Traži se 200 milijuna eura za saniranje klizišta pokraj zagrebačke cementare

Prije nešto više od 15 godina, točnije, u srpnju 1999. godine Skupština Grada Zagreba usvojila je odluku o donošenju Urbanističkog plana uređenja područja nekadašnje Tvornice cementa u Podsusedu, kojom je detaljno razrađen problem koji tamo postoji, kao i način kako bi se on mogao riješiti.

Od tada je, međutim, malo toga napravljeno, a da je riječ o ozbiljnom problemu, potvrdio nam je i odgovor pročelnika Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet Dinka Bilića na naša pitanja o planu Grada da sanira područje bivše tvornice i obližnjega klizišta, nastalog vađenjem cementnog lapora dok je tvornica radila (od 1907. do 1988. godine). 

Bilić je potvrdio da su potencijalno ugroženi objekti i ljudi u ulicama Skoki i Prigornica (u toj je ulici i bivša cementara, na adresi Prigornica 2), kao i drugih petstotinjak objekata u blizini. Bilić, međutim, tvrdi da mještani ne trebaju strahovati jer, kako je napisao, područje zahvaćeno klizanjem opremljeno je sofisticiranim sustavnom za praćenje klizišta.

"Riječ je o drugom takvom sustavu u Hrvatskoj. Jedan je već postavljen u Rijeci, a u Europi ih postoji samo desetak. Sustav omogućava praćenje promjena uvjeta koji mogu dovesti do reaktiviranja klizanja na području napuštenog površinskog kopa lapora i u njegovoj naseljenoj okolici, a također i uspostavlja sustav ranog upozoravanja u slučaju ekstremnih uvjeta, kako bi se osigurale pravovremene informacije službama koje su zadužene za organizaciju pripravnosti u hitnim situacijama", navodi se u odgovoru. Dodaje i kako sustav omogućava dugoročno prikupljanje podataka o praćenju klizišta za znanstvena istraživanja kojima bi se došlo do boljeg razumijevanja mehanizama klizanja tvrdog tla i mekih stijena, a također i unaprjeđenja razvoja tehnologija za praćenje klizišta.

Dozvole i pristupne ceste

Klizište je površine oko 100 hektara, a sanacija bi išla u dvije faze. Prvo bi se preraspodijelila masa, rasteretilo vršno opterećenje i obavilo nasipavanje u nožici klizišta uz aktivno dreniranje, a u drugoj bi se fazi preventivno dreniralo podzemlje zaleđa klizišta iz tunela koji se koristio za dopremu vapnenca iz kamenoloma Bizek.

No prije bilo kakvog zahvata, dodaje Bilić, potrebno je izraditi pristupnu cestu (tzv. Ulica 4) do područja nasipavanja, a koja bi išla od Aleje Bologne do raskrižja s Ulicom Karažnik i produžetka Ul. Karažnik (koja spaja Ul. Prigornica - zapadno i Ul. Dolac – istočno te ima raskrižje s planiranom Ulicom 4).

Trenutno se rješavaju imovinsko-pravni poslovi. Čeka se izdavanje lokacijske dozvole za sanaciju prve faze, a napravljen je i glavni projekt sanacije rudokopa (klizišta), sanacije tunela i projekt odvodnje. Za prvu fazu sanacije planira se 10 milijuna kuna, no nisu planirani troškovi kolektora u produženom Karažniku, kontrolne točke i troškovi imovinsko-pravnih poslova.

Prema provedenim analizama Odsjeka za održavanje klizišta i odvodnju atmosferskih voda, procijenjena je vrijednost sanacije, uključujući infrastrukturu i popravak objekata, 200 milijuna eura.

Nakon dobivanja lokacijske dozvole za sanaciju, treba riješiti imovinske odnose. To, pak, ovisi o osiguranim sredstvima i volji vlasnika zemljišta, pa je vrijeme potrebno za rješavanje svega toga teško predvidjeti. Planira se dvije do četiri godine. Rokove sanacije, zaključuje Bilić, također je teško planirati, ali, ovisno o sredstvima, predviđa se pet do deset godina.

Drugim riječima, svi oni koji su na zapadnom dijelu grada potencijalno ugroženi tim klizištem, sanaciju trebaju čekati još najmanje 10 godina.

