Zoran Bohaček, predsjednik Hrvatske udruge banaka
Suočena s problem previsoke rate koju plaća za stambeni kredit u švicarskim francima novinarka Nataša Škaričić, ponukana istupom čelnika Hrvatske udruge bankara Zorana Bohačeka na RTL-u, odlučila je poslati mu otvoreno pismo koje prenosimo u cijelosti:
Poštovani gospodine Bohaček,
Sinoć ste u emisiji RTL Direkt urednika i voditelja Zorana Šprajca dali intervju koji je trajao 7 minuta i 48 sekundi. Osobni interes (imam kredit u švicarskim francima) me gonio da intervju pažljivo pratim, a javni (usput sam i novinarka) da ga pratim još pažljivije, pa sam u sekundu točno bilježila svaku eksplicitnu dezinformaciju koju ste izrekli za vrijeme javnog nastupa. Smatrajući cijelu situaciju s tzv. švicarskim kreditima iznimno važnom, a Vas mogućim kandidatom za Guinnessovu knjigu rekorda u izgovaranju dezinformacija bez treptanja, ovdje iznosim Vaše tvrdnje i činjenice koje Vas, po meni, nepobitno demantiraju.
1: 28 Bohaček: Bitni su dužnici koji su socijalno ugroženi...Tu možemo otvoreno reći da niko nije ugrožen zbog rasta švicarskog franka jer su banke podnijele četiri petine tog tereta...
Škaričić: Za stan i adaptaciju stana sam od Hypo banke 2008. godine dobila 1,2 milijuna kuna. Danas, nakon sedam godina uredne otplate (ukupno cca 700 tisuća kuna) Hypo banci dugujem 1, 6 milijuna kuna.
1:41 Bohaček:...Klijenti su plaćali jedno 4,5 godina 500 kuna manju ratu, pa su jedno tri godine plaćali 300 kuna veću ratu...
Škaričić: Početna rata kredita za stan i adaptaciju stana iznosila je 5900 kuna, penjala se do 10000 kuna, a prosjek visine rate do danas iznosi između 8000-8500 kuna (točnije ću znati kada dobijem dokument s prometom po kreditu koji Hypo banci plaćam 100 kuna). Nakon što je kamata fiksirana, ratu plaćam oko 7500 kuna. Uobičajena cijena stambenog kvadrata u Zagrebu 2008. godine iznosila je 2000 eura, ja sam svoj stan platila 1700 eura po kvadratnom metru. Ne znam kome je rata kredita za stan prosječno povećana za 300 kuna - možda kupcima kućice za labradora?
1:51 Bohaček: Što znači da nitko ne može reći da ih je rast švicarca socijalno ugrozio...
Škaričić: Kao na 1:28
2:41 Bohaček: Banke su spremne izaći ususret pojedincima po određenim kriterijima koji bi se za to kvalificirali...Znači oni koji žive u nekretnini koji su kupili, kojima je to jedina nekretnina...
Škaričić: Od 2008. godine do listopada 2014. godine., bila sam bez posla punih godinu i po dana. Suprug koji je kreditni sudužnik ostao je bez posla 2011. godine. Cijelo to vrijeme smo uredno plaćali ratu kredita, uz pomoć cijele obitelji koja je skupljala novce. U međuvremenu su i ti članovi obitelji ostajali bez posla, odlazili u mirovinu, neki i umrli...U listopadu prošle godine opet sam ostala bez posla, pa primam naknadu s burze u iznosu od 1900 kuna. Ni muž ni ja nemamo nijednu nekretninu, skrivene zlatne poluge, safirne zube ili dijamantne rudnike...Jedino što imamo je automobil star osam godina. Prije mjesec dana sam se konačno obratila banci sa svim tim podacima (koji su lako provjerljivi) i ponudila da otplatimo kompletan kunski iznos koji smo primili 2008. godine i zadržimo jedinu nekretninu u kojoj živimo. Naime, lakše nam je skupiti do zadnjeg novčića koji smo dobili, nego do kraja života naših potomaka otplaćivati neotplativo. Odbijena sam u telefonskom razgovoru, iako sam molbu uputila službeno i napismeno. Službenica Hypo banke mi je na telefon promrmljala da je "načelni stav banke da ne prihvaćaju ponude dužnika koji su uvijek bili uredni". Druga službenica Hypo banke me svaka tri dana naziva da me pita kada ću platiti dvije nepodmirene rate.
