Izručeni Veljko Marić svjedoku na suđenju za ratni zločin: "Da se sakriješ u mišju rupu, naći ću te"

Prva vijest bila je kratka: ministar pravosuđa Orsat Miljenić potvrdio je u utorak da je hrvatski ratni veteran Veljko Marić predan hrvatskoj policiji te da se nalazi u Hrvatskoj. "Predmet Veljka Marića, u smislu njegovog transfera u Republiku Hrvatsku na izdržavanje kazne je riješen i on je upravo sada predan hrvatskoj policiji, nalazi se u Hrvatskoj, bit će prevezen u Remetinec i kasnije će se s njime postupati kao sa svakom osuđenom osobom, znači dijagnostika i upućivanje na izdržavanje kazne u jedan od hrvatskih zatvora", rekao je Miljenić.

Marić je, kao što znamo, u Srbiji pravomoćno osuđen zbog ratnog zločina na kaznu od 12 godina zatvora za ubojstvo Petra Slijepčevića u Rastovcu 1991., a protiv njega se vodi istraga "za još tri radnje izvršenja kaznenog djela ratnog zločina", također navodno počinjenog na teritoriju Grubišnog Polja.

Njegovo ime često se spominjalo na prosvjedu šatoraša koji su tražili da se Marić transferira iz Srijemske Mitrovice, iz Srbije, gdje je služio kaznu, u Hrvatsku.

Uhićen je 2010. godine na granici Srbije i Bugarske, a u Beogradu je pravomoćno osuđen. Žalbeni sud u Beogradu u ožujku 2012. potvrdio je prvostupanjsku presudu Odjela za ratne zločine Višeg suda kojom je nekadašnji pripadnik Zbora narodne garde osuđen. Sud je odbio njegovu žalbu. Bio je uhićen na temelju zakona o regionalnoj jurisdikciji, kojim se Srbija proglasila nadležnom za procesuiranje ratnih zločina počinjenih na području drugih država bivše Jugoslavije. Hrvatska se suprotstavila takvom zakonu, a zastupnici Europskog parlamenta prihvatili su na plenarnoj sjednici u Strasbourgu u ožujku rezoluciju o napretku Srbije, uključujući i amandman hrvatskih zastupnika iz Europske pučke stranke, kojim se Beograd poziva da razmotri svoj zakon o suđenjima za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.

Važno je reći i da je, kako je upozorila Documenta, zbog pristranog medijskog izvještavanja o slučaju Marić većini javnosti nije poznato da je protiv Veljka Marića u Hrvatskoj podignuta optužnica za isti zločin za koji je optužen i osuđen u Srbiji, ali u ovoj državi to malo koga briga.

O čemu se zapravo riječ i što je Marić, oko kojeg se vodila prilična politička bitka i u Hrvatskoj, zapravo napravio?

Osuđen je za ubojstvo Petra Slijepčevića u listopadu 1991. u Rastovcu. Na suđenju u Beogradu su videovezom iz Županijskog suda u Osijeku ispitani njegovi suborci, od kojih su četvorica ustvrdila kako nemaju nikakvih spoznaja o događaju, ali je jedan, Darko Černi, izravno prozvao Marića zbog ratnog zločina.

Evo što je sa suđenja izvijestila Slobodna Dalmacija:

"Marić je ušao u neku kuću, čuli su se pucnji, izišao je van, pitao sam ga što je bilo, rekao je da se morao braniti, da je ubijeni rekao svojoj supruzi 'daj mi nož da ubijem ustašu'", kazao je Darko Černi opisujući događaj u Rastovcu te dodao kako su prethodno toga jutra pošli iz Ivanova Sela sa zadatkom da se pretraži teren, odnosno obavi takozvano čišćenje terena.

Optuženi Marić potom je, u obraćanju svjedoku, zanijekao da je s njim ikad bio u 'akciji čišćenja' te mu, uzbuđen i koristeći psovke, kazao kako mu nije jasno zbog čega ga tereti, nakon čega je predsjedatelj sudskog vijeća upozorio Marića da povede računa o tome kako se izražava, jer će mu, u suprotnome, oduzeti riječ.

'Da se sakriješ u mišju rupu, naći ću te', poručio je Marić svjedoku, nakon čega je sudac upitao je li to prijetnja, a Marić odgovorio kako je "samo rekao svoje".

Jedan od zapovjednika u bataljunu kojem je pripadao Marić, Zlatko Mađeruh, posvjedočio je kako su optuženi i njegova postrojba pripadali tom bataljunu, dodavši da mu nije poznato kako je stradao Slijepčević. U nastavku dokaznog postupka, također su videovezom iz Osijeka ispitani Ivan Frantal, Ivan Pospišil i Zdenko Pavić, a sva trojica ustvrdila su također kako nemaju spoznaja o ubojstvu Slijepčevića." 

