Kako je umra Šibenik: Od industrijskog grada do mjesta bez tvorničkih zgrada...

Između samodopadnog, gosparskog Dubrovnika, simbolikom Dalmacije kao osebujnog kolektiviteta koji nadilazi posebnost regije, nabijenog Splita, agresivno ambicioznog i manje-više mentalitetski neartikuliranog Zadra, Šibenik je desetljećima gradio autohtonu poziciju neprikosnovenog dalmatinskog (hrvatskog) grada-cinika.

Često brešanovski groteskan, crnohumoran, iracionalno samokritičan, Šibenik je neka vrsta žive pozornice na kojoj predstave traju in continuo, sasvim neovisno od publike. Njegova bi se sudbina dala svesti na sasvim prozaičnu bajkovitu paradigmu (prirodne) ljepotice i (političke) zvijeri. Grad je od vrtoglavog ekonomskog uzleta s kraja 1970-ih i tijekom 1980-ih godina prošlog stoljeća skliznuo u vremenu rata i tranzicijskog poraća na samo hrvatsko gospodarsko-socijalno dno. Ali i to je potonuće imalo svoju posebnu dramaturgiju, nimalo sličnu već viđenom na ovim prostorima...

Industrija kao imperativ razvoja

 

Šibenik je prije rata i "tranzicijske revolucije" bio nešto poput Siska na moru. Hiperindustrijaliziran grad, model socijalističkog industrijskog "prosvjetiteljstva" koje nije marilo za prirodne zadatosti i bogatstva, za ekologiju i očuvanje prirodnih, kulturnih, spomeničkih vrijednosti, jer je imperativ razvoja bila industrija.

Kažu da je ovom živopisnom gradu iznimno raskošnog prirodnog okruženja (Krka, Kornati...) i tisućljetne povijesti, presudila geologija. Rudnici boksita, ugljena, željezne rudače u neposrednom zaleđu (Drniš, Siverić, Trbounje...) na koje se vrlo lako i brzo naslonila megaindustrija.

Počelo je s Tvornicom elektroda i ferolegura na zapadnom ulazu u grad koju su gradili Talijani i koja je othranila i odškolovala generacije i generacije Šibenčana. Ovih dana šibenska industrijska priča upravo završava na drugom kraju grada, otvaranjem stečaja u najvećoj ovdašnjoj tvornici, TLM-u, gdje zadnje dane pod tim logom bilježi hrvatska aluminijska industrija, nekoć moćni generator hrvatskoga i jugoslavenskoga gospodarskog razvoja.

U TLM-u je prije rata, za plodnih godina visokokonkuretne cijene aluminija na svjetskom tržištu (LME) i trajanja ugovora s nekadašnjim DDR-om (Istočnom Njemačkom), radilo blizu šest tisuća ljudi, uz solidne plaće i sustavno stambeno zbrinjavanje tvorničkih pregalaca. Bilo je to vrijeme kad je briga za radnika bila na prvom mjestu, kad su se gradili stanovi i dijelili po "redu prvenstva", kada su i radnici na pećima i direktori poduzeća skupljali bodove na listama za društvene stambene kvadrate, a sudovi udruženog rada čuvali radnička prava tako dosljedno da spor gotovo nikad nisu gubili.

Nezaposlen po želji

A zahvaljujući tisućama tona šibenskog aluminija rastao je i grad, napose ekonomski i financijski. Šibenik je u Hrvatskoj 1980-ih godina prošlog stoljeća bio drugi po BDP-u (iza Kutine, koja je imala svoju alu-inačicu u Petrokemiji), a u bivšoj Jugoslaviji držao je čvrsto četvrto mjesto. Nezaposleni su bili oni koji su, unatoč svojim manjkavim kvalifikacijama, imali sasvim određene preferencije u poslu, dakle, oni koji su poslove birali, kojima nije bilo nužno raditi, jer posla je bilo za svakog tko je htio...

