Kad cijena usluge bira najbolje liječnike

Prof. dr. Stipislav Jadrijević i prof. dr. Branislav Kocman, kirurzi Kliničke bolnice "Merkur", i te kako zaslužuju titule, kako im se tepa ovih dana, "najdoktora" i "superdoktora". Oni doista jesu iznimni liječnici. Ali, njihova vrijednost nije u tome što su svojim radom, svaki od njih, bolnici zaradili gotovo  četiri milijuna kuna u tri mjeseca. Njihova je posebnost u tome što se, kao transplantacijski kirurzi, bave high class-medicinom, što su oformili izvanredne transplantacijske timove, što rade u noćnim satima jednako kao danju, pa im radni dan nerijetko traje 24 sata, što niti imaju, niti pitaju za radno vrijeme, što doslovce spašavaju ljudske živote. Neprocjenjivo je i to što, zahvaljujući dr. Jadrijeviću i dr. Kocmanu, i ne samo njima, Hrvatska ima transplantacijske timove među najboljima u svijetu. I sasvim sigurno nema nijednog liječnika u Hrvatskoj koji će im to osporiti, dapače, mahom ističu njihovu istinsku posvećenost pacijentu i teškom poslu koji su odabrali. Uostalom, transplantacijska medicina je sam vrh medicine uopće.

Ali ono o čemu se govori i raspravlja u bolnicama, nakon što je Ministarstvo zdravlja objavilo listu od deset "najdoktora" u Hrvatskoj, jesu uglavnom samo pitanja. Koji su kriteriji za listu najboljih? Može li i je li opravdano da cijena zdravstvene usluge bude kriterij za uspjeh, odnosno neuspjeh u medicini, za ocjenu da je netko jako dobar, a onaj drugi prosječan liječnik? Pa i sam je dr. Kocman u izjavi za jednu televiziju rekao, među ostalim, kako ne zna prema kojim je kriterijima došao na vrh liste "najdoktora". 

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, u tri mjeseca - u prosincu prošle godine te u siječnju i veljači ove - pojedinačna zarada svakog liječnika s popisa najboljih kreće se od 2,2 do gotovo četiri milijuna kuna, što je nekoliko stotina, pa, u nekim slučajevima, i tisuću puta više novca u odnosu na prosjek zarade liječnika na odjelima u kojima rade 'superdoktori'. Svi su oni radili jako puno i s istekom radnoga vremena nisu zatvarali vrata svojih ordinacija, ali u orbitu najmarljivijih i najboljih gurnula ih je cijena usluge medicinske djelatnosti kojom se bave. I to je razlog zbog kojega previše liječnika osjeća nepravdu i frustraciju.

Psihijatrica iz Psihijatrijske bolnice Vrapče, koja će uskoro u mirovinu, kaže da u cijelom svom radnom vijeku nije zaradila četiri milijuna kuna! Evo i zašto: cijena koju HZZO plaća za uslugu prve psihijatrijske ambulantne obrade pacijenta, koja traje 45 minuta, plaća 121 kunu. A ponovnu ili kontrolnu psihijatrijsku ambulantnu obradu od 25 do 30 minuta - 93,6 kuna.

"S ovim cijenama našega rada jedva zaradimo i za plaće", rekao nam je prof. dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče.

Je li onda psihijatrica koja je više od trideset godina posvetila psihijatrijskim bolesnicima, uza svu svoju marljivost i ljubav prema poslu, loša liječnica? Naravno da nije, ali ako cijena medicinske usluge ostane jedini i glavni kriterij za kvalitetu, nijedan psihijatar nikad neće ući na listu najboljih liječnika. Nije, naravno, psihijatrija izuzetak. Da bi zaradio četiri milijuna kuna u tri mjeseca, oftalmolog, odnosno očni kirurg morao bi obaviti 1400 operacija katarakte ili svakoga dana oko 17 operacija, a da uz to ništa drugo ne radi. Ili, jedan porod stoji oko 4000 kuna, što znači da specijalist porodničar mora obaviti oko 1000 poroda u tri mjeseca da bi za svoju bolnicu zaradio četiri milijuna kuna i ušao u konkurenciju s dr. Jadrijevićem ili dr. Kocmanom. I morao bi to biti veliki baby boom u Hrvata.

Bezbroj je takvih primjera i u dijabetologiji, pedijatriji, gastroenterologiji, dermatologiji, fizijatriji, jer se, jednostavno, nijedna medicinska usluga po cijeni ne može uspoređivati s transplantacijama. Ne zato što presađivanje jetara HZZO od 1. travnja plaća 576.562,50 kuna ili za transplantaciju srca 538.687,50  - jer su troškovi operacije i bolničkog liječenja za takvog pacijenta golemi - nego zato što su brojne usluge u drugim specijalnostima podcijenjene i potplaćene pa zarada liječnika, odnosno fakturirane i naplaćene usluge ni uz golem uloženi trud ne mogu doseći milijunske iznose. Trebamo li onda ukinuti dijelove medicinskih djelatnosti u kojima liječnici ne zarađuju dovoljno da bi bolnica u kojoj rade funkcionirala normalno?

Zanimljivo da je, unatoč svojim vrhunskim transplantacijskim timovima, Klinička bolnica "Merkur" na rang-listi 28 bolnica, koju je potkraj prošle godine objavio HZZO, zauzela tek trinaesto mjesto, dok je na prvom mjestu bila Opća bolnica Požega. Mnogi ravnatelji, posebno kliničkih bolničkih centara i kliničkih bolnica, ustvrdili su tada da su ljudi iz HZZO-ove administracije, koji su stvarali rang-listu bolnica, pomiješali kruške i jabuke. A jedan liječnik iz "Merkura", koji nije povezan s transplantacijskom medicinom, rekao nam je tada:  

"Prema službenoj rang-listi najboljih bolnica, očekujem da pacijent koji treba transplantaciju jetara ode u bolnicu u Požegu. Sigurno će ga ondje liječiti bolje nego u KB-u 'Merkur'  ili u KBC-u 'Rebro'."              

Miješanje krušaka i jabuka Ministarstvo zdravlja i HZZO učinilo je i kreirajući rang-listu najboljih liječnika. Kao što nije opravdano generalno uspoređivati broj pacijenata po krevetu ili bolničku smrtnost što ovisi i o težini pacijenata u skrbi kao i o složenosti postupaka koji se obavljaju u pojedinim bolnicama, tako ni cijena usluge ne može biti mjerilo uloženoga truda, napora, marljivosti liječnika i vrijednosti njegova rada.

U cijeloj ovoj priči dobro je ipak što se počela prepoznavati i isticati kvaliteta, koja bi se napokon morala i konkretno valorizirati, ali uz jasne kriterije. Savršeni model vrednovanja rada ne postoji, ali  ako se već medicina svodi na brojke, onda bi valjalo brojati, poticati pozitivnu konkurenciju i činiti razliku u kvaliteti među liječnicima iste specijalnosti ili subspecijalnosti.