Zloslutno hukanje s Markovog trga

Kada je u inauguracijskom govoru nova hrvatska predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović, u jednoj jedinoj rečenici spomenula svoje prethodnike Stjepana Mesića i Ivu Josipovića te njihovu ulogu u demokratizaciji zemlje, prepunim Trgom sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu prostrujalo je zlokobno hukanje, onako kako gomila na najprizemniji način izražava prijezir prema nekome. Nije to hukanje dugo trajalo, ali ostaje u sjećanju. Jer, ono je pokazalo tko su u velikoj većini ljudi koji su bili pozvani da dođu slaviti novu Predsjednicu, kakvo je njihovo raspoloženje, ali i koliko je prazna fraza o jedinstvu, ponovljena i u inauguracijskom govoru.

Ne, jedinstva nema. I više od toga. Podjele se sve više forsiraju, s time da će sve opasnije biti s onu stranu "naših". Pokazala je to najbolje Predsjednica koja o tome jedinstvu (čak hvaleći krajnje kontroverzni projekt Tuđman/Luburićeve svehrvatske pomirbe, kao da je ikada ostvaren) toliko voli govoriti, pozvavši, uz vrlo rijetke izuzetke, na svoju inauguraciju "kremu" desne, nerijetko i neofašističke Hrvatske.

Bili su tu i "šatoraši", i "stožeraši", i ljudi pod istragom zbog kriminalnih radnji, ali i ratnih zločina, pa i oni već presuđeni (makar na uvjetnu kaznu), propovjednici mržnje iz korpusa "novinara" i "književnika", bili su - ukratko - svi oni koji svojataju Hrvatsku, otimajući je zapravo onima koji bi joj (još) mogli spasiti obraz; oni koji su zaključili kako je kucnuo njihov čas.

Bila je na Trgu sv. Marka jedna, "glajhšaltovana", jednoumna Hrvatska, netolerantna, isključiva, Hrvatska koja je "progutala" od svoje miljenice i pouku o tome kako se iskazuje domoljublje, pa i spominjanja manjina (ni slučajno nisu imenom spomenuti ni Srbi, ni Romi, ni Židovi, najveće žrtve one tzv. hrvatske države za koju je uzor KGK, Franjo Tuđman, ustvrdio da je bila (i) izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda). To je moglo proći. Ali, ime drugoga hrvatskoga predsjednika, čovjeka koji je dva puta na slobodnim, demokratskim izborima osvojio položaj šefa države, e - to nije moglo. Onaj treći, jednokratni, pobrao je hukanje samo zato što je spomenut u istome dahu uz drugoga.

I nije to bio ni neki minorni incident, ni slobodno izražavanje mišljenja. Ne, to je bila potvrda puta kojim će Hrvatska ići, ili u najmanju ruku puta kojim će je nova Predsjednica nastojati voditi. A koji je to put pokazuje i njezin govor. Površno gledan - uravnotežen, često čak bez jasnoga stava, gotovo kao da je Josipovićev, domoljubno patetičan, pogotovo u završnici, kao da je Tuđmanov, populistički slatkorječiv ("vama ću odgovarati, bit ću vaša predsjednica") kakvoga smo već naučili čuti iz usta nove državne poglavarice.

Bio je to i govor kompromisa što ih je KGK sama sa sobom sklapala. Pa smo tako najprije bili pozdravljeni s "Hrvatice i Hrvati, državljani Republike Hrvatske", u skladu s njezinom tezom prema kojoj su svi ljudi koji žive u Hrvatskoj - Hrvati, jer su hrvatski državljani, a njihova nacija nije važna. Naravno, da teza pada u vodu čim su prve riječi govora "Hrvatice i Hrvati", jer je očito da je nacija KGK itekako važna, ali - očito - samo kada je riječ o njezinoj naciji. No, kasnije u govoru vrlo je jasno dva ili tri puta izgovorila i za nju - tako je nedavno sama objašnjavala - uvredljivu riječ "građani", za pretpostaviti je zbog toga što bi brisanje "građana" bilo malo previše i za zapadnoevropske konzervativce ("pučane") koji su zdušno pozdravili njezin izbor. Te zapadnoevropske demokracije ipak su u prvome redu koncipirane kao građanska društva, još k tome i sekularna, mada im je povijesno izvorište nacionalna država (za razliku od tzv. tranzicijskih zemalja istočne Evrope, koje - poput Hrvatske - nikako da se oslobode opijenosti nacionalnim).

