Sedlar među gangsterima

Eh da je Jakov Sedlar talentiran koliko je maštovit, još bi od njega nešto i bilo. Samo što, jebi ga, nije.

"Mogu vaši novinari kopati po hrvatskim arhivima, ali neke stvari tamo nikada nećete pronaći. Priličan dio hrvatske arhivske građe nije u Hrvatskoj nego je završio u Beogradu, u vlasništvu kojekakvih lopova koji s tim trguju", rekao je redatelj Jakov Sedlar, odgovarajući na optužbe da je u dokumentarnom filmu "Jasenovac – istina" prikazao fotoshopiranu naslovnicu Vjesnika iz 1945. godine i na njoj naslov o promjeni toka rijeke Save koja je, je li, u kontra pravcu, od ušća prema izvoru, nosila navodne leševe navodnih logoraša iz navodnoga koncentracijskog logora u navodnom Jasenovcu.

"Na prilazima Beogradu, zaplenjeno je oružja dovoljno za nekoliko divizija", rečenica je kojom počinje druga minuta dokumentarnog filma "Vidimo se u čitulji" redatelja Janka Baljka te scenarista Aleksandra Kneževića i Vojislava Tufekdžića. Film je snimljen 1995. godine i prikazuje kojekakve beogradske lopove toga doba: ubojice, dilere, reketare, kamatare, ratne veterane i zločince, dvadesetogodišnjake koji su u kvartovski lokal na prvu jutarnju kavu, onu oko podneva, odlazili s pet-šest tisuća maraka u džepu i tri puta toliko u zlatu oko vrata. Većina aktera nije dočekala premijeru: ubijeni su u međusobnim obračunima.

Svašta se od tada u zemlji Srbiji promijenilo: kojekakvi beogradski lopovi su ubili jednog premijera, ubijen je i najpoznatiji među istim tim kojekakvim lopovima Željko Ražnatović Arkan, nastao je i nestao cijeli "Zemunski klan", uhapšen je i Darko Šarić, veletrgovac kokainom iz Južne Amerike, plaćeni su se ubojice iz Beograda sklanjali u Zagreb, pa tamo jedni druge rezali u kadama unajmljenih stanova u zgradama u kojima su se susjedima predstavljali kao informatički stručnjaci na privremenom radu, vozili bicikle po Savskom nasipu vikendom i, općenito, pravili se uzornim građanima sukladno svojim mogućnostima... Uglavnom, kriminal je u Srbiji prestao biti dio estrade, osim u slučaju Kristijana Golubovića, jednog od sugovornika iz spomenutog filma, trenutnog zatvorenika i do jučer zvijezde reality-programa za budale pred kamerama i malim ekranima.

U taj i takav Beograd otišao je jednoga dana Jakov Sedlar, prijavio se u Hotel "Slavija", ušao u sobu, na vrata s vanjske strane stavio onaj kartončić na kojem piše da se gostu ne smeta, sjeo na krevet, udahnuo duboko i drhtavim rukama uzeo mobitel. Prvi je put nazvao broj koji je dobio kako bi kontaktirao Đorđa. Znao je, naravno, da je ime lažno, ali mu to nije značilo ništa. Đorđe, naime, ima nešto što mu je nužno, bez čega njegov desetogodišnji rad na dokumentarnom filmu o Jasenovcu neće imati smisla, pa kada je već tako, najmanje je važno što Đorđu zaista piše u rodnom listu.

Predstavio se, dakle, Sedlar kada je čuo sugovornikov glas i krenuo objašnjavati tko je. "Znam, bre", prekinuo ga je muški glas s druge strane telefonske linije, pa mu odmah rekao da bude ispred hotela u petnaest časova i uđe u crni audi iz kojeg će se čuti pjesma Cece Ražnatović "Kad bi bio ranjen". Nikad prije Jakov Sedlar nije čuo ni jednu riječ te pjesme. Sada ju je učio s Youtubea: spojen na hotelski wi-fi, nije se brinuo o troškovima roaminga.

Točno u petnaest sati hrvatski je redatelj ušao u audi beogradskih registracijskih oznaka i sjeo na zadnje sjedište. Neki muškarac, ne stariji od dvadeset i pet godina, dao mu je crnu vreću i rekao da je stavi na glavu. "Da ti nije palo na pamet da je skidaš dok ti se kaže. Razumeš?" kazao je vozač.

