"Detaljno tražene podatke ne možemo vam proslijediti jer podliježu obvezi čuvanja povjerljivosti podataka o plaćama i nagradama svih zaposlenika", ljubazno su nas otkantali udruženi predstavnici sva četiri društva za upravljanje
"Uz razumijevanje za interes o visini isplaćenih nagrada članovima uprava, detaljno tražene podatke ne možemo vam proslijediti jer podliježu obvezi čuvanja povjerljivosti podataka o plaćama i nagradama svih zaposlenika", ljubazno su nas otkantali udruženi predstavnici sva četiri društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima u koje svaki od njegovih 1,7 milijuna članova svaki mjesec odvaja pet posto svoje plaće. Moraju odvajati jer im tako nalaže zakon.
Nema nam druge nego upotrijebiti toliko korišteni citat Ostapa Bendera koji je baš sjajno legao šutnji fondova: "Ideje naše, benzin vaš!".
Kako - barem formalno - mirovinski fondovi pripadaju svakom od 1,7 milijuna članova koji svaki mjesec moraju uplaćivati dio plaće, a taj argument ovih se dana učestalo koristi u obrani zadržavanja drugog stupa, upit smo poslali i povjerenici za informiranje kako bi, zbog te iste zakonske obaveze uplata, dala mišljenje imaju li fondovi kojima upravljaju najveće banke u Hrvatskoj određeni stupanj javnih ovlasti, pa se stoga moraju pridržavati Zakona o pravu na pristup informacijama.
I dok čekamo odgovor, red je da damo kratak brojčani prikaz obveznih mirovinskih fondova čiji je ukupan broj 12 nakon što je njih četiri od 2014. podijeljeno na fondove kategorije A, B, i C koji označavaju stupanj rizičnosti ulaganja. Imaju 1,7 milijuna članova, a četiri društva za upravljanje na raspolaganju imaju imovinu, koja se od 2002. godine, kada su uvedeni kao dio mirovinske reforme, popela na 73,9 milijardi kuna. Njihovi vlasnici su ujedno i najveće banke u Hrvatskoj – Zagrebačka banka, Raiffeisen banka, Erste banka te Privredna banka Zagreb koja fond vodi zajedno s privatiziranim Croatia osiguranjem.
Tijekom godina se naknada za upravljanje smanjivala i danas iznosi 0,45 posto ukupne imovine, što daje rezultat od više od dvije milijarde kuna do sada spremljenih u džep vlasnika na ime troška upravljanja.
Kako je na ovim stranicma već objasnio profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu Gojko Bežovan, malo koja je europska zemlja, uz par izuzetaka, među kojima je i Hrvatska, zadržala ovaj sustav. Prvo ga je odbacila Poljska, pa Slovačka i baltičke zemlje koje su drugi stup ostavili kao dobrovoljni. Slovenija ga nikada nije ni uvela. Prema Bežovanu, mirovinska reforma napravljena je prema nalogu Svjetske banke u sklopu Washingtonskog konzenzusa, ali pri uvođenju nije napravljena analiza tranzicijskog troška, što je povećalo javni dug jer je manjak od pet posto trebalo nekako pokriti.
Fondovske neuspješne igre novcem budućih umirovljenika, poput ulaganja velikog novca u niz propalih projekata poput Nexea, nekretninskog fonda Quaestus Borislava Škegre ili Magme, prošle su prilično tiho, a ti isti fondovi raspolažu velikim novcem za zakup oglasnih prostora.
Svejedno, ne znamo koliko je uprava do sada dobila nagrada u ime obaveznog upravljanja tuđim novcem. Ako ništa drugo, barem bi elementarna pristojnost nalagala da članovima, koji nemaju pojma kolika će im biti buduća mirovina, pruže čist račun ako se nemaju čega sramiti.
Prvi dio temata Bonusom u čelo, koji se odnosi na bonuse koje dobivaju bankari, možete pročitati ovdje
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu