Matula: Ova Vlada je zbrkana, ali alternativa je agresivna i podkapacitirana kohorta "domoljuba" koja bi nas vratila u četrdesete

Vilim Matula, jedan od najboljih i najpolitiziranijih hrvatskih glumaca, gorljivi aktivist i svojevrsni simbol borbe za prava obespravljenih, priprema u kazalištu Kerempuh novu ulogu. Riječ je o 126-godišnjem Maksimilijanu Topaloviću, najstarijem u dinastiji pogrebnika iz urnebesne crne komedije Dušana Kovačevića "Maratonci trče počasni krug", no usprkos tome pažljivo prati događaje na hrvatskoj političkoj sceni. "Maratonce..." režira beogradska redateljica Iva Milošević, jedno od traženijih imena u regiji, a premijera je zakazana za 22. prosinca.  

U novoj predstavi Kerempuha "Maratonci trče počasni krug" igrate 126-godišnjeg Maksimilijana Topalovića. Kako gradite svoj lik?

Uloga je veliki izazov već samim time što Maksimilijan ima 126 godina. Komično, poetsko pretjerivanje komediografa moramo zajedno s redateljicom Ivom Milošević pretvoriti u pravu mjeru glumačkog pretjerivanja. Zastrašujuću starost i užasavajuću smrt donijet ćemo na pozornicu tako da im se publika veseli. Paradoksalno je što pri tome moramo paziti da ne pretjeramo. Svakako ćemo poći od učinaka koje starenje ima na tijelo i na um, a onda ćemo maštati dokle sve to može ići. Kazalište je prije svega zajedničko maštalište.   

Kakva je vizija redateljice s obzirom da je po tom tekstu u bivšoj Jugoslaviji snimljen iznimno popularan film Slobodana Šijana?

Dušan Kovačević je ovu urnebesnu komediju u kojoj se poigrava sa smrću napisao kao svoj diplomski rad upravo za kazalište, a Šijan je kasnije po njoj snimio čuveni film. Redateljica Iva Milošević prepoznaje kazališnost komada i likova i radit će s nama na komici koja proizlazi iz statusnih razlika, sukoba i nasilja, koji su povod za izuzetno slikovite i sočne psovke. U vrijeme kada je film još bio svjež u SKUC-u je napravljena jako dobra produkcija "Maratonaca..." u režiji Zorana Mužića s Ivom Gregurevićem, Dankom Ljuštinom, Mladenom Vasaryjem, Brankom Trlin i Renatom Jurković, a i ja sam glumio. Publika u mnoštvu voajerski uživa u komičnim "škripcima" u koje se likovi dovedu. 

Ima li taj tekst dodirnih točaka s nama danas, što nam on govori?

Ima naravno, mi smo karikaturalno mačističko društvo, vrlo strme hijerarhije koja je uvijek izvor komike. U središtu  Kovačevićeve komedije je mitski dugovječna obitelj Topalović koja ima pogrebno poduzeće "Dugo konačište" i zarađuje na sirovini kojoj nikada neće zaprijetiti nestašica. Najmlađi Topalović prijeti da se otrgne od nekrofilne tradicije, da se modernizira, emancipira. Svojevremeno je kod nas bilo raznih afera vezanih uz posmrtnu pripomoć i pogrebna poduzeća koja su posjedovali ljudi iz kriminalnog miljea ili kriminalne prošlosti. Nakon što se počeo ganjati politički dio kriminalnih, koruptivnih lanaca, generički kriminalci su odahnuli. Njih se trenutačno ne dira, osim toga s pravim kriminalcima je nezgodno jer su bolesno opasni. 

Ove godine obilježavate 30-godišnjicu glumačkog rada i u tom razdoblju prešli ste put od Komedije, ZKM-a, nezavisne scene i sada ste u Kerempuhu. Što je najviše utjecalo na vaše glumačko sazrijevanje