Idućih pola sata Jakov je vidio mrak, slušao zvukove s ulice i bedrom se dodirivao s onim što mu je dao vreću. Čuo je sirenu vozila hitne medicinske pomoći, škripu kočnica, zvonjavu bezbroj mobitela kada bi, kako je pretpostavio, stali zbog crvenog svjetla na semaforu i neku ženu dok doziva Stanišu. Prozor pokraj vozača sve je vrijeme bio otvoren. Onaj pokraj Sedlara nije. I imao je zatamnjeno staklo.

"Svuci to!" zapovjeđeno mu je nakon što se ugasio automobilski motor i Jakov Sedlar je ugledao veliku kuću opasanu zidom koji su presijecala teška, željezna vrata iza kojih su veselo trčkarala tri pit bulla, devet argentinskih doga i jedna prava pravcata zebra. Otvorio ih je – vrata, ne životinje – krupni ćelavi sredovječni muškarac naoružan automatskom puškom. Audi je milio kroz golemo dvorište dok su psi veselo režali. Umirili su se tek kada je Đorđe izašao iz vile i rekao im: "Tišina, bre, stoko jedna!"

Minutu, dvije kasnije, Jakov Sedlar je, praveći se da nije nervozan i uplašen, sjedio u kožnoj fotelji, čekao da ga posluže rakijom od kajsije i pokušavao se sjetiti gdje je vidio Đorđa. Tek nakon povratka u Zagreb prepoznat će ga kao jednog od rijetkih preživjelih iz dva desetljeća starog filma Janka Baljka. Tada, prije dvadeset i šest godina, dakle, njegov je domaćin bio tek vojnik u novobeogradskom gangu pokojnog Bate Trlaje.

"Ti, brate, razumeš da sa ovim nema zajebancije. Niko, ali niko, ni majka, ni otac, ni žena, ni deca ne smeju da znaju. Inače..." Đorđe nije govorio glasno i nije skidao pogled sa Sedlarovog lica. On, Jakov, samo je kratko rekao: "Naravno."

Točno stotinu tisuća eura, ni lipu manje, tražio je navodni Đorđe za naslovnicu Vjesnika iz 1945. godine, onu na kojoj je naslov o leševima što ih je Sava odnijela iz Jasenovca prema Zagrebu. Beogradski je bandit, međutim, znao kako njegov gost nema taj novac. "Možeš da je snimiš za manje pare, ako hoćeš", kazao je. "Za koliko?" pitao ga je Sedlar. "Jedan minut, hiljadu evra. Sto minuta, sto hiljada. Milion minuta milion evra", odgovoreno mu je. "I da znaš, nema popusta na količinu, nisu to, bre, banane ili one vaše, kako beše, masline, maline, neki sitan kurac."

Tako je, eto, u Sedlarovoj mašti bilo i tako u njoj funkcionira beogradsko podzemlje. Shvatili su srpski gangsteri, ubojice, dileri, ratni veterani i zločinci da više ratova biti neće, da se za heroin i kokain na tone leži dugo, da je reketarenje prljavo, a kamatarenje nosi rizik dužnikova samoubojstva, pa su, očajnički smišljajući kako da se obogate, otkrili zapravo legalan posao: skupljaju stare novine i prodaju ih ili za snimanje iznajmljuju hrvatskim redateljima, spremnim da stave glavu u vreću i kameru na stalak, bez obzira na mogućnost da ih zbog krive riječi ili kakve glupe greške domaćini u Dunav otpreme Savom. 

Eh da je Jakov Sedlar talentiran koliko je maštovit, nikad ne bi rekao da "priličan dio hrvatske arhivske građe nije u Hrvatskoj nego je završio u Beogradu, u vlasništvu kojekakvih lopova koji s tim trguju", nego bi o tome snimio film. Igrani film, preciznije, kojim bi napokon dekonstruirao mit o tome da je u hrvatskim komedijama najduhovitije to što ih netko smatra – komedijama. No nije, on i dalje, uporan kao stjenica, tvrdi kako "Jasenovac – istina" nije – parafrazirajući spomenutoga Kristijana Golubovića – jedan falsifikat sastavljen od bezbroj falsifikata na jednome mjestu; uvjeravajući prvo sebe, pa onda sve druge, u to da je beogradskim lopovima stvarno palo na pamet da dilaju Vjesnik iz 1945. i da se među njima nije našao nitko tko je predlagaču rekao: "Beži, bre, u pičku materinu. Nisi normalan čovek, moram da ti kažem."