2:53 Bohaček: Banke cijelo ovo vrijeme otpisuju dugove i reprogramiraju kredite...
Škaričić: Pogledati pod 2:41
4:17 Bohaček: Izlazi da rješenje može biti jedino dobrovoljno...Rješenje mora biti socijalno osjetljivo...
Škaričić: Pogledati pod 2:41
6: 41: Bohaček (na Šprajcovu primjedbu da banke nisu spremne riješiti probleme za određene skupine građana) Zašto nisu, jesu...
Škaričić: Pogledati pod 2:41
7:37 Bohaček: Spremne su im smanjiti teret ako stvarno opravdano dužnik više ne može vraćati ili ne može vraćati više toliko koliko bi trebao...
Škaričić: Pogledati pod 2:41
Na koncu, gospodine Bohaček, nešto vezano za načelni stav koji ste zastupali u svih 7 minuta i 48 sekundi, a taj je da se država ne smije uplitati u ovaj problem i slobodno tržište:
6:25 Bohaček: Kada se provedu strukturne reforme, tada će pasti marže...
Škaričić: Da preformuliram - banke se zalažu za slabu ili čak nikakvu intervenciju države u bankarsko tržište, čak i onda kada te banke prodaju toksični i protuzakoniti proizvod, a maksimalnu intervenciju banaka u državnu politiku.
Nemam tome što dodati.
Srdačno, Škaričić
Onda je Bohaček odgovorio Nataši Škaričić:
Poštovana gospođo Škaričić,
Ivana mi je proslijedila Vaš mail i probat ću odgovoriti i obrazložiti što sam rekao. Naravno, ne mogu ulaziti u detalje pojedinog kredita.
Neupitno je da je (pre)velik broj građana u teškoćama vraćanja kredita i ne ulazeći sada u pitanje zašto su uzeli taj kredit i da li su trebali zadužiti se maksimalno, bitno je pokušati naći rješenje i pomoći onima koji su ugroženi na neki od mogućih načina.
Moja izjava temeljena je na izlaganju viceguvernera HNB na tematskoj sjednici Odbora za financije i državni proračun Hrvatskog sabora. Evo transkripta:
"Znači nekakav prosječan kredit u francima podignut počekom 2006. godine u iznosu od nekakvih 80 tisuća franaka i ročnosti od 22 godine, znači to je nekakav prosječan iznos, prosječna ročnost, prvih nekoliko godina je iznosio otprilike 2100 kuna. I na tom ću primjeru ilustrirati komparativnu dinamiku anuiteta kroz vrijeme i relativnu opterećenost dužnika u različitim valutama.
Dužnici obično promatraju porast anuiteta u odnosu na taj početni anuitet pri čemu se ispušta iz vida da su ti anuiteti bili bitno niži od anuiteta za kredite u eurima i kunama. Znači od kredita u eurima su ti anuiteti bili niži za nekakvih 300-tinjak kuna, početni anuiteti a od kredita u kunama koji su također bili u nekim razdobljima u ponudi za čitavih 500 kuna su bili niži.
I ostali su niži čak i nakon prvog vala aprecijacije koji je krenuo 2008., tek su u 2009. godini anuiteti na kredite u francima dostigli anuitete na kredite u eurima. Znači nekakav usporedivi kredit u istom trenutku podignuti isti iznos. A sa anuitetima kredita u kunama izjednačili su se tek potkraj 2010. godine. Znači imali su jedno dugo razdoblje u kojemu su ti anuiteti bili niži.