Prvo želim reći da je taj jubilej samo podatak koji dobro zvuči, ali neću ga posebno obilježavati niti slaviti. Što se tiče glumačkog sazrijevanja, počeo sam kao dijete, bio u Dramskom studiju ZKM-a, nekadašnjem PIK-u, i tu sam se inficirao kazalištem. Ta je infekcija proizvela želja za glumom. Nakon akademije bio sam godinu i pol dana u Komediji gdje mi je bilo vrlo zanimljivo raditi. Zatim sam 1987. godine došao u ZKM neposredno prije otvorenja nove dvorane Istra, i ostao sam deset godina. Novi prostor, sjajan ansambl s Vjeranom Zuppom na čelu kao umjetničkim voditeljem, i odlični redatelji u naponu snage kao što je Paolo Magelli, bili su najbitniji u mojoj glumačkoj karijeri. Svakako su bili presudni i izvrsni menadžeri Darko Putak i Mladen Iveković. No zadnjih godina mog angažmana u ZKM-u nisam bio najsretniji. Po političkoj liniji često su se mijenjali ravnatelji, koji su dolazili s grubim programima i hrpom predrasuda, i stalno su se generirali sukobi, a ZKM se neprekidno ideološki sumnjičilo na razne načine. Ansambl je uvijek bio spreman na otpor i pobunu, pogotovo protiv gluposti, arogancije i kojekakvog ideološkog nametanja. A kako sam ja bio angažiran u Zaposleničkom vijeću, iscrpljivao sam se u "lošem" sindikalizmu, nisam više imao koncentracije niti za glumu niti za politiku kuće i osjetio sam da osobno u ZKM-u ne mogu više ništa učiniti. 

Na nezavisnoj sceni proveli ste desetak godina.  Kako iz današnje perspektive gledate na to razdoblje s obzirom na istraživački aspekt, ali i probleme s financijama? 

Gotovo sedamnaest godina proveo sam kao "slobodnjak" iliti samostalni umjetnik. Vrlo zahtjevan i neizvjestan posao uz puno administracije, činovništva, pisanja programa, aplikacija i izvještaja. Bez računovodstvene i revizijske kuće Mateus ne bih preživio. Oni su uz ostalo specijalizirani  za nezavisne umjetnike, udruge i sve "neprofite". Omogućili su mi da ipak radim svoj posao. Tada kada sam otišao u "slobodnjake"  bilo je više razumijevanja i fleksibilnosti, ali i novaca za nezavisne projekte. Dakle, ni tada nije bilo jednostavno, ali je bilo moguće. Imao sam sreću što sam s Romanom Šuškovićem napravio predstavu "Münchhausen", koja mi je omogućila egzistenciju i sigurnost. Stoga sam se mogao upustiti u istraživačke projekte s Damirom Bartolom Indošom i "Daskom" iz Siska, koji su me veselili i ispunjavali. Radio sam sa Bacačima sjenki i Montažstrojem. Čitao sam knjige i pogledao filmove, koje nikad ne bih pročitao, odnosno, pogledao. Ne bih vidio ni Poljsku gdje sam bio na turneji s "Daskom", niti Indiju gdje sam bio s Indošom, Englesku... Naravno, propustio sam turneje ZKM-a po svijetu, ali sam dobio drugo divno iskustvo.

U '90-ima je počeo i vaš politički i građanski angažman. Što vas je najviše pokrenulo u tom smjeru, je li to bio vaš odgovor na politiku HDZ-a u '90-ima?

Svakako. Urša Raukar me pozvala sredinom '90-ih, u vrijeme žestokih napada na Feral Tribune, povodom optužbe za klevetu Tuđmana. Upravo su donijeli zakon o zaštiti lika i djela, po kojem je javna kritika najviših dužnosnika kažnjivo djelo. Izveli smo performans na prosvjedu u organizaciji GOLJP-a protiv donošenja zakona koji se održao na Cvjetnom trgu. Prije prosvjeda otišli smo na javno ročište u Palači pravde, gdje smo prisustvovali nevjerojatnoj predstavi obrazovanih, drskih i visprenih 'feralovaca' i famoznog suca Marina Mrčele koji je imao petlju osloboditi Feral svih optužbi. Na trećesiječanjskim izborima pozvao me GONG da budem promatrač, uslijedili su Varšavska i brojne druge akcije u kojima se angažiralo mnoštvo građana. U to vrijeme civilno društvo se tek počelo oblikovati. Udruge su stjecale prva iskustva, a mi iz kazališta smo dobili priliku izvoditi nešto što sigurno ima smisla i svrhe, za razliku od kazališnih predstava koje ih često nemaju.

Koliko se takvim građanskim aktivizmom može utjecati na promjene u društvu?

