Mi smo prvaci svijeta u diletantizmu

Od 161 prijavljenog romana za još uvijek uglednu, čuvenu NIN-ovu nagradu, među jedanaest u užem izboru našli su se i „Prvaci svijeta“ Slavoljuba Stankovića, Beograđanina koji je ovu, kao i prethodnu knjigu, „Split“, prvo objavio u Hrvatskoj, u Algoritmu.

"Romani se pišu u stihu, u formi filmskog scenarija, radio-prenosa, proširene anegdote i statusa na Fejsbuku, memoara vojnika i grešnika, ali svakom od formi dominira stvarnost", rekla je članica NIN-ovog žirija, Vladislava Gordić Petković.

E,  roman u formi radio-prijenosa napisao je Slavoljub Stanković, smještajući radnju u četiri godine u kojima je košarkaška reprezentacija SFRJ i jednom SRJ, osvojila titulu šampiona. Dok, dakle, na jednoj strani njena reprezentacija pobjeđuje koga treba, jedna zemlja živi svoj spori, polagani raspad, proces u kojem za sve što ne funkcionira postoji opravdanje, makar je teško, nemoguće, to opravdanje povezati sa stvarnošću Sarajeva, Beograda, Zagreba i Ljubljane, u kojima se sluša radio, a živi nešto što bi bio zanimljiv film, samo da nije gorka realnost.

Jesu li “Prvaci svijeta!“ roman o prvacima svijeta u košarci ili prvacima svijeta u diletantizmu kao vrhunskom obliku amaterizma? U vrijeme dok jugoslavenska košarkaška reprezentacija osvaja svjetska prvenstva, građani, prvo SFRJ, pa SRJ, nailaze na nerješiv problem: javni prijevoz ne radi, ne funkcionira, iz razloga koji s njima nema blage veze sa njim – dakle, zbog prvenstva u košarci... Ili su “Prvaci svijeta!“ roman o prvacima svijeta u rubnim situacijama i njihovoj disfunkcionalnosti u okolnostima koje nisu ekstremne kao što svako finale, suštinski, jeste ekstremno ili predstavlja barem dolazak do granice ekstrema?

To je odličan novinar, a nekada i košarkaški prvak sveta, Zoran Čutura rekao kad je pročitao roman. “Prvaci svijeta u diletantizmu“. On je bio član one šampionske ekipe koja je igrala tako da su Amerikanci odlučili da za sledeće takmičenje pošalju dream team. U momentu kada smo bili izvrsni u sportu, muzici, filmu, mi smo se kao politička zajednica raspali. Da nisam tome bio svedok, ne bih verovao da je to moguće. O tome se generalno u romanu radi. Dakle, ne o igranju loptom, nego o našem suštinski najomiljenijem sportu – igranju glavom.

Neizbježno je pitanje: zašto košarka? Jugoslavija, mislim na SFRJ, je imala grandiozan rukomet, vaterpolo, povremeno i nogomet, pa pojedinačne sportove poput boksa...

Naravno, nisam želeo da umanjim nijedno učešće, nijednu medalju, nijedan uspeh naših sportista, od, recimo, prvih olimpijskih medalja gimnastičara Leona Štukelja do poslednje medalje Mateje Svet. Jednostavno, biti pet puta šampion Planete... to su učinili samo Brazil u fudbalu i, hajdemo je tako nazvati, Jugoslavija u košarci. Tek prošle godine u to društvo je pristigla i košarkaška Amerika. Dakle, čudo. A posegao sam za takvim glamurom u mizanscenu kako bi se što jasnije videlo koliki je bio skriveni jad na unutrašnjoj sceni. Ljudi čekaju tramvaj u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu i uslovno u Ljubljani, a on ne dolazi. Šta se dešava kad nema Godoa na Balkanu... to su “Prvaci sveta!“. U pisanju su mi mnogo pomogli ljudi iz svih naših država, od prevoditeljice Đurđe Strsoglavec, urednika Kruna Lokotara, pisca Renata Baretića, dizajnera Aleksandra Bugarina, kopirajtera, a inače slikara Hamdije Pašića, pa, eto, i do tebe. Hvala vam od srca na tome.

Na jednoj strani, dakle, imamo prvake svijeta, a na drugoj svijet koji zbilja ne funkcionira obećavajuće, bez obzira na vrijeme radnje: 1970., 1978., 1990. ili 1998. godinu... Kako si ti, radeći na tekstu, proživio to vrijeme ponovo i kako si se, da tako kažem, uživio u tu 1970.-u? Tada si imao dvije godine i nije baš da si uz pivo na crno-bijelom TV-u gledao košarku, a poslije tumačio samoupravni socijalizam...