TLM je tada zapošljavao između 5500 i šest tisuća radnika, TEF ih je imao na platnom spisku 1700, Šibenka, moćni socijalistički trgovački koncern lokalnog timbra, brojio je i tri tisuće zaposlenih, u Tvornici plastične ambalaže, Poliplastu, radilo ih je 700-800, bar toliko i u Remontnom brodogradilištu, u Reviji, prestižnom jugoslavenskom brendu modne konfekcije - 400-500 krojačica, a imao je Šibenik tada i svoju moćnu brodarsku kompaniju "Slobodnu plovidbu" sa solidnom flotom i prvoklasnim pomorskim kadrom. I vlastitog prijevoznika, na gradskim i međunarodnim linijama, ATP Šibenik, i Drvoprerađivača s nekoliko stotina meštara, stolara, drvodjelaca, i svoju Štampu, tiskarsko poduzeće, i prvoklasnu Vinariju - Vinoplod Šibenik s nadaleko poznatim Babićem i Plavinom, Debitom i Jurom...

Bilo je to vrijeme kada je šibenska košarka bila jugoslavenski sportski brend, kada je Dražen Petrović carevao parketom, kada je čuveni Zoran Moka Slavnić živio u Krešimirovu gradu i trenirao momčad nevjerojatne, dramatične "Šibenke". Koja je uspjela osvojiti državno košarkaško prvenstvo u konkurenciji kudikamo jačih i tradicijski moćnijih klubova, ali ga je uspjela i sudačkom voljom (Vasil Tupurkovski) i administrativnom odlukom, izvan parketa, izgubiti.

TLM je zadnji kleknuo...

I sve je to Šibeniku njegova industrija dala, to multiplicirano gomilanje tvorničkih pogona, prerađivačkih potencijala, radnih mjesta, stambenih objekata izniklih na dobiti poduzeća, građevinskog i svakog drugog zamaha. No, to su tempi passati... 

Jer, TLM je "kleknuo" zadnji. Godinama prije, početkom 1990-ih, za mandata hrvatskog premijera Nikice Valentića, ugasili su se i dimnjaci TEF-a, i to izričitom voljom tadašnje gradske nomenklature koja je imala neke sasvim drugačije vizije grada bez velikih potrošača struje i velikih zagađivača, poput edenskog vrta zagledanog u zvijezde i vlastitu ljepotu. Na stranu što se od toga ne može živjeti, ali lijepo je zvučalo i u mašti osebujnog šibenskog gradonačelnika potkraj 1990-ih (Ante Šupuk) prvoklasno izgledalo. Pa kad ga je tadašnji premijer upitao "želite li zbilja da ugasimo TEF", spremno potvrdio, kratkim i odrješitim "DA". I bi tako. S velikom količinom eksploziva, i egzaltiranim političkim publicumom, dimnjaci TEF-a otišli su, sasvim "prikladnim performanceom" u povijest...

Redom su nestajale i ostale tvornice, zatvarani pogoni Revije, Poliplasta, Drvoprerađivača, rasprodana flota Slobodne plovidbe, jedno po jedno se rastakalo, a grad mijenjao svoju fizionomiju. Nestala je i ona patina tako tipična kod industrijskih gradova, jedno specifično sivilo koje znade postati ne samo vizura, nego i dio životne filozofije. Ostala je samo patina starog, tisućgodišnjeg Šibenika. I netko se sjetio da bi na njoj mogao pokušati graditi budućnost jednog, danas bez ostatka, deindustrijaliziranog, a umalo i sasvim deurbaniziranoga grada.

Sjetili se da su na moru

Šibenik je ispunio pun krug od megaindustrijskoga grada do "grada muzeja", koji nakon 950 godina od svog prvog povijesnog spomena (1066.) kreće od početka i odjednom otkriva komparativne prednosti svoga položaja na moru i izdašnosti prirode koja ga je velikodušno darivala ljepotama kakve se teško i rijetko na jednoj mikrolokaciji mogu vidjeti. I kad je politika kao gospodar našeg života i naše smrti, sve pogasila obračunavajući se sa socijalističkom privrednom baštinom u ime "kapitalističkog prosperiteta", Šibenik se okrenuo turizmu...

Svoje prirodne pogodnosti desetljećima nije ni znao ni pokušavao valorizirati kroz turizam. Doduše, davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća na jugoistočnom rubu grada niknulo je jedno od najvećih jugoslavenskih socijalističkih turističkih mastodonata, hotelsko naselje Solaris. Po mjeri masovnog, socrealističkog turizma. S manje ili više uspjeha sunce je tamo stalo i sjalo, donoseći solidne turističke plodove sve do rata.

