Predsjednica i Hrast u komunističkoj samoposluzi

Odlukom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o uklanjanju biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka, počela je sezona lova na preostale tragove živog duha temeljito mrtvog Maršala. Tako je, barem, u Šibeniku u koji se predsjednica udala i u kojem se centralni gradski trg službeno zove Poljana maršala Tita. Neslužbeno, pa tako dugo, jako drugo, Poljana se zove samo Poljana i još nije pronađen Šibenčanin koji je sa sugrađaninom dogovorio susret na Poljani maršala Tita. Šibenčani se, naime, susreću na Poljani.

Malo, dakle, nakon što je ona bista otišla iz predsjedničke palače, HRAST – Pokret za uspješnu Hrvatsku, Gradskom vijeću Šibenika uputio je, kako se to kaže, "inicijativu za promjenu naziva glavnog šibenskog trga", pozivajući se na Rezolucije Vijeća Europe 1481 iz 2006. i 1096 iz 1996. godine, u kojima, uz ostalo, piše: "Totalitarni komunistički režimi što su vladali u Središnjoj i Istočnoj Europi u prošlome stoljeću, a kakvi i danas postoje u nekoliko zemalja u svijetu, bili su bez iznimke obilježeni masovnim kršenjem ljudskih prava. Ta kršenja, koja se razlikuju ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, uključivala su ubojstva i pogubljenja, kako individualna tako i kolektivna, umiranje u koncentracijskim logorima, smrt od gladi, deportacije, mučenje, prisilni rad i druge oblike kolektivnog fizičkog mučenja, progone zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te odsutnost političkog pluralizma..."

"S obzirom na obveze koje proističu iz međunarodno potpisanih ugovora Republike Hrvatske i s obzirom da je Josip Broz Tito desetljećima bio čelna osoba jugoslavenskog komunističkog režima tražimo da glavni gradski trg ponovno dobije svoj izvorni naziv 'Poljana'", poručili su iz HRAST-a.

E sada, mogu se nepokolebljivi obožavatelji Josipa Broza Tita paliti kao svijeće, ali je činjenica, kao beton čvrsta, da su se u vrijeme njegove vladavine događala "ubojstva i pogubljenja, mučenje, prisilni rad, progoni zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, odsutnost političkog pluralizma..." No, tu problem s imenovanjem ulica i trgova ne završava nego počinje – ali, u ovom, šibenskom slučaju na drugoj adresi: na Obali doktora Franje Tuđmana, kako se inače službeno zove dio Šibenika, građanima tog istog Šibenika poznatiji kao Riva.

Tarik Haverić, vjerojatno najlucidniji bosanskohercegovački liberal, pišući o nekim drugim stvarima – ne o Titu i tablama na pročeljima zgrada – koristi sintagmu "komunistička samoposluga": "Pod tom figurom ne mislim na samoposluge u zemljama gdje su komunisti bili na vlasti, tužno prazne kada nisu ispunjene neprivlačnim artiklima sumnjivog kvaliteta. Ne, u ovoj samoposluzi ima svega što srce zaište, u nju ulazite po želji u bilo koje doba, uzimate samo ono što vam se sviđa dok kraj onoga što vam se ne sviđa nezainteresirano prolazite ili ga još eventualno šutnete s prezirom, i izlazite s punim kolicima ništa ne plativši — jer, tako smo zamišljali komunizam!"

Povijesne činjenice su, iako to neće priznati, kako za ostrašćene kritičare, tako i za jednako ostrašćene obožavatelje pokojnog Tita, tek artikli iz "komunističke samoposluge". Kao što će drugi za Goli otok, montirane sudske procese, likvidacije ili strogu kontrolu medija pronaći opravdanje; prvi će se - evo, recimo, HRAST - praviti malo trudni u svom pozivanju na civilizacijske i demokratske stečevine.

Nije, dakle, i krajnje uvjetno rečeno, problem samo to što je jedan period Titove vladavine obilježen i "masovnim kršenjem ljudskih prava", što je uključivalo "ubojstva i pogubljenja, kako individualna tako i kolektivna, deportacije, mučenje, prisilni rad, progone zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te odsutnost političkog pluralizma", nego je problem što se vrlo sličnim, ma istim jezikom može govoriti o jednom razdoblju vladavine Titova generala po kojem se službeno zove dio Šibenika, moru bliži od Poljane.

Jesu li, dakle, tamo one ratne, ali i poratne godine u Hrvatskoj pamtljive i po "masovnim kršenjima ljudskih prava", koja su "uključivala ubojstva i pogubljenja, kako individualna tako i kolektivna", pa "deportacije, mučenje, progone zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska", bez obzira na prisutnost "političkog pluralizma" u državi u kojoj je dr. Franjo Tuđman "bio čelna osoba režima"?

Ako nisu, onda su Ante Paradžik i Blaž Kraljević stradali od udara groma, obitelj Zec preminula od bruceloze, dok su se osječki Srbi samoumotavali u selotejp onako, da im ne bude dosadno, pravoslavni su se turisti u Pakračkoj poljani spajali na poljske telefone radi seksualnog užitka, u Gospiću su se njihovi sunarodnjaci samoubili zbog nesretnih ljubavi, dok su u Lori organizirani koncerti za (vojno)policijske palice i druge udaraljke. Naravno, uredništvo Feral Tribunea je u napadu kreativnosti izmislilo kako je Državno odvjetništvo 1996. godine pokrenulo proces protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića, koje su isljeđivali djelatnici Odjela za ratne zločine i kaznena djela terorizma. Domaći izdajnici i neprijatelj koji pati od insomnie su, pak, kreirali storiju o pražnjenju stanova od njihovih stanara čudnih imena i još čudnijih prezimena...  

Razlika između vrednovanja uloga povijesnih ličnosti i uzgajanja kulta ličnosti je upravo u odnosu prema činjenicama, prema kojima se, da ponovimo, i šibenska nevista Kolinda Grabar Kitarović i - slijedeći nauk predsjednice - šibenski HRAST odnose kao prema artiklima u "komunističkoj samoposluzi". S polica povijesti oni su, naime, uzeli samo ono što im se sviđa, s prezirom šutnuli sve drugo i bez plaćanja računa otišli na kavu, na Rivu. Zapravo na Obalu dr. Franje Tuđmana, kako se već službeno zove taj dio Šibenika, makar nitko nikada tamo nije bio na malom makijatu s vrućim mlikom. On se, taj makijato, pije na Rivi...