Zajednička akcija nevladinih udruga i sindikata zaustavila je monetizaciju autocesta, zamalo izborila referendum o referendumu. To nisu male promjene niti mali uspjesi. Oni su pokazali kako je jedina prava politička snaga u Hrvatskoj danas zajedništvo nevladinih udruga i sindikata. Zaustavili su Vladu ali i notorni, okorjeli Goldman i Sachs. Zaustavljeno je bušenje nafte u Jadranu, hidroelektrana Ombla, stoji i Plomin C. Brojne udruge širom Hrvatske svakodnevno rade na sprječavanju nerazumnih i neodrživih projekata, zamišljenih na štetu zajedničkog interesa. Koliko su tek udruge učinile na priznavanju patnji i stradanja civilnih žrtava rata. Osim Documente, Prava na grad, Zelene akcije, Gonga, Centra za mirovne studije, Mreže mladih, tu su i Srđ je naš, Zelena Istra i mnoge mnoge druge. Udruga se najviše boje i Milanović i Karamarko. Karamarko je nedavno najavio ukidanje novca udrugama ako i kada osvoji vlast.

Treba li i kazalište kritički promišljati stvarnost i biti politizirano kako bi publici na neki način ukazalo na anomalije u društvu?

Kazalište je od svojih početka prostor zajedničkog promišljanja ljudske prirode i mjesto promišljanja zajednice. Publici ne treba kazalište kako bi joj ukazalo na anomalije u društvu, publika je tih anomalija itekako svjesna. Kazalište nam je potrebno kako bismo tražili načine i sredstva za njihovo nadilaženje. Nekada su filozofi u osami promišljali temeljna pitanja i pisali svoje sisteme, dramatičari su se njima nadahnjivali i pisali drame, kasnije su se pojavili režiseri koji su bili spona između publike i dramatičara. Dakako, morali su nešto znati i o filozofiji ali i o vođenju glumaca. Danas filozof osobno stupa na scenu. Najbolji primjer je predstava Zlatka Pakovića "Ibsenov Neprijatelj naroda kao Brechtov poučan komad". Paković zajedno sa sjajnim izvođačicama i izvođačima, na dobroj kazališnoj tradiciji pokazuje kamo će kazalište sigurno krenuti u današnje vrijeme. Mi glumci nećemo se samo vježbati u osjećanjima, uživljavanjima, već ćemo morati početi misliti zajedno s filozofima i s publikom, u živo i na živo. No oligarhija i partitokracija u sprezi sa medijima, kako javnim tako i privatnim, sustavno rade na sprječavanju svake prave politizacije. Liberalni činovnički nazovi mislioci svaku ozbiljniju kritiku prokazuju kao uznemiravanje građana te narušavanje poduzetničke i investicijske klime. Novi kazališni razvoj pomoći će u repolitizaciju društva.

U nedjelju su parlamentarni izbori. Kako ocjenjujete rad aktualne Vlade s obzirom da je premijer samo jednom u svom mandatu spomenuo pojam kulture, niti se pojavljivao na premijernim izvedbama, koncertima i otvorenjima izložbi?

O zbrkanom i živčanom mandatu ove Vlade sve je rečeno i nemam što dodati. Čudio bih se da je premijer uspio odgledati kazališnu predstavu, ili izdržati trajanje koncerta. Pred sam kraj mandata uspio je malo smanjiti nervozu. Je li tome uzrok američki stručnjak za politički marketing ili naprasno političko sazrijevanje, možemo samo nagađati. Međutim, o alternativi se nema što nagađati, sve je jasno. Alternativa je agresivna, huškačka, neobrazovana, u moralnom i svakom drugom smislu podkapacitirana kohorta takozvanih "domoljuba" koja bi nas vratila ne u devedesete nego ravno u četrdesete.

U Bavarsku će se ići po mišljenje, a usput će opet naručivati blindirane BMW-e, kako ih sve jača UDBA ne bi ugrozila u povijesnom poslanju. U ovom trenutku na parlamentarnoj sceni nema stvarne lijeve stranke. Ipak, lijepo je čuti Lalovca kako se suprotstavlja svjetskim bankarima. Potpisujem Zuppino "Pismo za Zorana M." i čestitam mu na nadilaženju  neprimjerene Milanovićeve prostote. Odvažan je i iskorak Zvonimira Bobana u "Jutarnjem listu" iz kojeg je odmah izbačen nakon podrške Milanoviću i stavova o Mamiću.    

Jeste li očekivali da će za vrijeme mandata aktualnog Ministarstva kulture prevladati kriteriji stručnosti, a ne sprega politike, podobnosti i novca, kako je to lijepo prikazano u Kerempuhovoj predstavi "Made in Croatia"?