A da je situacija u bivšoj cementari koju „krase“ visoki tornjevi vidljivi svima onima koji prolaze Alejom Bologne iz centra grada prema Zaprešiću i obrnuto, više nego ozbiljna – uvjerili smo se i sami. Dobar dio objekata bivše tvornice je urušen i guši se u smeću, dok u onom dijelu koji nije srušen ima dijelova na kojima je ozbiljno narušena statika i samo je pitanje dana kada će se i to početi rušiti.

Unatoč prizorima idealnima za snimanje horror-filmova, u krugu bivše tvornice događa se živa poduzetnička aktivnost. Sredinom 1990-ih, kada je proveden stečaj u bivšoj cementari, sve su zemljište i dobar dio objekata jeftino (navodno za kunu) pokupovali ljudi koji su tamo radili ili oni koji su procijenili da će se to jednog dana dobro isplatiti.

Kako nam je potvrdila pročelnica Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Jasminka Lukač, površina od 125.000 četvornih metara u vlasništvu je 40-ak pravnih i fizičkih osoba, a sam Grad nema nikakve imovine unutar cementare, nego samo u dijelu spomenutoga klizišta. Pročelnica Lukač naglasila je i da stanje u katastru nije usklađeno sa stanjem u zemljišnoj knjizi, pa se ne može reći pravo stanje o statusu nekretnina u krugu bivše tvornice. Navodi također da za to područje postoji i obaveza donošenja urbanističkog plana uređenja.

Vrijeme divlje privatizacije i stihijske rasprodaje

Zbog takvih imovinsko-pravnih odnosa, ali i činjenice da su neki vlasnici dopustili da se objekti uruše, kao i da se na tim prostorima gomila smeće, danas je teško pronaći sugovornika koji bi govorio o novijoj povijesti bivše cementare. O tome ne želi ni bivši stečajni upravitelj Mladen Dragić.

"Bilo je to vrijeme one divlje privatizacije i stihijske rasprodaje mnogo toga što je vrijedilo, pa ne čudi što mnogi o tomu ne žele razgovarati", kazao je predsjednik, sada već biše udruge EKO 2000 Željko Šimunović. On je bio i osnivač te udruge, u vrijeme je kada je CIOS potkraj 1990-ih, zajedno sa sestrinskim tvrtkama, prema tvrdnjama te udruge, u prostoru bivše cementare zagađivao okoliš. Udruga je zagađenje uspjela dokazati, kao i to da je CIOS gradio bespravno te da je imao studiju utjecaja na okoliš koju je Upravni sud kasnije osporio.

Iz tadašnjih aktivnosti udruge, koja je, između ostalog, peticijom bila prikupila oko 5000 potpisa za zatvaranje CIOS-a i njegovo izmještanje izvan grada, vidi se da su se žestoko borili protiv zagađivača (tvrdili su da se osim neopasnog, spaljuje i opasni otpad), ali i da se u Gradu Zagrebu nisu dosljedno držali zakona, što su u udruzi bili ocijenili kao politički protekcionizam i eroziju pravne regulative na području zaštite okoliša. CIOS je, kao što je poznato, poslovanje kasnije izmjestio u gospodarsku zonu obližnjeg Jankomira.

U neuređenom dijelu bivšega kompleksa danas rade manje tvrtke i obrti različitih djelatnosti, a u dijelu gdje nema previše ruševina i smeća  nalaze se nove zgrade Strojopromet grupe (od 1989. bave se trgovinom svih vrsta metala) i Frumentuma (pekarsko-slastičarska tvrtka osnovana 1999.). U sredini su visoki silosi u kojima, prema Šimunovićevim riječima, Cemex, nekad Dalmacija cement, skladišti cement za područje grada i okolice.

Probijajući se blatnom cestom, između ruševina i smeća, naišli smo na zaposlenike pojedinih tvrtki koji "tu samo rade, a direktora nema", pa nam nisu mogli previše toga ni reći.

Premda se ne boje da bi se nešto moglo srušiti na njih dok prolaze prilaznim cestama, slažu se da je prostor potrebno što prije sanirati i očistiti te urediti prilaznu infrastrukturu. Poslovna živost koja se i sada osjeća unatoč nemogućim uvjetima, sigurno bi bila znatno veća. Jer, kompleks bivše cementare je na vrijednoj lokaciji, u blizini glavnih prometnica i obližnje željezničke pruge te gospodarske zone u Jankomiru.