A onda je Šibenik izgubio sve osim – ponosa. Rat je i danas mitska točka šibenskog povijesnog podviga. U rujnu 1991. grad je prošao pravu ratnu havariju, koja je u jednom trenutku dobila gotovo kataklizmičke razmjere. Neprijateljske snage iz pravca Knina, pod zapovijedanjem ratnog zločinca Ratka Mladića, stigle su čak do Šibenskog mosta. Činilo se da grad neumitno pada u ruke agresora. Tjedan dana trajala je bitka za grad i za očuvanje cjelovitosti Hrvatske. Jer, da je neprijatelj umarširao u Šibenik, Hrvatska bi bila presječena na dva dijela i posljedice rata bile bi danas kudikamo teže i pogubnije. No, Šibenik se obranio, neprijatelj bio prisiljen povući u kninske i drniške garnizone, a Šibenčani su postali nacionalni heroji čija je legendarna hrabrost opjevana. I to je to...

Za trajanja Domovinskog rata svi su šibenski hoteli bili u funkciji smještaja i zbrinjavanja prognanika. Posljedice njihova višegodišnjeg boravka u hotelima bile su katastrofalne. Svi su kapaciteti temeljito devastirani, svi objekti uništeni ili opljačkani. Do zadnje utičnice. I ono predratnog turizma što je Šibenik imao ugašeno je zbog ratnih događanja i prognaničkih potreba. Sve je trebalo u obnovu...

Prodani za "više interese"

Dok su hoteli nominirali projekte obnove na HBOR i druge financijske institucije, industriji je već "mjeru uzeo rat". TLM je 1991., tijekom "rujanskog rata", pogođen neprijateljskim granatama, uništeno je srce sustava, Elektroliza, i moćna šibenska aluminijska priča postala je u čas noćna mora. A da bude još strašnija, bezizlaznija i neperspektivnija, potrudila se, po običaju - politika. Tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, uvijek s jednim okom na hercegovačkom (BiH) "trbuhu" hrvatske "kifle", donosi odluku da se šibenska Elektroliza ne obnavlja, nego umjesto toga izgradi najmodernija u Mostaru.

Za račun toga hrvatska država, odnosno TLM, u mostarskoj tvornici ima udjel od 12 posto. Pokazat će se da to (su)vlasništvo baš ništa Šibeniku nije donijelo, pa čak ni na razini zajamčene opskrbe sirovinom (primarnim aluminijem). Ugovor Šibenik-Mostar funkcionirao je dok je HEP, voljom politike, hercegovačkom aluminijskom kombinatu preko TLM-a osiguravao iracionalno jeftinu struju, a zbog čega je Hrvatska elektroprivreda oštećena, kao što je poznato iz afere HEP-TLM-Mostar, za više od 600 milijuna...

TLM je u međuvremenu, po modelu koji je generalno primijenjen na cijelu državnu ekonomiju, privatiziran, prodan za tu prigodu osnovanom Hrvatskom konzorciju, u koji su se okupili domicilni sustavi Dalekovod, Konstruktor, Zagreb Montaža, Aluflexpack i Feal iz Širokog Brijega. Imali su na raspolaganju sedam godina tijekom kojih su trebali investirati u TLM 120 milijuna eura i osigurati novi zamah aluminijskoj industriji u Šibeniku.

I danas postoje prijepori oko toga jer jedni tvrde da se to nije dogodilo, drugi da je investirano i više, a nakon sedam godina moglo se samo konstatirati da su "veliki" izašli iz Konzorcija spašavajući vlastitu kožu, pa je knjiga pala tek na ono jedno domaće, šibensko slovo - ZG-Montažu, koja i danas u Tvornici ima svoje udjele kroz nekretnine i zemljište koncentrirano u Adrialu. TLM je od H-konzorcija preuzela tvrtka Euris, čiji su vlasnici Marko i Loran Pejčinoski, inače trgovci aluminijem, bivši TLM-ovi dobavljači. Nisu dugo ostali u TLM-u, no dovoljno da iz njega isišu i ono malo sokova što je ovim nekoć snažnim industrijskim sustavom teklo.