Ima, međutim, uz to što jesmo čuli i dosta toga što nismo čuli, ili što je apostrofirano u malo čudnoj optici - da se najblaže izrazimo - a što savršeno korespondira s hukanjem na spomen imena onoga Predsjednika koji je izveo Hrvatsku iz međunarodne izolacije, izborio joj mjesto na svjetskoj sceni, utro joj put u Evropsku uniju i radikalnim potezom preduhitrio mogućnost vojnoga udara, doslovno spasivši još vrlo krhku demokraciju. Nije uopće spomenut antifašizam, jedan od temelja današnje Hrvatske - ako je vjerovati Ustavu, napisanom u Tuđmanovo vrijeme (mada baš u tome kontekstu svakodnevna praksa uvijek iznova demantira Ustav). Nije spomenuta Narodno-oslobodilačka borba kojoj Hrvatska zahvaljuje što je Drugi svjetski rat završila na pobjedničkoj strani (teško da je KGK na to mislila kada je hrvatski narod opisala kao "pobjednički"), što je 1945. konstituirana kao država (mada kao jedinica jugoslavenske federacije) i što je kao federalna jedinica sa statusom države, a sukladno Ustavu iz godine 1974., mogla proglasiti neovisnost. Nije spomenut doprinos razvoju Hrvatske, ne od jučer, ne od prije 50 ili 70 godina, nego kroz stoljeća, što su ga dali pripadnici manjina, u prvome redu Srbi i Židovi. Koliko je to daleko od nedavnog govora francuskog premijera koji je u Narodnoj skupštini u Parizu, osuđujući rastući antisemitizam, izjavio: "Bez uloge francuskih Židova Francuska danas ne bi bila ono što jest!" Ni Hrvatska nije kroz povijest postala ono što je bila zahvaljujući samo Hrvatima. Mora se, međutim priznati da su za besprimjernu pljačku provedenu pod firmom pretvorbe i privatizacije, a kojom je praktično uništena egzistencijalna osnova Hrvatske, odgovorni (gotovo) samo Hrvati, i to oni Hrvati kojima Hrvatska ne silazi s usana (dok se hrvatski novci slijevaju u njihove džepove).

Nova predsjednica nije spomenula ni jedno od zala što pritišću zemlju čije je kormilo s takvom radošću preuzela u ruke. Da, korupciju je spomenula. Podijeljenost društva i svoju očitu opredijeljenost za samo jednu struju u tome društvu, olako je otpisala porukom kako se trebamo odreći ideoloških podjela, jer one nikada nisu urodile ničim dobrim, svjesno miješajući pojmove ideologija i svjetonazor. Jer, antifašizam kojega se ili ustručavala, ili bojala spomenuti nije ideologija. To je svjetonazor, i to onaj svjetonazor koji je polovicom 20. stoljeća spasio svijet (ali ne i milijune pobijenih u logorima smrti i poginulih na ratištima i u pozadini) od najvećega zla što ga je snašlo, od naci-fašizma. Siromaštvo u kojemu grca sve veći broj građana Hrvatske (pa, naravno, i Hrvatica i Hrvata) po kratkom je postupku stavila "na čekanje" tvrdnjom, ničim obrazloženom, kako će "Hrvatska biti bogata zemlja, jer nema ni jednoga razloga da to ne bude". I, da, naznačila je da će preuzeti ulogu zaštitnice svih, bez obzira (i) na spolnu orijentaciju, što je opet i previše očiti ustupak Evropi od koje očekuje da joj zbog toga sve drugo "progleda kroz prste".

Pogleda li se popis pozvanih uzvanika, a već smo naznačili tko je sve bio (pa nije teško pretpostaviti tko nije bio pozvan i nije bio) nepogrešivo se dolazi do zaključka da je inauguracijom nove predsjednice Republike Hrvatske zapečaćena podjela društva, ali i da su retrogradne struje koje jesu u manjini, dočekale svoj trenutak. To se mora uvijek iznova govoriti: KGK je izabrana ne svojom zaslugom, nego zahvaljujući propustima svojega protukandidata i velikoj apstinenciji glasača koji nisu nikako željeli svoj glas dati njoj (odnosno HDZ-u, jer ona jest i ostaje HDZ, mada je formalno izašla iz stranke), ali nisu htjeli produljiti ni agoniju Josipovićevog predsjedničkog mandata. Počelo je, sve govori tome u prilog, razdoblje tiranije manjine nad većinom.

Zloslutno hukanje s Markovog trga zaista kao da sluti na zlo. I mada je nova predsjednica bila razdragana time što je "granulo sunce nad Zagrebom", teško se oteti dojmu kako se počeo spuštati mrak.