Glad i smrad

U novoj epizodi zagrebačkog survival guidea govorimo o tehnikama i trikovima za izbjegavanje gladi i neugodnih mirisa, premda stoje prilično nisko na listi preživljavačkih prioriteta. Hrana je uglavnom nešto na što misliš nakon što si odradio dozu nikotina, kofeina i alkohola. Dakle, stojiš na cesti s nula kuna, gledaš ekipu s pizzama, sendvičima i mrvicama lisnatog tijesta oko usta i padne ti na pamet – trebalo bih nešto pojesti. Što? Gdje?

Prvo. U Zagrebu se može besplatno doći do hrane, no nešto je teže dobro se najesti. Radi sedam pučkih kuhinja. Ako imaš elementarne dokumente poput osobne iskaznice, možeš kuckat vilicom u svih sedam. U inom slučaju prestaju ti hranidbene ispostave Caritasa ili sestara Misionarki ljubavi u Jukićevoj. Tamo se svakodnevno testira teza da nema besplatnog ručka i priznajemo da su skoro pa u pravu. Naime, to nije ručak nego "vodurina", reći će Mile: "U pučkim kuhinjama možeš jesti jedanput na dan, vodurina koju oni zovu jelo, bez ikakvih kalorija, ali eto – održe te."

Glad je kreativna, pa je škvadra s asfalta skužila da se ipak može malo bolje pojesti ako si dovoljno brz. Budući da se pučke kuhinje redom otvaraju od 14 do 16 sati, standardni đir je najest se prvo na Opatovini, a onda trk u Jukićevu na drugu turu. Jest da potrošiš pola pojedenih kalorija na putu, al' eto... To već bude malo hranjivije, dok je totalni bingo kada tu i tamo podijele konzerve. Jasno, onda ti je riješena večera ili barem prstohvat keša koji ćeš dobiti prodajom konzervi drugim beskućnicima. Upućeniji poput Drage znaju da časne sestre pokraj Centra Kaptol dijele sendviče svaki dan od 10 do 12. Receptura je minimalistička – kruh i maslac – ali, što ja znam, i višim zagrebačkim kastama je to često rutinirani doručak.

Daleko je sve to od njujorških pučkih kuhinja koje su se povezale s restoranima, a ovi im šibaju nepojedene delicije, ali izvora besplatnih kalorija na zagrebačkom asfaltu ima još nekoliko. Ako si simpatičan i drag, i još bolje, nisi pijan i ne smrdiš (o tome malo kasnije) možeš se dogovoriti s nekom pekarnicom da ti daju koju kiflu ili kruh na kraju radnog vremena. Možeš i pecati spizu po kontejnerima, pogotovo za vrijeme blagdana u bogatijim kvartovima. Evo iz prve Miletove ruke: "Znao sam pronaći po smeću netaknutu hranu od rođendana, blagdana, svadbi. Bogovska jela u plastičnim kutijama. Meso, pečenje, kolači. Također pronađeš sasvim ispravnu hranu kojoj je istekao rok za jedan dan.“

Savjet emaptičnim Zagrepčanima. Nemojte beskućnicima davati sirovine. Što bi oni s kilogramom brašna ili litrom ulja kada nemaju gdje spremiti hranu. "Mogu to prodati ili dati nekome, ali mi je neupotrebljivo“, reći će Mile kojem je najzahvalinija bila konzervirana hrana. Nabaviš kruh i jedeš. Sve što se mora kuhati ili peći beskorisno je. Doduše, imao je plinsko kuhalo u ruševini, pa bi tamo znao ispeći hrenovke ili slično. Omiljeni Dragin recept bio je polubijeli s tirolskom, idealni omjer kalorija i cijene. Inače, krasti po dućanima nije opcija. Beskućnika skuže odmah na ulazu, i ne skidaju pogled s njega.

Ne skidaju ga jer je u dronjcima i jer – najsigurniji indikator klošarenja – smrdi. Lako za robu, nje ima na vagone po socijalnim ustanovama, za to se više nitko ne grabi. Higijena je nešto žešći izazov. Em što se besplatno u Zagrebu možeš oprati jedino kod Misionarki ljubavi jedanput na tjedan, em što ti to ne vrijedi puno jer je dovoljno da zaroniš u dva kontejnera i opet bazdiš. Izostanak neugodnih mirisa i uredniji izgled adut je koji će ti otvoriti mnogo više vrata i novčanika, a i smanjit ćeš si šansu za najpogubnije stanje beskućništva – bolesti i infekcije.

Dakle, pretpostavimo da smrdiš i generalno si neopran dulje vrijeme.

Što ti je činiti? Opcija prva: odeš se oprati u Jukićevu, uzeti novu odjeću, obrijati se i krenuti u nove radne pobjede. Opcija druga: javni WC. Ne možeš baš puno s umivaonikom. Opcija treća: užicaj 15 kuna za javni tuš u Ilici, "Diana". Manje atraktivno. Za 15 kuna se mogu konzumirati prioritetnije stvari. Opcija četvrta: ako je toplo, idi do manje upadljive fontane, na Jarun ili Bundek. Mile mi kaže da si neki peru veš u gradskim fontanama ili jezerima, i usput ga osuše na suncu.

"Zimi je problem. Uvijek bih smrdio na tri metra. Okupaš se, pa moraš po kantama za smeće i za pet minuta opet smrdiš. Izbacivali bi me i iz crkve zato što smrdim“, nastavlja Mile i servira mi brojke. Beskućnici umiru u prosjeku za pet do sedam godina otkad završe na ulici. Od zaraza, bolesti, alkohola, moždanog udara. Ako se nisi izvukao u prve dvije godine, gotov si. Psiha ti se dezintegrira, mentalno odlutaš od cuge, ne kužiš više razliku između stvarnosti i halucinacija.

Blesavo je, ali senzorni podražaji koje odašilješ kao klošar poprilično ti definiraju svakodnevnu sudbinu. Smrad, potpuno nezasluženo, podiže mnogo više crvenih zastavica u okolini nego činjenica da si eventualno ništarija od karaktera. Smrdljiva socijalizacija je teško izvediva. Ako već nisi do kraja pojeo svoje dostojanstvo i provario ga kroz stražnju rupu, razvalio ostatak neurona brljom s placa i živiš svoje snove u najtragičnijem mogućem smislu, onda je minimum higijene prvi uvjet za rješavanje klošarske križaljke. Ljetna je sezona najbolja i najgora prilika za to. Više prilika za besplatno kupanje, više prilika za bazditi. A socijalizacija znači beneficije. Mile je poznavao ženu koja bi mu jedanput na tjedan platila hostel da se okupa i sredi, Robi ima par frendova kod kojih se može otuširati i oprati robu po dogovoru.

Govorit ćemo i o strategijama socijalizacije i skupljanja veza i poznanstava. No prije toga, čeka nas epizoda o tome kako do cuge, cigareta i kave. Narkotičkom trojstvu bez kojeg se ne isplati biti beskućnik ni pod razno.    

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta «Vodič za preživljavanje Zagreb» kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva