Ugašeno "Svjetlo"

Krenem u grad da bih kupio novo Svjetlo, časopis za kulturu koji je počeo izlaziti u 19. stoljeću, a obnovljen je s osamostaljenjem Hrvatske. Izašao je novi dvobroj i budući da sam redoviti čitatelj, kupit ću i njega.

Uzmem primjerak u ruke, malo prolistam i otvori mi se tekst pri kraju. Pročitam naslov, pa tekst, inače i stilski i gramatički napisan loše, i kažem sam sebi: pa dokad više, ljudi moji dragi?!

Kratak tekst govori o onoj poznatoj akciji hrvatskih partizana predvođenih Vecom Holjevcem 1941. godine, o pokušaju spašavanja Marijana Čavića iz zarobljeništva. Karlovac pun okupatorskih vojnika i njihovih domaćih pomagača, a jedna grupa partizana prerušena u domobranske odore ulazi u grad. Poznata priča, barem nama u Karlovcu.

Postariji gospodin, međutim, koji tekst potpisuje kao da šalje izvještaj Ustaškoj nadzornoj službi te iste 1941. godine. Fokusira se na "veliki ratni zločin" koji se tada dogodio, a za koji nitko nije odgovarao i još se i dan-danas slavi počinitelje tog zločina. Skupina prerušenih partizana navodi se kao grupa komunističkih odmetnika koja je dio onih što su se drznuli ustati protiv hrvatske države, netom proglašene kao ostvarenje dugogodišnjeg sna hrvatskog naroda koji je do tada bio ugnjetavan velikosrpskim režimom Kraljevine Jugoslavije (taj zadnji dio je, naravno, točan), a stradale zarobljene ustaške vojnike opisuje kao nedužne, ranjene borce te idealne, tada novostvorene države.

Kao njihovog vođu navodi gotovo pa "tamo nekog" Vecu Holjevca, a sve njih da su došli "negdje" s Petrove gore. Ta se grupa drznula još i pjevati ustaške pjesme kako bi bila što manje sumnjiva. Pri kraju se još navodi i da se tih zarobljenih i likvidiranih ustaških zarobljenika odvedenih iz bolnice nitko poslije rata nikad nije sjetio i da na njih nema spomena.

Mislio sam da će takvih tekstova biti sve manje, nadao sam se da ih više neće biti, ali ponovo sam bio naivan. Pa zar je moguće da se prostor u jednom kulturnom časopisu daje za objavljivanje takvih proustaških stavova? Tekstova u kojima se veliča zločinačka tvorevina tzv. NDH i njezini vojnici (koji, zaista, stradaše bez veze), a ljude koji su se digli protiv okupacije, terora i zločina naziva odmetnicima i zlikovcima koji su odmah nakon 10. travnja krenuli u rušenje hrvatske države opčinjeni mržnjom prema svemu što je hrvatsko.

Gle čuda, i Veco Holjevac i stradali partizan Ivica Gojak bili su Hrvati. Ali, za osobe kao što je gospodin koji je tekst potpisao oni su izrodi. Zamislimo reakciju francuskog društva da se takvo što dogodilo kod njih, pa da netko prikaže pripadnike francuskog pokreta otpora kao zlikovce jer su se usudili izbaviti svoga kolegu iz zatvora petenovske tvorevine, pa pritom usmrtili dvojicu vojnika vjernih Hitlerovu savezniku, maršalu Pétainu.

Nikad mi nije bilo jasno kako netko može simpatizirati NDH, a naročito danas, u rujnu 2015. Jasno da je svako normalan za to da se osude svi zločini i postave obilježja. Jasno da svi imamo svojih obiteljskih priča i tragedija, naročito iz vremena Drugog svjetskog rata, ali ovdje se vojnike zločinačke vojske i tzv. države slavi kao primjer domoljublja, a one koji su se borili protiv tog najvećeg zla u povijesti smatra se izrodima, izdajicama hrvatstva, odmetnicima, srbokomunistima i što ja znam kako još.

Nikad mi to neće biti jasno. Uostalom, zar su pobjednici u Drugom svjetskom ratu trebali obilježavati žrtve svojih protivnika. Neću se navući na poslijeratne zločine novouspostavljene vlasti, jer to je sasvim druga tema.

Kao da sada žalimo za poginulim srpskim, četničkim vojnicima koji su stradali u nekoj akciji hrvatskih vojnika tijekom Domovinskog rata. Dužno poštovanje svakoj žrtvi, to je ljudski i sućut obitelji, ali ovdje se izvrću povijesne činjenice, pa se onda čudimo što nam djeca viču "za dom spremni", uvjereni da je to pravi hrvatski, domoljubni pozdrav.

Dotičnom gospodinu izražavam poštovanje kao starijem čovjeku, prihvaćam njegov stav kao slobodno iznošenje vlastitoga mišljenja, ali takve stavove ne mogu razumjeti.

Čudi me uredništvo Svjetla, trebali bi ipak raditi odabir onoga što se objavljuje. U takvom časopisu ovakvom tekstu nije mjesto. Ima drugih tiskovina za tekstove poput ovoga. Pa, demokracija je. Svjestan sam da je moguće da mi se sad j... majka četnička, ali i ja samo iznosim svoje mišljenje, i to ne u Svjetlu.