Osuđenik se branio ovako, stoji u sudskom spisu:

"Poznato mu je gdje se nalazi selo Rastovac, ali u kritično vrijeme nije u njega ulazio. Optuženik nije ulazio u kuću obitelji Slijepčević, ne zna gdje se ta kuća nalazi niti zna gdje je i kako Petar Sljepčević izgubio život. Više puta je naveo kako ne poznaje niti jednog člana te obitelji."

O odnosu sa svjedokom koji ga je prozvao za zločin, rekao je ovo:

"Na upit da li poznaje Darka Černija, optuženik je rekao kako je s njim imao fizički sukob nakon pokolja civila 20. rujna 1991. godine. Nema saznanja da li je Darko Černi sudjelovao u akciji OTKOS.

Na daljnje upite predsjednika vijeća odgovorio je kako iskaz Darka Černija ne odgovara istini, da nije u to vrijeme nosio potkapu te da nije išao u razred s kćerkom Ane Slijepčević (pojasnio je da je ista bila toliko starija od njega te da je ona već završila školu kada je on u nju krenuo).

Na kraju iskaza naveo je kako se sjeća jedne situacije iz tog vremena. Dok je bio na punktu zaustavio je neke ljude s traktorom koji su prevozili lijes. Upitao ih je gdje idu, a oni su mu odgovorili da imaju smrtni slučaj i da im treba za pokop.

Na upit zamjenika tužitelja za ratne zločine da li je bio u Legiji stranaca, rekao je kako nije, ali je u razdoblju od 1971. – 1973. godine radio kao vozač u britanskoj vojsci."

A na kraju, evo i sudskog iskaza ključnog svjedoka. Evo što je na suđenju rekao Darko Černi:

"Rekao je da su dana 31. listopada 1991. godine u jutarnjim satima pripadnici Narodne zaštite, koji su bili podčinjeni 77. samostalnom bataljunu, i pripadnici toga bataljuna, krenuli s punkta kod Ivanovog Sela u 'akciju čišćenja' u dvije grupe. Bili su naoružani automatskim puškama, u uniformama. Jedna grupa je išla u Mali Rastovac, a druga grupa, gdje je bio on i optuženik, išli su u Rastovac, gdje je optuženik ušao u kuću Petra Slijepčevića. Ubrzo nakon toga iz kuće se čuo pucanj. Svjedok se ne sjeća koliko je hitaca čuo, je li bilo rafalno ili pojedinačno pucano. Iz kuće je izašao optuženik vidno uzrujan i rekao da je bio napadnut, da se morao braniti, 'da je ubio čovjeka'. Od optuženika je čuo da je žrtva rekao svojoj supruzi da mu da (nisam čula što točno – op.a.) i da je stoga optuženik bio prisiljen upotrijebiti oružje. Kada je izašao iz te kuće optuženik je u ruci držao kapu.

Svjedok je rekao da poznaje optuženika, da sa njim nije u zavadi. Opisao je da je optuženik u kritično vrijeme imao brkove, kratku kosu, bio je mršav. O kritičnom događaju, osim kod istražnog suca, svjedok nije davao drugima izjavu.

Svjedoku je predočeno da se iz zapisnika o ispitivanju kod istražnog suca vidi da se kazneni predmet vodio protiv NN osobe. Svjedok je rekao da je to točno no da je znao da se radilo o opt. Veljku Mariću. Nadalje, predočen mu je dio obrane optuženika u kome optuženik tvrdi da je kritične zgode bio u civilnoj odjeći. Svjedok je rekao da se ne sjeća nakon 15 godina svih detalja. Predočeno mu je da je u istrazi rekao da je opt. Veljko Marić kritične zgode imao kapu s prorezima za oči i usta. Svjedok je rekao da misli da je optuženik osim kape imao i potkapu s otvorima za oči i usta. Predočeno mu je da je optuženik u obrani rekao da je kritične zgode bio na punktu i da u borbu nije išao. Svjedok je rekao da ostaje kod svoga iskaza u istrazi i kod svoga današnjeg iskaza.

Pojašnjavajući termin 'čišćenje terena' svjedok je rekao da su ulazili u kuće, pretraživali. Nisu imali zapovijed za ubijanje civila niti za zarobljavanje, kao što nisu imali niti zapovijed glede neprijateljskih vojnika. Ne zna danas kako bi postupio da je u nekoj od kuća zatekao neprijateljskog vojnika.

Svjedok je rekao da je poznavao žrtvu Petra Slijepčevića, bio je stariji čovjek, misli da nije sudjelovao u borbama."

