebno čitati komentare ispod tekstova koje pišu anonimni junaci brzi na okidaču, danas su u Hrvatskoj čak i tekstovi u novinama ili televizijske emisije počeli nalikovati na javni WC u kojem više nema nikakvih kriterija ili elementarne moralne higijene.

Sintagma ‘javni prostor’ sugerira da je dostupno svima, široj publici, ljudima različitih socijalnih statusa i obrazovanja. Koliko je uopće realno očekivati da javne intelektualne debate i kritička promišljanja manje ili više poznatih javnih imena, kao i cijena karte, privuku ono što zovemo ‘širom publikom’?

Na Subversive festival znalo je dolaziti i do 800 ljudi na predavanja, tjedno smo imali do 10 takvih predavanja, nerijetko duboko filozofska, pa je svejedno postojala publika. Ne treba podcijeniti Zagreb ni potrebu za takvim stvarima. Na primjer, na radu Julije Kristeve odrasle su generacije studenata s Filozofskog fakulteta. Da nije bilo Kristeve, pitanje je i kada bi Bahtin došao u Europu, njezino bavljenje depresijom ili ljubavi nešto je što se tiče i ‘uže’ i ‘šire’ publike, nešto što se tiče svakoga. ‘Filozofski teatar’ naplaćivat će karte iz jednog jedinog razloga, a taj je da program bude samoodrživ, drugim riječima, da se iz prodaje karata mogu pokriti honorari gostiju ili simultani prijevod koji je užasno skup ako želite osigurati slušalice za 700 ljudi. Bit će, naravno, popusta za nezaposlene i za studente. A osigurali smo i prijenos na HTV-u, tako da će svatko, besplatno, moći pratiti program.

Zagrebački HNK će u sklopu Filozofskog teatra prvi put predstaviti Slavoja Žižeka kao dramskog pisca, tj. njegovu verziju ‘Antigone’. Je li riječ o djelu koje on ciljano piše za Filozofski teatar ili ono nastaje nevezano?

Da, točno. Slavoj je posebno za HNK napisao svoju 'Antigonu', i to je prvi put da je Žižek pisao baš dramski tekst. Tekst je već napisan, mi smo ga pročitali i sada dogovaramo koji će redatelj to izvesti. Ne mogu još otkriti sve detalje, ali uvjereni smo da će time HNK dobiti nešto za što bi vodeća kazališta dala sve samo da mogu imati na svom repertoaru.

Osim Julije Kristeve i Slavoja Žižeka, imate li već neke druge potvrđene goste?

Idući gost, već u prosincu, poznati je talijanski književnik Niccolò Ammaniti, a iza njega u siječnju, ako je zdravlje posluži, dolazi Vanessa Redgrave. Obećala mi je to kad smo se nedavno vidjeli u Londonu. U veljači dolazi dvoje vodećih svjetskih sociologa, koji su ujedno i bračni par, Saskia Sassen & Richard Sennett... I to je tek početak.