Zadržavanje tečaja franka na povišenoj razini između 2011. i 2013. godine, držalo je i te iznose onda na nešto višoj razini, otprilike od 400 do 550 kuna iznad anuiteta iznad anuiteta za usporedive kredite u eurima. Znači prve četiri godine koliko su bili niži anuiteti, naredne tri godine su bili za toliko viši.
A intervencija koja je početkom 2014. godine uslijedila, tj. ograničavanje kamatne stope na 3,2% je tu razliku smanjila otprilike na 150 kuna. Ona se nešto povećala do početka ove godine ali je ostala ispod 200 kuna. Znači za nekakav prosječan, reprezentativan kredit od 80 tisuća franaka ta razlika je danas u odnosu na kredite u kunama, eurima, ta razlika je danas mjesečno ispod 200 kuna.
A ukupan iznos intervencije koje sam spomenuo, znači najprije ograničavanje kamatnih stopa a onda ograničavanja, zamrzavanja tečaja iznosi 860 kuna. Znači toliko bi bila veća rata da nije bilo intervencije državne u određivanju anuiteta.
Znači ako ćemo pojednostaviti, otprilike 4/5 razlike između anuiteta koje bi ti dužnici plaćali da su se zadužili u eurima i anuiteta koje bi plaćale na kredite u francima da nisu poduzete nikakve mjere je prebačeno na banke. Znači to je dio tereta koji trenutno snose banke.
I ja mislim da neću pogriješiti ako kažem da su ukupne mjere poduzete u Hrvatskoj s ciljem olakšavanja položaja dužnika bez presedana. Taj problem imamo u 10-ak zemalja srednjoistočne Europe. Niti jedna zemlja nije intervenirala u sličnim razmjerima … teret otplate dugova u francima. Tako da puno je učinjeno."
Uz to, analiza HNB-a objavljena 21.01.2015. u tablici prikazuje da su za ekvivalentni kredit u CHF do danas dužnici platili tri posto (3%) više u kunama. Dakle, ako tvrdite je veća rata od 7-8% ili ukupno 3% više nekoga socijalno ugrozilo, mislim da niste u pravu.
Probleme ste točno identificirali, a to je gubitak posla, ili drugih primanja, prvenstveno kao posljedica krize, iz koje nadam se da konačno izlazimo.
Upravo zato su banke i predložile hitnu reakciju za one koji više nikako ne mogu plaćati, koja ide od "walk away" opcije za one najugroženije, kojima je to samo kraći i lakši put od proglašenja stečaja. Oni koji proglase stečaj, ostat će bez nekretnine na kraju, ali će imati pet godina skrbnika za svaki prihod i dosta drugih teških uvjeta života, tako da "walk away" barem olakšava postupak i tada banka njemu može otpisati i više od polovice iznosa.
Za one koji su slični Vašem slučaju, predviđene su mogućnosti otpisa dijela duga, konverzije ili nekog drugog načina, u prvenstvenom cilju da ipak ostanete u nekretnini, a da platite prema mogućnostima. Međutim, za to je potrebna suglasnost institucija oko kriterija i oko poreznih propisa, jer danas ako Vam banka dobrovoljno otpiše 100 nečega, to nju košta 170, pa bi možda država mogla omogućiti da se pomogne dvojici dužnika s istih 170....
Točno ste identificirali i situaciju u kojoj dužnici teškom mukom ipak vraćaju kredit, uz pomoć drugih i kasne možda koju ratu, ali ipak vraćaju. Banci je teško to procijeniti, jer ste za nju ipak "uredni" dužnik. Upravo suradnja države na kriterijima i potrebnim potvrdama (dokazi o padu primanja, o jedinoj nekretnini, o neposjedovanju dijamantnih rudnika.....) bi omogućila da se pomogne i Vama.
