25 godina bez Zida

Proteklog je vikenda Njemačka obilježila događaj što je ušao u politički rječnik kao "pad Berlinskog zida". No, svečarsku je atmosferu u Berlinu pokvario posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza, inače hvaljen na sva usta na Zapadu zbog "blagoslova" planu ujedinjenja Njemačke (pri čemu je prevaren obećanjem da se Atlantski pakt u zamjenu za njegovo "da" neće širiti dalje prema istoku). Upozorio je, naime, kako su zapadnim državnicima, prije svega onima u SAD, nakon nestanka zida u Berlinu i raspada SSSR-a "udarili u glavu trijumfalizam i euforija", što svijet dovodi na rub novoga hladnoga rata. Vjerojatno slavljenici u Berlinu nisu očekivali takvo upozorenje, iako je ono potpuno na mjestu. I opravdava pitanje: u tih 25 godina - što smo dobili?

Saveznici iz Drugoga svjetskog rata koji su zajedničkim snagama, pri čemu je najveći teret ponio Sovjetski Savez, porazili naci-fašizam, ubrzo su se nakon njegova završetka, kako zbog hegemonističke politike Moskve, tako i zbog antikomunističke histerije na Zapadu (uzrokovane dobrim dijelom i strahom krupnoga kapitala od ideologije što je podrivala njegove temelje) pretvorili u protivnike. Mada je Churchill svojim govorom u Fultonu i kovanicom "gvozdena zavjesa" svu odgovornost za faktičnu podjelu svijeta na Istok i Zapad prebacio na sovjetsku stranu, objektivni analitičari ne mogu poreći ni suodgovornost demokratskih država Zapada u kojima je, posebno u Americi, lov na "komunističke vještice" demokraciju pretvorio u karikaturu. Vrijeme tzv. hladnoga rata i blokovske podjele, ravnoteže straha, odnosno straha od uzajamnog uništenja nuklearnim oružjem, obilježilo je nekoliko desetljeća i nekoliko generacija. Za to vrijeme na Istoku prakticiran je "realni socijalizam", sovjetski model zasnovan na strogo centralnom upravljanju svime, planskome gospodarstvu, svođenju privatnoga vlasništva na minimum, jednopartijskom sustavu, policijskoj kontroli svega i svakoga i ograničavanju slobode kretanja, osobito slobode prelaska državnih granica prema Zapadu, ali i unutar bloka.

U jeku hladnoga rata, u Njemačkoj koja je bila podijeljena na dvije države s dijametralno oprečnim političko-ekonomskim sustavima, u Berlinu je podignut zid, monstruozna građevina što je dijelila "socijalistički" od "kapitalističkog" dijela grada. I taj će zid postati simbolom hladnoga rata. Jedna se jedina zemlja uspjela otrgnuti iz Staljinovog zagrljaja i lansirati svoj model - također socijalizma, ali u mnogim aspektima bitno različitoga od onoga u Istočnom bloku. Jugoslavenski je model, svojevrsni eksperiment koji je tekao, postao sušta negacija onoga sovjetskoga, osim u monopolu jedne stranke na vlast i zamjetnoj ulozi policijske kontrole na unutarnjoj sceni. No, Jugoslavija je s vremenom postajala sve liberalnija, imala je otvorene granice (u oba smjera), gospodarstvo je funkcioniralo na kombinaciji elemenata plana i slobodnog tržišta, velike su tvrtke uspješno, dakle - profitabilno poslovale širom svijeta, u određenim granicama postojalo je privatno vlasništvo, ali i privatno poduzetništvo, a kategorije društvenog vlasništva i radničkog samoupravljanja omogućavale su zaposlenicima neku vrstu radničkog dioničarstva, pa čak i vlasništva nad pogonima u kojima su radili. Većina građana Jugoslavije željela je da im što brže bude što bolje (ni oni nisu bili imuni na sirenski zov potrošačkog društva), ali nije pokazivala želju za radikalnom promjenom sustava, odnosno za njegovim odbacivanjem.