Nema volje za smisleni projekt

"Prostor kontinuirano propada otkako je cementara zatvorena, a pitanje je imaju li i sve tvrtke koje tamo rade potrebne papire. Svojedobno je prostornim planovima bilo predviđeno da se u jednom dijelu sagradi sportsko-rekreativni centar, a u drugom da se osiguraju uvjeti za razne poslovne ekološki čiste djelatnosti", kazao je Šimunović, dodavši kako je sve ostalo samo na planovima te da u Gradu očito nikad nije bilo volje za nekakav smisleni projekt na tom području.

Koliko su ruševine opasne, posvjedočio nam je i tridesetogodišnji Filip Mužina, koji živi nedaleko od Podsuseda. On je kao srednjoškolac sa svojim društvom obilazio napuštene zagrebačke tvornice. Vodič im je bio katalog takvih prostora koji je izradila ekološka udruga, inače pravna prednica današnjeg Prava na grad, s ciljem da se u Gradu izbori da se neki od tih prostora dodijele na korištenje mladima.

Vođeni znatiželjom, ispričao je Mužina, obilazili su sve te prostore, ali i ulazili, danas to shvaća, u prostore gdje su lako mogli stradati. Tako je bilo i u cementari, gdje su nailazili na rupe u podu u kojima je bilo cementa i u koji su lako mogli upasti tako da ih više nitko nikad ne pronađe. Sva sreća, kazao je, nikad se nikome ništa nije dogodilo. No, kako je tada njih vodila znatiželja i mladenački avanturizam, nije isključeno da to i danas ne rade neka druga djeca. Zbog toga, mišljenja je, taj prostor treba barem ograditi, da se ne može u njega lako ušetati.

Sedamdeset i devet godina tvornice

Prema knjizi "Podsused – vjerski život i tradicija, kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština", koju je 2009. izdala podsusedska Župa Sv. Ivana Bosca, bivša cementara je možda najviše pridonijela gospodarskom razvoju tog mjesta. Sagrađena je 1908. prema nacrtima njemačke tvrtke G. Polysius Eisengiesserei u. Maschinen fabrik iz Dessaua, a radove je izvela građevinska tvrtka Hönigsberg&Deutsch. Zanimljivo je da su pokraj upravne zgrade i pogona tada sagrađeni i radnički stanovi južno od pruge.

Prema istom izvoru, prvi predsjednik tadašnje fabrike (germanizam koji je bio uvriježen za cementaru koja se sve do poslije Drugog svjetskog rata zvala Croatia), bio je direktor Eskomptne banke Fran Švrljuga.

"U cementaru se dopremao kamen iz obližnjih kamenoloma u Bizeku i Dolju gdje je postojala tvornica građevnog kamena Dolomit. Za potrebe cementare izgrađena je žičara i tunel kojim se dopremao kamen iz bizečkog kamenoloma, dok je transport cementa u drvenim bačvama, potom u jutenim, a kasnije papirnatim vrećama bio omogućen željeznicom izravno iz tvorničkog kruga", navodi se, među ostalim u knjizi.

Posljednji vlasnik cementare bio je Bečanin Felix Mandl, koji je prvo trpio teror ustaša, a nakon rata i komunista, jer su mu nacionalizirali imovinu, zbog čega je 1950. napustio Zagreb. Tvornica je tada nazvana Sloboda, a potkraj postojanja Dalmacija cement.

Za vrijeme bivše države u Podsused i okolicu doselio je velik broj ljudi jer je posla bilo i za radnike i za stručnjake. Početak i kraj rada u tvornici označavao se sirenom. Tek se kasnije shvatilo da je tvornica i veliki zagađivač tog područja, ali je raditi prestala tek kada je nestala i sirovina – cementni lapor.

Većina mještana, kao i dio stručnjaka iz Gradske uprave slaže se u stavu da bi dio stare cementare trebalo zaštititi kao primjer industrijske arhitekture s početka 20. stoljeća. Naravno, ako se u međuvremenu sve ne uruši.