...ili je to 2015. godina, svejedno. Jedan moj poznanik odlučio da se ženi gospođicom o kojoj niko iz bliže okoline nije imao niti jedne reči hvale. I, naravno, svi su ga odgovarali od tog nauma, te nemoj, te ovo, te ono, zajednički život, deca, nije šala, a on će, neka čitaoci oproste na vulgarnosti, na sve to: “Ma, ko ga jebe!“. Eto tako, otprilike, mi funkcionišemo. Ako to nije dribling a la Tomica Ivković protiv Danaca, ja ne znam šta je. Mi te besmislene rizike u životu izvodimo stalno. Što se iskustava i književnosti tiče, recimo, ni ti nisi bio arheolog, niti načelnik policije, a sasvim si ubedljivo napisao romane o tome. Svaki čovek ima sposobnost da se uživi u situaciju koja ga inspiriše.

Lazar Džamić u knjizi o fenomenu Alana Forda i nevjerojatnoj popularnosti tog stripa u SFRJ, kaže kako Jugoslavija nije bila normalna država, ali jeste bila najbliže onome na što mislimo kada se kaže – normalna država. Slažeš li se sa njim i kako izgleda poređenje današnje Srbije, sa Srbijom iz, recimo, 1986.?

Slažem se sa Džamom. Iako bih mogao ozbiljno da polemišem na temu “normalnosti“ bilo koje države od nastanka sveta do danas. Što se poređenja sa Srbijom iz 1986. godine tiče, mi smo u mnogim stvarima u 1689. godini. Na prvi pogled liči, iste su cifre, ali...

Prije romana “Prvaci svijeta“, napisao si i objavio “Split“, intimnu, obiteljsku priču u kojoj si, ako tako mogu reći, otkrio svog brata po ocu, inače Splićanina za kojeg dugo nisi znao da postoji. Ta storija, osim što je zanimljiva je i istinita. No, koliko je među čitateljima bilo onih koji nisu povjerovali da je kičma tog romana nefikcijska?

Mislim da ima veoma malo  takvih čitalaca. Bez preterivanja, i dan danas dobijam mailove sa raznih strana. Ljudi mi pišu o sličnim porodičnim odnosima, svojim iznenadnim, smešnim, dirljivim, tragikomičnim storijama koje podsećaju na “Split“. No, naravno, roman je u mnogim detaljima fikcija.  Taj otvoren i aktivan prijem kod čitalaca sam shvatio i kao kompliment zanatu.

U jednom od prikaza “Splita“ za tebe se kaže da si „urbani pisac“, u nekim intervjuima si srpski, a u nekim srbijanski pisac... Također, objavljuješ u Hrvatskoj koja je po mnogo čemu važna i za tvoj neknjiževni život, pa ako i nisi hrvatski pisac, nesumnjivo pripadaš i hrvatskoj književnosti... Može li se, uopće, i ima li smisla na pisca staviti, kao na paštetu, cigarete ili kupaće gaće, oznaku zemlje porijekla, posebno ovdje gdje granice jezika nisu i granice država? Mislim, ima mnogo mjesta gdje nisu, ali to drugdje nije prvorazredno političko pitanje.

Običan čovek je na ovim prostorima talac politike. Uhvaćen je nemilosrdno i bezobrazno od strane raznoraznih interesnih grupa koje javno predstavljaju izuzetno vešti, iskusni i opasni političari. Njihov zadatak je da nas maltretiraju svojim pitanjima o granicama, pripadnostima, veroispovestima ne bi li nas držali u pokornosti. Ako bi se došlo do kriterijuma razuma, oni bi verovatno robijali.

Znamo da je Mate Parlov jasno i tačno odgovorio na slično pitanje. On nije mogao biti nacionalista, jer je prvak sveta. Naravno da je znao i ko je i odakle je. To nije nikada bilo sporno. Uostalom, zbog porekla se, posle velike pobede, i bacio preko konopaca u publiku. To je taj temperament, taj šarm naroda kome je poreklom pripadao. Ali, pre svega, on je bio čovek. Tako je i sa umetnikom i sa umetnošću. Uz sve začine lokalne sredine, umetnost uvek pripada svetskoj baštini. Ili nije dovoljno umetnost.

Prvi tvoj roman, “The Box“, doživio je filmsku adaptaciju, a ti si radio na scenariju. Koliko je i da li je bilo traumatično prozni tekst pretvarati u, suštinski, tehnički, što scenario jeste?

Moje iskustvo sa filmom “The Box“ nije tipično. Rediteljka Andrijana Stojković je od mene zatražila priču za film. Ja sam dugo imao ideju za roman i kad sam joj ispričao sadržaj, odmah joj se sve to dopalo. Konkurisali smo za novac, nešto smo i dobili, te otišli zajedno na more, u Tisno. Brzo sam shvatio da ja ne znam ništa o filmskom scenariju, pa sam pisao prozu i to joj spuštao preko terase. Ona je to u svojoj sobi uobličavala u filmski scenario. Ukratko, tako je nastao roman. I tako sam izbegao to što me pitaš, a što me je sačekalo sa scenarijem za “Split“. Mučno mi je vraćati se na ispričanu priču. Dosta radim na tekstu, detaljišem, čistim, razmišljam o junacima, živim sa njima... mislim da sam svaki svoj roman pročitao po stotinjak puta. Kad završim knjigu, to je u svakom smislu stavljanje tačke. Teško mi padaju i intervjui, a kamoli scenario. Film je suštinski drugačiji medij od knjige, to su slike i još pokretne... Pametnije je da to uradi sam reditelj. Dopisivanje novih dešavanja po njegovim instrukcijama mi, u tom smislu, ne predstavlja problem.

Vratimo se još malo “Prvacima svijeta“: koje od četiri prvenstva o kojima pišeš je tebi najvažnije, a koja od godina u kojima se zbivaju te najviše obilježila i, naravno, zašto?

Recimo... 1990. godina. Taj epski momenat kad se neko negde u belom svetu bori za svoj dom, a koga, kad se bude vratio, suštinski više neće biti... To je poput Odiseje, ali bez kraja. Tragedija i komedija u jednom. Slična mešavina smeha i suza se desila i 1998. godine. Prvaka sveta je nekoliko meseci kasnije bombardovao taj isti svet. Veličanstvena je bila i 1970. godina kada smo prvi put osvojili zlato pobedivši svoje učitelje, Amerikance. Nije bez umetničke dramatike ni 2002. godina kada su Srbija i Crna Gora trijumfovale u kolevci košarke. Ne može se bez patosa ni 1978. godine, kada smo konačno savladali svog najljućeg rivala, strašni SSSR. Dakle, sve su to remek-dela dramaturgije i teško je izdvojiti najlepše. Ako, pak, gledam čisto sportski, to je svakako generacija sa Draženom Petrovićem na čelu, ekipa koja je pomerala granice košarke.

Iako si diplomirao filozofiju, godinama se baviš marketingom i radiš na velikim reklamnim kampanjama. U isto vrijeme, mislim da neću pogriješiti, si i antikapitalista i čini mi se da ti je Marxovo učenje blisko. Kako to miriš u sebi i, naravno, u poslu kojim se baviš?

Gledano suštinski, Marx nije bio protiv kapitalizma. Taj sistem je shvatao kao nužnu fazu u razvoju čovečanstva. Ali je isto tako i u svom razvijenom obliku ružna faza i treba je prevazići. To nije prosto nasilno ukidanje, već baš prevazilaženje, vrlo važan termin iz nemačke klasične filozofije. Znači suštinsko razumevanje, sintezu, i tako pomeranje ključnih stavki ka napred. U tom smislu, nije problem u marketingu, nego u uzroku njegovog postojanja. Ja sam, da tako kažem, frizer, posledica. Treba videti zašto kosa raste. Ukinite prodaju, a da ne ukinete proizvodnju, i nećete imati ni marketing. Idealan scenario je da sam kapital sebe ukine. Svaki drugi pokušaj ukidanja je nasilje, revolucija. I nova prilika za život kapitala. Dok se to ne shvati, još ćete gledati mojih reklama.

Postjugoslavenski je običaj da pisci žive od novinarstva, a ti ga zaobilaziš. Zašto? Male pare, ne privlači te ili nema smisla?

Izuzetno cenim novinarski zanat, uostalom dugo sam se, pored filozofije, i školovao za isti. Svaki pisac je na neki način uvek i novinar. Javlja čitaocima vesti iz nesvesti. Kada govorimo o dnevnom novinarstvu, ono je kod nas na jako niskim granama, a pri tome najmanje mislim na finansijsku stranu. Novinari su postali PR službenici, neki od najviđenijih čak i iz nehata. Što se te strane priče tiče, draže mi je da budem jasno u reklamnom bloku. Tu, paradoksalno, ima manje laži.