I da, država se ne treba i ne smije uplitati u ugovorne odnose, retroaktivno. Većina država je to i naglasila (imate slovensko priopćenje Vlade, Banke Slovenije i banaka), a naša koja je reagirala zakonima, upozorena je da to nije u redu. O tome da li je netko nešto krivo radio i prouzročio štetu, jedino sud može odlučiti.
Dakle zato inzistiramo na dobrovoljnom rješenju, jer banke su spremne na to, na socijalnim kriterijima i uz podjelu troška. Da li stvarno želite da netko tko je kupio 4-5 apartmana za iznajmljivanje dobije neko olakšanje, jer njegov "mali" otpis, može značajno pomoći možda i desetoro dužnika kojima je to doista potrebno.
Pitanje glavnice se isto tako često krivo interpretira. Razumljivo je nezadovoljstvo dužnika čija je glavnica, preračunata u kune, nakon godina otplate jednaka ili veća početnoj u kunama. Međutim, valja istaknuti da je riječ isključivo o učinku tečaja, jer se s otplatnim planom glavnice iskazane u francima u međuvremenu ništa nije promijenilo. Ta se glavnica uredno otplaćuje i ona je nužno manja od početne. A tko može reći gdje će CHF biti za 10 ili 20 godina. Ako se vrati na 5, tada bi se bilo kakva današnja intervencija na glavnicu ili konverzija mogla pokazati kao štetna za dužnika i opet bismo imali istu priču, tko je znao, zašto je ponuđena takva konverzija, a ne neka druga.
Ne očekujem da će Vam moj odgovor promijeniti stav, niti nažalost olakšati život, ali upravo slučajevi kao Vaš možda mogu potaknuti Vladu da krene u smjeru socijalno opravdanog rješenja, a ne pritiscima koji se svakodnevno provode.
Na stranicama banka.hr napisao sam Sagu o švicarcima koja pokušava objasniti detaljnije neke od ovih stvari, a htio bih završiti još jednim citatom viceguvernera:
".....paketa regulatorno-poreznih mjera kako bi se banke motiviralo da riješe probleme sa financijski slabijim klijentima. Mislim da bi to trebalo biti u interesu svih strana i da nema apsolutno nikakve isprike da se najranjivije dužnike drže kao taoce nekakvih nerealnih nerealiziranih očekivanja.
Na žalost, dugogodišnja nepovoljne ekonomska kretanja dodatno su povećala broj ranjivih kućanstava neovisno o valuti. Znači, nije to samo problem dužnika u francima. I ako gledate stope loših kredita za kredite u kunama su za stambene kredite u kunama taj udjel je otprilike podjednak kao i za kredite u francima. I mislim da je to apsolutno dodatni razlog za brzo djelovanje s ciljem žurnog iznalaženja rješenja ponajprije za najranjivije klijente."
Slobodno se javite Ivani za sva pitanja u budućnosti.
S poštovanjem,
A onda je Nataša Škaričić odgovorila Bohačeku:
Poštovani gospodine Bohaček,
Hvala Vam na brzom i neočekivano opširnom odgovoru.
Kolege koji prate Vaš rad i redovito komuniciraju s HUB-om tvrde da inače rijetko, kratko i osorno odgovarate, pa zaključujem da ste ovaj put smatrali da se dugačkim odgovorom uspješno izvlačite iz neke neprilike u kojoj se banke trenutno nalaze.
Pada mi na pamet da bi ta neprilika mogla biti predizborna godina i sve što prati sezonu lova na glasove birača: Vlada najednom donosi odluke, rješavaju se problemi u rasponu od puknute cijevi u vodovodnom sustavu Špičkovine do socijalne ekskluzije, montiraju klime u bolničkim odjelima, glade se glave manjina i većine, pa bi jednom na red mogla doći i činjenica da deseci tisuća ljudi u Hrvatskoj godinama izdišu u autentičnom novom obliku robovlasništva koje su banke u tišini provele s kreditima u švicarskim francima.
