Pokliči sindikalista u najmanju ruku spadaju u izvanzemaljske poruke obojane licemjerjem Foto: FaH
Prvomajski fijasko sindikalista u pozivanju hrvatske sirotinje na bunt otkrio je najmanje tri prljave manipulacije onima kojima je neoliberalni kapitalizam stavio omču oko vrata još prije dvadeset godina.
Prvo: ti dugovječni sindikalisti predugo žive izvan realnog prostora, pa ne uočavaju aktere koji su nositelji istinske socijalne i društvene moći u Hrvata.
Drugo: njihovi pozivi odnose se samo na ovu vladu, kojoj bitno obilježje daje nepotkupljivi Zoran Milanović.
I treće: pokazali su hladno mirenje sa sudbinom nemoćnih ljudi koji se neminovno moraju okrenuti samima sebi da bi preživjeli ili - što ne mora biti tako loše – preselili se u inozemstvo.
Sva tri razloga ove mučne kalvarije prekrila su, međutim, činjenicu koja se uporno skriva zbog skorih izbora, a to je povijesna odgovornost onih koji su 1990-ih domoljubno opljačkali vlastiti narod. Ne vjerujem da su sindikalni vođe paktirali s ex-HDZ-uzurpatorima stranke, ali svakako taj njihov gnjevni stav (hm?!) nije bio tako žestok svih godina u kojima se sustavno rušila socijalna i ekonomska baza Hrvatske.
Može li im onda vjerovati onaj koji ne može pokriti ni mjesečne minimalne izdatke za bijedan život?
Neodazivanje na prvomajske socijalne filipike još je jedan dokaz da je ovo društvo interesno zapušteno i da su se ljudi okrenuli sebi. Idući izbori pokazat će i to koliko su rušitelji i "drp-majstori" hrvatskog bogatstva naslijeđenog iz vremena socijalizma spretniji ili nespretniji od Milanovića za ponovno osvajanje vlasti.
Milanović nije populist, neće poput HDZ-a kupovati određene socijalne grupe, zamjerit će se i velikim i halapljivim gutačima proračuna, pa ostaje jedino pitanje: koliko je takvo ponašanje doprlo do ušiju i interesnog poimanja onih koji doista teško žive.
U Hrvatskoj se dosad uvijek glasalo protiv, a ne za i tako je lako moguć novi mazohistički birački zov koji je još u oblandi našega hrvatstva! U siromašnoj zemlji dobiti izbore ipak je unosno – proračuni su debeli, a iz njih se uz osobni, kupuje i birački puk.
Sindikalisti su također shvatili tu aksiomatsku jednadžbu!
Svi oni drugi, sirotinja i jad, mogu birati gastarbajterstvo ili trajno siromaštvo u svojoj jednoj jedinoj, gdje će živjeti prazna džepa i trbuha.
SDP i koalicija oko njega nisu imali hrabrosti ili odlučnosti za konačno socijalno suočenje hrvatske nacije sa stvarnim stanjem nasuprot življenju na kredit i povećavanjem bankovnih minusa. O tome ovise i gospodarske strukturne promjene i kakva takva življa ulaganja. "Kukurikavcima" se ne može poreći uvođenje više reda u mitom i korupcijom uništenu pravnu državu. To nije malo, ali nije dovoljno. Baš onima koji nisu došli na licemjeran poziv dobrostojećih sindikalista, morat će odgovoriti zašto će - a za to je 92 posto vjerojatnosti - ostati siromašni do kraja života.
SDP, dakle, mora odgovoriti ljudima što ih sutra čeka s njima na čelu, što dobivaju, a što gube. Ako na prvomajskim skupovima nisu drečali protiv Milanovića, ne znači automatski da im je prihvatljiv novi mandat ove vlade. Uređenija država mora postati privlačna kapitalu, ali sudbinu njezinih građana ne može određivati nikakav partitokratski dribling. U tom bi slučaju Kukuriku-koalicija nastavila praksu HDZ-a, koji zapravo izvan interesa stranke nije radio gotovo ništa. To je pitanje svih pitanja.
A sindikati ovakva kova doista su anakronizam. Žive u raskoraku s vremenom ne uviđajući prekarijat koji je umoran od ispraznih govora, izgubljen u labirintu neoliberalne pohlepe i krajnje malodušan zbog slabih mogućnosti promjene svoga socijalnog statusa. Stoga su pokliči sindikalista u najmanju ruku izvanzemaljske poruke licemjerne boje i okusa. Besplatni grah ipak je prihvatljivija opcija.