Od ministrice Andreje Zlatar Violić očekivao sam puno više s obzirom na veliku erudiciju, elokvenciju i iskustvo, koje je imala u upravljanju gradskim uredom za kulturu. Očito nije imala dovoljno političke snage. Već na početku mandata nije imala podršku u vlastitoj stranci niti u Vladi, jer je nevjerojatno da je u startu najviše rezano upravo na kulturi, koja je svedena na samo 0.49 posto državnog proračuna. Time se "čuvena hrvatska kultura" dovela u položaj u kojem ju se "ne zarezuje ni pol posto". Na kraju se čini kako je najveći uspjeh njenog mandata fondacija "Kultura nova", usprkos neprohodnoj aplikaciji. Duge borbe oko postavljanja intendanta HNK-aa završile su izborom Dubravke Vrgoč koja nikako da krene. Probleme drastičnog pada abonenata za pedeset posto i nemoć da proda više od trideset karata po izvedbi rješava tako što ZKM-u odvlači izvrsne glumice i glumce. 

Neki mlađi mislioci zagovaraju 'povratak' jedne nove vrste socijalizma kao suprotnost liberalnom kapitalizmu?

Da, to je zanimljivo. I povratak i nova vrsta socijalizma. Svakako moramo prevladati nedopustivu i nepravednu nejednakost u društvu. Liberali će morati  prihvatiti ideološku odgovornost za štetu koju popularno nazivamo "neoliberalizam". Sebičnu otimačinu i grabež dobara koje je omogućio razvoj telekomunikacija i informatike uz nikakvu regulaciju, preokrenut ćemo u pravednu raspodjelu i služenje zajedničkim interesima. Možda liberalni socijalizam.

Kako komentirate izbor Zlatka Viteza, glumca i voditelja Histriona, kao novog gradonačelnikovog savjetnika za kulturu?

Koliko se sjećam, imenovan je na tu funkciju zbog tipične "urlačine" koju uvijek priredi kad mu je povrijeđena taština. Novi selektor "Dana satire" Darko Lukić nije uvrstio njegovu monodramu na festival. Potom je napao izvrsnu Kerempuhovu predstavu "Tko živ tko mrtav" zbog nepoštivanja lika i djela Franje Tuđmana. Očito je impresionirao gradonačelnika koji ga je postavio za savjetnika. Sve u svemu, smiješno.

U kulturnim krugovima spominje se ime Anje Šovagović Despot kao potencijalne ministrice kulture u slučaju pobjede desnice i Karamarka. Mislite li da vaša kolegica ima kapaciteta za ministricu kulture?

Nema. Nema potrebno obrazovanje, nema nikakvo organizacijsko, upravljačko iskustvo, osim što predsjeda HDZ-ovim kulturnim vijećem.

Dosezi vijeća očituju se u Karamarkovoj najavi skidanja Frljića s pozicije intendanta riječkog HNK-a čim i ako dođu na vlast. To se pokazuje kao temeljna i najhitnija mjera iz famoznog domoljubnog 5+ programa ili barem jedna od rijetkih kojih se Karamarko može prisjetiti pod "strašnim" pritiskom medija. Budući ministar svakako se mora izboriti za značajno povećavanje budžeta za kulturu. Sadašnjih sramotnih 0,49 posto državnog proračuna ostavit će pustoš. Samo novac koji je HAVC uspio dovući poreznim pogodnostima za najveće svjetske produkcije, mogao bi pomoći očitom uzletu hrvatskog filma.

Kako Hrvatska postaje turistička hit destinacija, svakako ne bi trebalo biti teško dovući najkvalitetnije svjetske umjetnike današnjice na naše ljetne festivale.

Veliki zajednički projekti poput Randes-vousa s Francuzima svakako su dobrodošli ali ne pod cijenu da naši najkvalitetniji umjetnici performancea odlaze u Pariz uz mizernu dnevnicu, bez honorara dok službenici Ministarstva imaju povlašten status.   

Jeste li razmišljali o svom vlastitom političkom angažmanu i što bi to bilo?

Jesam, političan sam, u politici sudjelujem od rane mladosti, prvo kao predstavnik srednjoškolskih učenika u tadašnjem USIZU PTT-a Hrvatske, u Savezu komunista od Općinskog do Centralnog komiteta. Svakako ću nastaviti podržavati politizaciju društva i stvaranje novih saveza obespravljenih i osuđenih na nedostojanstvenu neizvjesnost.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.