No, odgovor Vam je – ne dajte se uzrujati - tragično loš i promašen.
U prvom sam pismu, da podsjetim, diplomatski napisala da ste u emisiji RTL Direkt u razgovoru s urednikom Zoranom Šprajcom, dezinformirali javnost tvrdeći da banke i bez intervencije države provode program „socijalnog zbrinjavanja“ dužnika u švicarcima kada oni dokazano zadovoljavaju uvjete da se bankama stisne srce: to mora biti teška socijalna situacija, a nekretnina mora biti jedino mjesto za stanovanje dužnika. Ne znam zašto sam koristila riječ „dezinformirali“ umjesto „slagali“, ali shvatili ste poantu.
Da bih to dokazala, poslužila sam se vlastitim primjerom, što je vrlo riskantna taktika, jer jedan primjer ne dokazuje da Vi generalno obmanjujete javnost, već samo da postoji jedan slučaj koji demantira da banke sistemski rješavaju problem. Taj slučaj je, doduše, argumentacijski moćan jer je dramatičan, a precizno i točno opisan i sadrži „kvaku 22“, a ta je da je moja ponuda sporazuma banci odbijena bez razmatranja uklapam li se u vašu socijalnu klauzulu, s obrazloženjem da banke načelno ne pregovaraju s urednim dužnicima, no Vi ste svejedno imali prostora za obranu.
Kao osoba koja se predstavlja kao glasnogovornik već uhodanog sistemskog rješenja, mogli ste odgovoriti tvrdnjom da je konkretna banka izuzetak, ponuditi podatak o broju slučajeva koje su banke sporazumno riješile od početka krize reputacije konkretnog bankarskog proizvoda (mislim na švicarce), ekstenzivnije i jasnije predočiti uvjete pod kojima se takvi sporazumi potpisuju, itd., da Vas sad ne podučavam komunikacijskim i argumentacijskim metodama...
Evidentno je da to niste napravili, nego ste bacili cijelo dugo uvodno poglavlje pisma na dokazivanje da su dužnici u eurima u gotovo istom položaju kao i dužnici u švicarcima (famozna moralka o bezrazložnoj pozitivnoj diskriminaciji dužnika u francima, kojoj bi trebalo povestiti posebnu mediološku analizu) – što nije bila tema emisije, pa ni moje reakcije na emisiju – a u nastavku eksplicitno demantirali sami sebe, odnosno izjave da banke rješavaju problem dužnika koji zadovoljavaju „socijalne kriterije“, o čemu ste samouvjereno govorili čitavih 7:48 minuta intervjua sa Zoranom Šprajcom. Citiram:
„Upravo zato su banke i predložile hitnu reakciju za one koji više nikako ne mogu plaćati, koja ide od "walk away" opcije za one najugroženije, kojima je to samo kraći i lakši put od proglašenja stečaja. Oni koji proglase stečaj, ostat će bez nekretnine na kraju, ali će imati pet godina skrbnika za svaki prihod i dosta drugih teških uvjeta života, tako da "walk away" barem olakšava postupak i tada banka njemu može otpisati i više od polovice iznosa.“
Prvo, da Vas pitam nešto - zašto „walk away“ nije lijepo hrvatsko „ daj nam novce i nekretninu i prošetaj“? Ako je to neko sistemsko rješenje, aplikacija na moj slučaj bi podrazumijevala da – iako sam banci u sedam godina vratila 700 tisuća kuna i pored pravomoćne presude o nezakonitostima u obračunu kamata – prošetam bez 700 tisuća kuna i bez stana. U nekom drugom, gdje je dužnik uplatio i više od mene, rješenje zvuči kao još veća noćna mora s predatorima u glavnoj ulozi. Kakvo je to socijalno rješenje i podjela troška? Drugo, ovdje govorite o budućoj eventualnoj radnji koja ovisi o intervenciji države u normativni okvir, a ne o dobrovoljnom, navodno već rutinskom izlasku banaka ususret najnesretnijim dužnicima koji ste promovirali u emisiji RTL-a.