A u veljači ove godine, u Beču, uz šampanjac i kavijar, Loran Pejčinoski za jednu kunu isporučio je TLM ruskom biznismenu, navodnom multimilijunašu Igoru Shamisu. Sve ostalo je povijest... TLM je danas u stečaju, s oko 600 radnika u Valjaonici i Prešaonici, i čeka neku svoju zadnju šansu ulaskom slovenskog Impola u Tvornicu najprije kroz najam, a potom i vlasnički. Riječ je o firmi za koju je TLM nekoć bio pojam uspješnoga industrijskoga giganta, a danas je mali Impol za potopljeni šibenski TLM zadnja slamka spasa...

Turizam kao spas

Deindustrijalizacija je Šibeniku donijela jednu sasvim novu filozofiju politike. U situaciji kada je socijalna slika grada postala dramatično obilježena nezaposlenošću (tranzicija plus politika odnijeli su Šibeniku 16-20 tisuća radnih mjesta), kada je počeo nestajati i urbani identitet Šibenika gašenjem niza državnih funkcija, službi, ispostava, sjedišta sudova itd., zaredali su projekti u kulturi.

Gradski establishment branio se kako su tvrtke privatne, pa ne može intervenirati u njihovu poslovnu politiku, ni na razini zabrinutosti za radnike i njihov urušeni standard, pa je zavrtio jedan sasvim novi, dotad politici sasvim nezanimljiv film.

Šibenik se iz ružnog pačeta, nagriženog čađom iz tvorničkih dimnjaka, počeo preobražavati u modernu, urbanu sredinu, pozornicu brojnih glazbenih festivala koji donose vibracije mladosti, novca i muvinga.

Uređena je i prva plaža u samom gradu, Banj, koja je odmah postala prvoklasan turistički toponim, a Šibenik grad kroz koji gosti više samo ne prolaze, nego u njemu i ostaju.

Pa je stigao Terraneo, pa je grad dobio i vrlo živu pozornicu pod samom Katedralom (Azimut) i malo-pomalo postajao epicentar prvorazrednih glazbenih i kulturnih događanja na kojima su Šibenčanima susjedi sve više zavidjeli.

Šibenik je postao, od prije tri godine, i domaćin Fališa, Festivala alternative i ljevice, dominantno desnim preferencijama svojih sugrađana unatoč. Ta tko bi se tomu nadao od jednog začahurenog, ciničnoga grada koji ne priznaje ni svoje ni tuđe vrijednosti, koji sve redom kritizira i nikoga k sebi ne pripušta... Ali, mijenjala se klima, mijenjali su se ljudi, pa i politike.

Buđenje grada

Na red su došle i šibenske povijesne fortifikacije, iznimni spomenici kulturne i povijesne baštine. Obnovljena je tvrđava sv. Mihovil i na njoj postavljena jedinstvena ljetna pozornica s više od tisuću sjedećih mjesta. Mjesto neponovljivog doživljaja s kojeg puca pogled na cijeli šibenski akvatorij, od estuarija rijeke Krke do udaljenih otoka. Obnavljaju se i ostale gradske utvrde, Barone, sv. Ivan, na red bi doskora mogla doći i tvrđava sv. Nikole na ulazu u Šibenski kanal.

A to je tek dio gradskih kulturnih i prirodnih potencijala koji ga vrlo uspješno uključuju na turističku kartu neponovljive Hrvatske. Šibenik se probudio, počeo je disati življe i dinamičnije, prepoznavati vlastite vrijednosti i njihove mogućnosti.

Turizam je postao rezervno zanimanje brojnih građana. U starom gradu je uređeno na stotine novih apartmana, grade se novi, investira se na sve strane u privatne smještajne kapacitete i reklo bi se, Šibenčani su uzeli stvar u svoje ruke. Pametan izbor, jer, ovaj grad je poznat po tome da nikad nije imao svoj politički lobi, da za njega u Zagrebu uglavnom nije imao tko reći koju dobru, da su političke elite gledale svoj interes i sjetile bi se svojih sugrađana od izbora do izbora.

Mada, vlast se ovdje mijenjala, od HDZ-a do SDP-a, iskušavalo se i lijevo i desno, a iza svih ostajala šibenska oporost i cinizam. Danas možda ipak ponešto kultivirani eurima iz turizma koji su promijenili "boje grada", ali i omekšali mentalitet tvrdokornih Šibenčana. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.