Smije li se ORaH miješati u prava nacionalnih manjina?

Jedva da je i predstavljen prijedlog manjinske politike ORaH-a, a već je izazvao popriličnu buru. Dio saborskih zastupnika nacionalnih manjina – točnije, dva najdugovječnija – Milorad Pupovac i Furio Radin, zastupnici srpske odnosno talijanske manjine, prozvali su ORaH i njegovu predsjednicu Mirelu Holy da žele asimilirati manjine, oduzeti im pravo odlučivanja u Saboru te da se dodvoravaju desnici.

Pupovac je bez okolišanja prozvao ORaH da su izgubljeni u vremenu i prostoru, da ne razumiju trenutak u kojem žive, a u kojem su još uvijek jake predrasude prema manjinama. "Ako je i od ORaH-a, previše je zeleno", izjavio je prije nekoliko dana Pupovac. Radin je poručio Holy: "Bolje se držite vaših kontejnera, ostavite identitet manjina na miru". Ne birajući riječi, ustvrdio je i da je ORaH-ov prijedlog "možda i najveća politička restrikcija manjinskih prava od Drugog svjetskog rata". Je li baš tako?

Prema dokumentu ORaH-a, "zeleni" na 22 stranice predlažu, među ostalim, sljedeće: smanjenje broja ili ukidanje manjinskih zastupnika u Saboru, uvođenje integracijskog umjesto segregacijskog modela školovanja na manjinskom jeziku i pismu, da se o pravima nacionalnih manjina ne može raspisivati nacionalni obvezujući referendum te preustroj Savjeta za nacionalne manjine kako bi se dokinuo sukob interesa u dodjeljivanju sredstava za manjinske udruge. Kao ogledni primjer dobre manjinske politike ističu Austriju i tzv. blago građanski pristup, koji se zalaže za sličnosti, a ne za razlike u društvu.

"Integrativna manjinske politika"

Predstavljeni prijedlog "integrativne manjinske politike" ORaH-a, pojašnjeno je, nacrt je, čijim je objavljivanjem na internetskim stranicama stranke otvorena jednomjesečna javna rasprava. Nakon toga prijedlog ide na ovlaštena stranačka tijela i tek tada će postati dio ORaH-ove politike. Dakle, sadašnji prijedlozi nisu zamrznuti i jedini mogući, a hoće li oni u sadašnjem obliku biti i prihvaćeni, ovisit će i o reakcijama pripadnika nacionalnih manjina, obećavaju u ORaH-u.

Teško se možemo sjetiti sličnog primjera u Hrvatskoj da je neka stranka ili vlada, bilo "desna" ili "lijeva", do sada uopće otvorila manjinska pitanja kao temu od javnog interesa i dijaloga, a kamoli da je izradila sustavan i temeljit dokument. Do sada su se prava nacionalnih manjina rješavala u hodu. Veći dio sadašnjih rješenja ostvarena su pod jakim međunarodnim pritiskom, poput onih iz Vijeća Evrope u 1990-ima ili, kasnije, kroz pristupne pregovore s EU-om. Dio manjinskih tema apsolviran je kroz postizborne sporazume manjinskih zastupnika s vladajućima kao što je bio slučaj sporazuma manjinaca s obje Sanaderove vlade.

Istodobno, političke stranke manjinskoj problematici u programima posvećuju samo nekoliko načelnih rečenica. Sve u svemu, još imamo i dobru zaštitu nacionalnih manjina kakva je ona mogla biti kroz parcijalna rješenja, često obojana političkim interesima i trenutnim omjerom političkih snaga. Upravo zato, ORaH-ov prijedlog je vrlo značajan. Bez obzira na nedostatke, dokument "zelenih" nije ni izdaleka tako "zelen" (čitaj: nezreo) kako su ga neki pokušali diskvalificirati.    

