Najveće stranke su opet pokazale da su im bitniji sitni, pojedinačni stranački interesi, od opće važne stvari, što bi Ustavni sud svakako trebao biti Foto: Ustavni sud
Kako siješ tako ćeš i žeti, mogla bi glasiti pouka nakon propalog izbora dva nova suca Ustavnog suda. Sabor ni nakon šest mjeseci priprema, razgovora i selekcije 12 kandidata te izbora finalna tri kandidata nije uspio dostići dvotrećinsku većinu potrebnu za izbor dva suca Ustavnog suda. Debaklu izbora pridonijeli su svi, a ponajprije najveće parlamentarne stranke SDP i HDZ.
Socijaldemokrati svojom nesposobnošću da osiguraju potrebnu većinu okupljanjem i opozicije na tako važnoj stvari kao što je Ustavni sud, a HDZ smišljenom blokadom izbora. I jedni i drugi, po tko zna koji put, pokazali su da su im bitniji sitni, pojedinačni stranački interesi, od opće važne stvari, što Ustavni sud svakako jest.
SDP se i ranije u sličnim situacijama pokazao nesposobnim za međustranačke dogovore. Podsjetimo se propalih promjena Ustava. Peđa Grbin se sada može pravdati da SDP ne prihvaća političke trgovine i ucjene, ali ne treba svaki dogovor značiti igranje ispod stola. Politika je umijeće postizanja kompromisa.
Kukuriku koalicija mogla je sada i bez HDZ-a – uz pomoć nacionalnih manjina, Laburista, Oraha, Reformista, nezavisnih zastupnika, pa čak i HDSSB-a - izglasati barem jednog kandidata. To se vidi i iz rezultata. Za izbor novog suca bio je potreban 101 zastupnik, glasalo je njih 107, od čega je profesorica ustavnog prava Sanja Barić u tajnom glasanju dobila 99 glasova, bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić 52, a sutkinja Ivana Čalić 36 glasova. Dakle, Sanja Barić nije prošla „za dlaku“. Upravo u toj mrvici leži SDP-ov poraz.
S druge strane, od HDZ-ovog inata nije se drugo ni očekivalo. Hadezeovci su od početka imali stav da se s izborom pričeka novi saziv Sabora, kada bi uz ovo dvoje birali još pet sudaca kojima krajem godine istječe mandat. Izmotavali su se, bojkotirali su izbor, pronalazili zamjerke u proceduri i kandidatima – prije svega Bajiću – a zapravo jasno pokazali koliko su im važne institucije ove države. Malo ili nimalo.
Da je izbor ustavnih sudaca na margini interesa naših političara, pokazala je i saborska rasprava o kandidatima. SDP se čak nije potrudio da sjednica na tu temu dođe na dnevni red u udarnom terminu, kada su uključene televizijske kamere, pa da javnost jasno vidi tko je navodno za izbor, a tko ga opstruira. Plenarna sjednica održana je u polupraznoj sabornici večer prije glasanja kada su u Saboru samo dežurni novinari, a prijenos rasprave preko interneta prate samo fanatici. Rasprava je zamalo prije završila nego što je započela, toliko je bila kratka. Da bi je barem malo produžio, Peđa Grbin se dva puta javljao za riječ u ime saborskog Odbora za Ustav iskreno priznajući da „ne može dopustiti da rasprava o tako važnoj stvari traje manje od pola sata, jer to vrijeđa instituciju Ustavnog suda“. I s tim produžetkom završila je na kraju za – 38 minuta.
I gdje smo sad? Sve smo bliže onome na što smo upozoravali još u veljači – slabljenju Ustavnog suda, pa čak i blokadi njegovog rada zbog političkih kalkulacija i opstrukcija. Naime, Ustavni sud već više od četiri godine radi s jednim sucem manje, s 12 umjesto s 13 sudaca, a sucu Davoru Krapcu u četvrtak je istekao redoviti osmogodišnji mandat. Nakon ovog neuspješnog izbora za ta dva mjesta, jedno mjesto i dalje je prazno, a Krapac ostaje na produžetku od šest mjeseci, najkasnije do siječnja iduće godine. U međuvremenu, za još petero sudaca istječe mandat u prosincu, uključujući i predsjednici Jasni Omejec, upravo u vrijeme parlamentarnih izbora. Stoga bi i s njihovim izborom valjalo požuriti, jer će u protivnom u lipnju iduće godine Ustavni sud ostati bez većine sudaca i neće moći donositi odluke.
Kako će Ustavni sud uopće raditi u takvoj situaciji stalne neizvjesnosti? Posebno u predizbornim mjesecima kada je i njegova uloga u izbornom procesu veoma značajna. Ovakvim držanjem u pat poziciji, kad se ne zna tko će i hoće li uopće netko biti (re)izabran, Ustavni sud će imati sve manje kapaciteta i autoriteta za donošenje kvalitetnih neovisnih odluka. Istodobno, njegovu pomoć traže mnogi – tisuće građana s ustavnim tužbama, zahtjevima za stopiranjem deložacija i ovrha, prijedlozima za preispitivanjem ustavnosti pojedinih zakona, referendumskim inicijativama...
Što to znači za pravnu (ne)sigurnost građana? A što to znači za daljnju eroziju ugleda Ustavnog suda i pravnog sustava uopće? Zanima li to imalo SDP i HDZ ili obje stranke, koliko god se trudile biti na dva suprotna pola, zapravo planiraju istu stvar - da u paketu, pod krinkom cajtnota, u zadnji tren izaberu svih sedam sudaca i ušićare koje mjesto za svoje. Za pokojeg „premorenog“ stranačkog prvaka koji je s ove ili one strane Markovog trga odradio dva-tri mandata? Ne, to nisu retorička pitanja. To je skoro pa odgovor sam.