Skoči na glavni sadržaj

Dužnici u francima i bankari zapravo su ista ekipa, a Milanović skupa s njima

duznici-u-francima-i-bankari-zapravo-su-ista-ekipa-milanovic-skupa-s-njima-2829.jpg

Kad su dizali kredite vezane uz švicarske franke, dužnici su željeli kratkoročno profitirati, baš kao i bankari koji su te kredite odobravali
Foto: Hnl.org.rs

Pod nekim drugim okolnostima vjerojatno bi zajedno negdje večerali izmjenjujući iskustva i, možda, ideje kako da negdje nabrzaka okrenu neku kunu. Ili franak. Ovako, zahvaljujući deviznoj lavini pristigloj izravno sa švicarskih Alpa ovih se dana gledaju gotovo preko nišana.

S jedne strane dužnici koji su podizali kredite vezane uz švicarski franak.

S druge strane bankari koji su im te kredite odobravali.

U sredini, opet iznenađen kako se problemi ne rješavaju sami od sebe, uplašeno stoji premijer Zoran Milanović ne usuđujući se trznuti previše kako ni jedni ni drugi ne bi zapucali. No, u suštini su oni zapravo jedna te ista ekipa.

Prvo su tu dužnici koje se ovih dana najbolje može čuti kroz udrugu Franak. Ljudi koji su podizali dugoročne kredite vezane uz švicarsku valutu i koje je vrlo ozbiljno pogodila iznenadna aprecijacija. Svakako iznimno neugodan događaj koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim i koji je tim dužnicima na leđa bacio golemu obavezu.

Ta je obaveza posljedica uvjeta pod kojima su ti dužnici podizali dugoročne kredite. Najvažniji među tim uvjetima bila je osjetno niža kamatna stopa u usporedbi s čistim kunskim kreditima te onima vezanim uz euro. Nemoguće je zamisliti da se velika većina njih nije zapitala "dobro, zašto je tolika razlika u kamatnim stopama između kredita vezanih uz franak i onih vezanih uz euro?" I da im bankari na to njihovo pitanje nisu odgovorili kako je u slučaju franka riječ o mogućem volatilnijem kretanju tečaja.

Ipak, dužnici su usporedili kamatnu stopu od, recimo 3,5 posto i onu od 6,5 posto, koju su nosili krediti vezani uz eure, i odlučili da je niža stopa vrijedna rizika tečaja te potpisali ugovor. Moguća promjena tečaja bila je negdje daleko u budućnosti. Bitno niža rata bila je tu u sadašnjosti i bliskoj budućnosti, i ti su dužnici, u usporedbi s onima koji su uzimali kredite vezane uz eure, plaćajući manje otplatne rate željeli - kratkoročno profitirati.

S druge strane stola smiješili su im se bankari. Svjesni da kamatne stope od 6,5 posto, pa i više ako se radilo o kreditima bez valutne klauzule, zvuče i izgledaju prohibitivno visoko, posebno jer je riječ o vrlo dugoročnim kreditima, odlučili su pokušati iskoristiti situaciju na tržištu. Povijest pokazuje da je švicarski franak, unatoč nedavnim oscilacijama, vrlo stabilna valuta i kamate po kojima se on može nabaviti na svjetskim međubankovnim tržištima gotovo su uvijek niže nego one za euro.

Konkretno, banke su od drugih banaka i institucija švicarski franak nabavljale uz kamatnu stopu od 1 posto pa i niže. To im je omogućavalo da domaćem tržištu gladnom kredita ponude zajmove uz kamatnu stopu od 3 ili 3,5 posto i još uvijek na tome zarade. I tu su se javili famozni krediti "u švicarcima".

Problem banaka je što valutu na tržištu mogu nabaviti samo na puno kraće razdoblje od onoga na koje odobravaju kredite. I iako su franak uz vrlo nisku kamatnu stopu mogli sa sigurnošću nabaviti tek na godinu, dvije ili tri, dok su istodobno odobravale kredite na 20, 25 ili 30 godina, banke su odlučile iskoristiti priliku i – već pogađate – kratkoročno profitirati.

Bankari, jednako kao i njihovi dužnici, nastradali su iz vrlo jednostavnog razloga jer ne mogu predvidjeti što će se dogoditi u iduće tri godine, a kamoli 30. No, tržište je bilo tu, postojale su i potražnja i ponuda te su i jedni i drugi odlučili iskoristiti priliku za nešto što su obje strane smatrale odličnom prilikom da profitiraju.

No, da naši dužnici i bankari ne ostanu usamljeni u svojoj želji za kratkoročnim probitkom, potrudio se i premijer Milanović fiksirajući tečaj franka na idućih godinu dana na razini od 6,39 kuna za franak. Bankari su ga odmah prozvali da je to izigravanje dogovora koji su postigli dan ranije, a u međuvremenu najavili i ustavnu tužbu.

Iako u konačnici ostaje nemoguće utvrditi je li za takvu odluku kriv baš sam premijer (a nije zgorega podsjetiti da i ministar financija Boris Lalovac ima pozamašan kredit vezan uz švicarske franke), prijedlog dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju prihvaćen je na sjednici Sabora.

Odmah nakon prvotne Milanovićeve izjave komentatori nisu ispustili priliku upozoriti da je Milanović izigrao početni dogovor s bankama, koji je govorio o kraćem razdoblju fiksiranja tečaja, zato jer računa da će time dobiti podršku na parlamentarnim izborima koji bi se trebali održati baš u sljedećih godinu dana. Zajedno s bankarima i dužnicima, sada je i Milanović poželio – slutite – kratkoročno profitirati.

I iako se želja za brzom i lakom zaradom bankarima i njihovim dužnicima koji se ovih dana svađaju, u srednjem roku obila o glavu, za Milanovića bi otrežnjenje moglo stići i puno brže. Jer što će biti s kreditima ako franak krene u suprotnom smjeru. Ako je on ojačao u jednom danu za 15 ili 20 posto, smije li se isključiti da će on u idućih godinu dana, na koliko je fiskiran tečaj, krenuti u drugom smjeru? Oslabjeti 30 ili 40 posto? Što onda? Još jedna dopuna zakona? Pa tako za svaku imalo značajniju promjenu tečaja?

I tako to i dalje biva u jednoj zemlji seljaka (hvala Kolindi što misli na nas) na brdovitom Balkanu. Problemi se rješavaju kratkoročnim mjerama sve ne bi li nam cijevi držale vodu dok majstori ne odu. I ne bi nam takva praksa više ni predstavljala toliku tlaku – dosad smo već navikli – da kod nas nije riječ i o dodatnoj poteškoći. Vodoinstalacije nam popravljaju političari, a politiku vode vodoinstalateri.