Promjene u saborskim mandatima manjinskih zastupnika izazvale su najveće protivljenje Pupovca i Radina. Točnije, jedino su se na to i obrušili. Ostale predložene promjene ORaH-a su ignorirali. To ne treba ni čuditi. S jedne strane, riječ je o manjinskom establišmentu, kako ih je nazvala Holy, političarima koji pokušavaju zaštititi i svoje partikularne interese. Smanjenjem broja, odnosno ukidanjem manjinskih mjesta u Saboru, postoji opasnost da oni izgube svoje pozicije. S druge strane, ako bi se s tim promjenama išlo odmah, realni su izgledi da manjinska pitanja potpuno nestanu iz Sabora, jer "većinske" stranke još nemaju dovoljno senzibiliteta za manjinska pitanja.

Smanjivanje, pa ukidanje

ORaH predlaže nekoliko mogućnosti za sudjelovanje manjinskih predstavnika u Saboru. Po jednom modelu, postupno bi se smanjio broj zajamčenih manjinskih mjesta sa sadašnjih osam na četiri (dva za Srbe te dva za ostale). S vremenom – kada više ne bi bilo opasnosti od diskriminacije manjina – i ta bi mjesta bila ukinuta. Druga mogućnost je smanjivanje ovlasti manjinskih zastupnika. Treća varijanta su tzv. manjinske kvote sa stranačkih lista. U ORaH-u smatraju da je posebna izborna jedinica za manjine jedan oblik segregacije. Po mišljenju "zelenih", neodrživa je i sadašnja situacija po kojoj neki manjinski zastupnici u Sabor ulaze sa svega nekoliko stotina glasova, a za "redoviti" mandat u Saboru treba i do 20.000 glasova birača. Istodobno, tako izabrani manjinski zastupnici raspravljaju o svim pitanjima, a nerijetko su i presudni u formiranju vlade.

Smanjivanje broja, odnosno u konačnici potpuno ukidanje manjinskih zastupnika u Saboru, nije nova ideja. Sličan stav zastupaju, na primjer, i u HNS-u, ali "narodnjaci" nikad nisu pretrpjeli takve žestoke kritike manjinskih zastupnika. Sličan stav o "privremenosti" zastupnika manjina javno je svojedobno iznijela i Jasna Omejec, predsjednica Ustavnog suda. Jednostavno rečeno, posebni manjinski zastupnici potrebni su samo dok je političko i društveno okružje takvo da ugrožava manjine, a kad jednom dođe do njihove pune integracije i senzibiliziranje većine o manjinskim pravima, zastupnici manjina više neće biti potrebni.

I model sužavanja ovlasti manjinskih zastupnika koji bi se bavili isključivo manjinskom problematikom, a ne svim temama o kojima se odlučuje u Saboru, već je spominjan u javnosti. Prije sedam godina javno je o tome govorio i profesor Žarko Puhovski. Tvrdio je da manjinama ne trebaju saborski zastupnici, predlagao je posebni odbor za manjine koji bi se birao na potpuno odvojenim izborima. Takva bi "komisija", govorio je tada, imala pravo suspendirati svaku odluku Sabora za koju smatra da vrijeđa manjine. Danas, međutim, Puhovski malo modelira taj stav. Prema nedavnoj izjavi, i dalje zagovara mišljenje da treba preispitati ovlasti manjinskih saborskih zastupnika, ali sada smatra da za to nije trenutak zbog jakih političkih pritisaka i tenzija u društvu prema manjinama.

Treća mogućnost koju predlaže ORaH, a to je "skidanje" manjinskih zastupnika sa stranačkih lista, nikad nije dobro prihvaćena, ni od manjina ni od šire stručne javnosti. Takvo biranje manjinskih zastupnika prije petnaestak godina zagovarali su neki članovi SDP-a, poput sadašnjeg ustavnog suca Mate Arlovića.