U Istočnom bloku, periodično su se, međutim, javljale otvorene pobune, odnosno pokreti, ili makar istaknuti pojedinci - disidenti koji su jasno pokazivali kako postoji duboko nezadovoljstvo sustavom i želja da ga se odbaci (Istočna Njemačka, Mađarska, Čehoslovačka, Poljska, pa - u konačnici - i SSSR). Prije četvrt stoljeća došlo je do kulminacije u Njemačkoj Demokratskoj Republici, masovnim bijegom njezinih građana preko drugih zemalja Istoka na Zapad i pokretom pod geslom "Mi smo narod" koji je tražio duboke unutarnje promjene. Zatečeno događajima, mada je u Moskvi Mihail Gorbačov već lansirao politiku demokratizacije (glasnost i perestrojka), vodstvo u Istočnom Berlinu u panici je povuklo dramatični potez - otvorilo je granične prijelaze prema Zapadu (pa, dakle, Berlinski zid nije pao, nego je otvoren odlukom još postojeće države DDR). Bio je to nesumnjivo povijesni događaj za Njemačku, jer je otvorio mogućnost stvaranja jedinstvene Njemačke (govoriti o ujedinjenju farsično je, jer se sve svelo na to da je Zapadna Njemačka "progutala" Istočnu i nametnula joj svoj sustav).

Bio je to također i startni znak za ostale zemlje Istočnoga bloka da se može ići u promjene, pa i korjenite. Za Jugoslaviju - jedva. Jugoslavenski model neće pasti kao žrtva želje većine građana da ga odbace (kao što se danas voli tvrditi), nego agresivnog nacionalizma lansiranoga iz Beograda (pa i vojnom silom), na koji je odgovoreno nacionalizmima drugih predznaka, što je u konačnici rezultiralo ratovima u kojima se raspala federacija. Dakle, niti je Jugoslavija prije početka tranzicije bila isto što i tzv. Istočni blok, niti su države nastale njezinim raspadom u tranziciju ušle s jednakih pozicija kao "politički Istok". To treba naglašavati, jer to mnogi, pa i u Evropi, voli zaboravljati i prešućivati.

Pokušajmo u vrijeme održavanja simpozija u nekadašnjim sovjetskim satelitima na temu "svijet bez Zida" i "25 godina slobode" hladno procijeniti kakva je za nas bilanca tih četvrt stoljeća. Evo, u naznakama: donijelo nam je kriminalnu privatizacijsku pljačku, vratilo na scenu neofašizam (kao i većini tranzicijskih država), kakvoga ni jedna demokratska zemlja Zapada ne trpi, poništilo međunacionalnu i međuvjersku toleranciju koje su ustupile mjesto netoleranciji, nepovjerenju, a nerijetko i mržnji, potom praktični gubitak financijskog suvereniteta (banke u stranome vlasništvu) i značajan pad gospodarskih aktivnosti, bankrot i nestanak ranije uspješnih poduzeća, povezan sa sve većim brojem nezaposlenih, kao i zaposlenih, ali sve siromašnijih.

Da, dobili smo i slobodne izbore, politički pluralizam i nesputanu slobodu govora (pod kojom se krijumčari najprizemniji povijesni revizionizam, ali i demoniziranje antifašizma i antifašističke borbe iz Drugoga svjetskog rata); i još - nepovratno "požutjele" medije. A izgubili smo, izuzmemo li zaista rijetke izuzetke, ozbiljno i vjerodostojno novinarstvo. Dobili smo vlast (bez obzira o kojim je strankama riječ) koja je zarobljenik "isluženoga" neoliberalnog modela, koja je zaboravila što je to "socijala" i kojoj nedostaje i snage i vizije da brani nacionalne interese zemlje i njezinih građana. I dobili smo sve veći raskorak između manjine koja ima (i može gotovo sve) i većine koja nema, ili nema dovoljno (pa ne može gotovo ništa). Korupcija i kriminal cvjetaju.

Na svjetskoj sceni svi smo dobili, riječima Gorbačova, Zapad kojemu su nestankom socijalizma i raspadom SSSR-a u glavu udarili trrijumfalizam i euforija, pa smo na pragu novoga hladnoga rata. Jesmo li zbog svega toga, 25 godina nakon pada Berlinskoga zida, postali istinski slobodni? Za ovu priliku ostat ćemo na pitanju.

( Tekst prenosimo iz tjednika Novosti)