Dalje:
„Za one koji su slični Vašem slučaju, predviđene su mogućnosti otpisa dijela duga, konverzije ili nekog drugog načina, u prvenstvenom cilju da ipak ostanete u nekretnini, a da platite prema mogućnostima. Međutim, za to je potrebna suglasnost institucija oko kriterija i oko poreznih propisa, jer danas ako Vam banka dobrovoljno otpiše 100 nečega, to nju košta 170, pa bi možda država mogla omogućiti da se pomogne dvojici dužnika s istih 170....“
Ista stvar, buduća eventualna radnja koja bi se tek mogla dogoditi uz pomoć države, s time da ovdje još i priznajete da banke trenutno uopće nemaju kriterije za takvo postupanje.
Dalje:
„Točno ste identificirali i situaciju u kojoj dužnici teškom mukom ipak vraćaju kredit, uz pomoć drugih i kasne možda koju ratu, ali ipak vraćaju. Banci je teško to procijeniti, jer ste za nju ipak "uredni" dužnik. Upravo suradnja države na kriterijima i potrebnim potvrdama (dokazi o padu primanja, o jedinoj nekretnini, o neposjedovanju dijamantnih rudnika.....) bi omogućila da se pomogne i Vama.“
Opet isto, glagolsko vrijeme futur neizvjesni, samo još neozbiljnije primijenjeno, jer kažete da je bankama teško procijeniti vjerodostojnost problema, odnosno pribaviti dokaze o padu primanja, jedinoj nekretnini i neposjedovanju dijamantnih rudnika. Prvo, sigurno ste čuli za HROK, Poreznu upravu, Zavod za zapošaljavanje i te tričarije, a drugo, u emisiji ste, ponavljam, tvrdili da to već radite.
Da privedem ovo kraju: banke nemaju i ne provode nikakav program dobrovoljnog rješavanja problema kredita u švicarcima za onaj dio dužničke populacije koji je u teškoj materijalnoj situaciji. Iako sam to sama dobro objasnila kroz vlastiti primjer, Vi ste mi naknadno to još ljepše i detaljnije potvrdili u pismu s kojim ste htjeli ispraviti moj demantij svega što ste javno reklli. Naročito mi je zanimljiv i zabavan dodatak u kojemu ponavljate da čekate da država osmisli program zbrinjavanja socijalno ugroženih dužnika, budući da cijelo vrijeme tvrdite da država ne smije intervenirati u dobrovoljni, slobodnotržišni odnos banaka i klijenata koji njegujete i održavate uz puno razumijevanje za brojne žrtve ekonomske krize u Hrvatskoj.
Da se razumijemo, ja ne tvrdim da su banke dužne biti empatične, nego da ste osobno svjesno prevarili javnost i pokušali utjecati na stav o problemu kad ste tvrdili da jesu. Također tvrdim da ste to napravili s posebnim razlogom: jer ne želite da se bankarsko divljaštvo i zloupotreba činjenice da u Hrvatskoj ne postoji tržište za koje se zalažete (banke su sa švicarskim prozivodom de facto napravile kartel) i prisile prema klijentu koja iz toga proizlazi, zaustavi dodatnim mjerama koje bi država trebala donijeti.
Od srca se nadam da Vam se želje neće realizirati, kao ni pokušaj uvjerljivosti nastupa u emisiji RTL-a.
S obzirom da se banke inače drže kao komunikacijske utvrde, a da ova korespodencije objašnjava nešto što smatram važnim, slobodna sam njezin sadržaj smatrati javnim.
S poštovanjem,
Nataša Škaričić