Ignoriranje prijedloga

Radin - a posebno SDSS-ovac Pupovac - gotovo su potpuno ignorirali ORaH-ov prijedlog integriranog školovanja. U ORaH-u su protiv posebnih manjinskih škola. Podržavaju tzv. C-model obrazovanja po kojem se redovita nastava odvija na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, a oni koji to žele, mogu pohađati dodatnu nastavu u kojoj bi njegovali manjinski identitet. U ORaH-u nisu protiv manjinskih škola koje organiziraju manjinske institucije, ali smatraju da javne škole financirane iz proračuna moraju biti – građanske. S punim pravom, kao negativan primjer odvojenih škola, navode Vukovar gdje "paralelni sustav obrazovanja bazično dijeli djecu po etničkom ključu".

Zastupnici talijanske i srpske manjine nisu se osvrnuli ni na ORaH-ov prijedlog da se onemogući raspisivanje nacionalnog obvezujućeg referenduma o pravima nacionalnih manjina. Taj je prijedlog zapravo identičan stavu manjina kao i stavu Kukuriku koalicije, ali ideja nikako da se provede u djelo donošenjem novog zakona o referendumu i nikad provedenom, a najavljenom, promjenom Ustava.

I napokon, ono što bi doista trebalo pobuditi pažnju manjinaca, a na što Pupovac i Radin nisu ni trepnuli, ORaH-ov je prijedlog o preustroju Savjeta za nacionalne manjine. U Savjetu, koji godišnje raspolaže s više od 30 milijuna kuna proračunskog novca, sjede predstavnici udruga i zastupnici nacionalnih manjina čije se udruge financiraju od tog novca. U takvoj je situaciji neizbježan potencijalni sukob interesa, a na što godinama upozoravaju i mnogi manjinci. U ORaH-u ne nude rješenje tko bi u Savjetu trebao sjediti, odnosno odlučivati o raspodjeli sredstava, ali i samo pokretanje te teme u javnosti prilika je da se taj problem napokon riješi.

Stečena prava

U ORaH-ovu prijedlogu postoji i niz tema koje nisu ni dotaknute. ORaH se ne osvrće na bilateralne ugovore koji štite pojedine manjine i njihova stečena prava, poput Mađara i Talijana. Nije jasno ni što bi bilo s manjinskim kvotama za zapošljavanje u državnim i javnim službama te treba li zadržati postojeći model zajamčenog sudjelovanja manjinskih predstavnika u lokalnoj vlasti (poput zamjenika župana i lokalnih vijećnika), gdje se manjine zapravo - ako ustreba - "skidaju" s većinskih lista i tako nerijetko mijenjaju izborne rezultate na lokalnom nivou.

Posebno bi bilo važno ojačati i ulogu stotina manjinskih vijeća, tog važnog oblika manjinske samouprave, koja sada služi više-manje za ukras. Njihova snaga, bolje reći slabost, najbolje je vidljiva u svakodnevnim problemima neke općine ili grada, gdje manjinska vijeća nemaju baš nikakve ovlasti, osim savjetodavne, pa tako ne mogu obvezati lokalne vijećnike da usmjere sredstva u financiranje nekog asfaltnog puta ili dovedu struju do zaseoka gdje živi manjinsko stanovništvo.

Unatoč svim manjkavostima, ORaH-ov prijedlog dobar je temelj za javnu raspravu i rijedak primjer razrađene manjinske politike. Bila bi doista šteta ako bi se obistinila Radinova izjava da je, što se manjina tiče, "rasprava o tom prijedlogu završena prije nego što je počela". Takav isključiv stav ponovno vraća manjine u dobro uhodanu šprancu po kojoj će se o nacionalnim manjinama raspravljati isključivo nakon izbora, negdje u četiri zida u ime i za račun političkih (pa i manjinskih) elita, kada treba na brzinu sklopiti postizborne koalicije da bi si netko osigurao većinu u Saboru. Tako se doista ne stvara multikulturno društvo, za koje su odgovorni svi – i političke stranke, i građani i manjine, a posebno njihovi najistaknutiji predstavnici.

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.