Na iskaz se Veljko Marić, po sudskom zapisniku, očitovao ovako:  

"Opt. Veljko Marić rekao je da sa svjedokom nije išao u akcije, ne zna zašto ga svjedok tereti. Rekao je da je sa svjedokom imao sukob, jer je svjedok napustio položaj, 'čuvali smo njihove guzice'. Pitao je svjedoka je li s kim iz policije kontaktirao. Optuženik je rekao: 'Da se sakriješ u mišju rupu naći ću te."

Supruga ubijenog na sudu je ispričala sljedeće:

"Toga jutra, 31. listopada 1991., sa suprugom Petrom sjedila je za stolom i doručkovala kad je u kuću upao njoj nepoznat hrvatski vojnik od tridesetak ili nešto više godina, naoružan dugom cijevi. Ljutito ih je upitao ima li u kući četnika. Odgovorili su da nema i da su sami. Ostalo se, prema svjedočenju Ane Slijepčević, dogodilo munjevito: vojnik je 66-godišnjeg Petra zgrabio za prsa, bacio na kauč i iz puške mu ispalio više hitaca u trbuh. Suprug se, tvrdila je, tome vojniku ni sa čim nije suprotstavio. Odmah potom napadač je izašao iz kuće, a Petar se, onako ranjen, nekako pridigao, dovukao do vrata i viknuo za njim 'da ga dovrši'. Vojnik je izvana, tvrdila je žena, ponovo zapucao prema unutrašnjosti kuće, izbušio ulazna vrata, stakla na vratima, zid, a zamalo pogodio i nju. U šoku je istrčala iz kuće i povikala za vojnikom 'ubili ste mi čovjeka'. On je podigao pušku, uperio prema njoj, ali nije zapucao, već se okrenuo i otišao iz dvorišta. Uskoro je dotrčala susjeda Francika, pokušale su pomoći teško ranjenom Petru, ali je on nakon desetak minuta iskrvario i umro. Na podu je Ana Slijepčević spazila napadačevu kapu i, u strahu da se ne vrati po nju, bacila je na ulicu. Muža je uz susjedovu pomoć pokopala u dvorištu mjesne škole jer je groblje bilo minirano. Sve se to događalo u danima kad se srpsko stanovništvo iz dvadesetak sela u okolici Grubišina Polja, pred naletom hrvatskih snaga, povlači i bježi. Sljedeće godine Ana je suprugovo tijelo premjestila na seosko groblje, odakle je 2010. ekshumirano radi istrage. Nedugo nakon zločina jedan od susjeda joj je rekao da se vojnik koji je pucao u njezina muža zove Veljko Marić."

Tu je i iskaz vještaka o smrti Slijepčevića:

"Uzrok smrti nije moguće sa sigurnošću utvrditi, no, moguće je povrjeđivanje koje je opisala Ana Slijepčević, a koje je moglo imati smrtnu posljedicu. Naime, u svome iskazu, koji je ukratko ponovio predsjednik Vijeća, Ana Slijepčević je pred istražnim sucem Županijskog suda u Bjelovaru rekla da se Petar Slijepčević, nakon što je osoba u njega pucala, uspio pridići s kreveta, odteturati do dvorišta i reći osobi 'da ga sada dovrši', nakon čega se ponovo srušio. Gđa Ana Slijepčević uspjela je supruga dovući do kreveta i staviti ga na krevet, a nakon nekog vremena je on umro. Vještak je rekao da je gđa Ana Slijepčević rekla da je suprug pogođen ispod desnih rebara u trbušni dio."

Na kraju, tu je i dio teksta objavljenog u Jutarnjem listu koji smo neuspješno pokušali dopuniti:

"Predratni policijski inspektor iz Grubišina Polja Miljenko Stojić u beogradskom procesu Veljku Mariću posvjedočio je da je Marić u vrijeme SFRJ bio osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog pljačke i oružanog napada na policajca te da je kaznu služio u zatvoru u Novoj Gradiški. Isti je policajac pred sudom tvrdio da je Marić iz zatvora pušten tek 1991. zahvaljujući ukazu predsjednika Tuđmana kojim je naloženo puštanje iz kaznionica diljem Hrvatske oko 1000 zatvorenika koji su upućeni na ratišta. No, kako je svjedok Stojić ratne 1991. ratovao na srpskoj strani, njegove smo tvrdnje pokušali provjeriti u Upravi za izvršenje sankcija hrvatskoga Ministarstva pravosuđa. U Ministarstvu nam, međutim, nisu željeli ni potvrditi ni opovrgnuti navode o Marićevoj zatvorskoj prošlosti prije 1991. godine. 'Nemamo podataka o zatvorenicima do 1991.', odgovorio je šturo glasnogovornik Ministarstva Sergej Abramov."