Tomislav Merčep - kronika jednog stradanja

Epilog je poznat: Tomislav Merčep, ratni pomoćnik ministra unutarnjih poslova, na Županijskom sudu u Zagrebu nepravomoćno je proglašen krivim za ratni zločin nad srpskim civilima 1991. godine i osuđen na pet i pol godina zatvora. Merčep, praktički stvarni zapovjednik jedinice rezervnog sastava MUP-a, pričuvne postrojbe stacionirane u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu, kriv je jer nije spriječio sebi podređene da provode nezakonita uhićenja, zlostavljana i ubijanja civila dovedenih iz Zagreba, Kutine, Ribnjaka, Janje Lipe, Bujavice, Međurića, Zbjegovače i Pakračke Poljane. Iako je znao da njegovi podređeni civile neovlašteno lišavaju slobode, pljačkaju ih, zlostavljaju, muče i ubijaju, propustio je takva nezakonita postupanja spriječiti.

Donosimo tekst novinarke Pauline Arbutine iz časopisa Prosvjeta u kojem je detaljno objašnjeno kakve zločine je počinila njegova postrojba:

 

„Na mjestu brutalne likvidacije nije bilo posebne naredbe da se puca po zarobljenicima. Sve skupa se podrazumijevalo, vidio sam što drugi rade, a onda sam se i sam priključio, da ne bi bio taj koji nije sudjelovao“, član Merčepove postrojbe Miroslav Briševac

„Odgovornost je Vlade i Predsjednika ako za te događaje nije znala. Veliko je pitanje jesu li to oni doista morali znati. Vlada je 1991. i 1992. djelovala u izvanrednim okolnostima i u njoj nije bio striktno proveden raspored zaduženja. Pitanje odgovornosti nije moglo biti personilizirano kao što je to u pravilu jest u državama koje postoje, a ne nastaju“, Dražen Budiša, član Vlade nacionalnog jedinstva

 

Među posljednjim hrvatskim epizodama suđenja za ratne zločine nad srpskim civilima 1991. spadaju sudski slučajevi Lora, Sisak, „Selotejp“ i „Garaža“ za ubojstva u Osijeku, ali i jedno  sasvim sigurno najdulje suđenje u povijesti hrvatskog pravosuđa – ono za zločine u Pakračkoj Poljani koje je započelo ubrzo nakon samih stradanja. Tokom dugih godina sudskih procesa, ispunjenih društvenom i političkom podrškom akterima sa optuženičkih klupa, svjedočenja onih koji su imali sreće preživjeti torture, kao i dokumentacije koje o žrtvama činjenično govore, „zagubili“ su se u ladicama birokracije kao potpuno nebitni spisi.

Pakračka Poljana postala je jedan od brojnih toponima ljudskog stradanja nepoželjnih Srba i nepodobnih Hrvata koji se nisu uklapali u tada stvorene ekstremne predodžbe o hrvatskom domoljublju, a sudski slučaj Pakračke Poljane prerastao je u sinonim za neučinkovitost hrvatskog sudstva koje egzistira do danas.

Sve je počelo, početkom oktobra 1991. kada su u Zapadnu Slavoniju stigli „merčepovci“ ili „Jesenje kiše“, kako je u narodu bio udomaćen naziv za pričuvnu jedinicu MUP-a kojom je zapovijedao Tomislav Merčep, tadašnji savjetnik ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića.

Sa sudskim godinama i teretom ispitivanja odgovornosti, Merčepovauloga, kojom se čak i sam hvalio tokom ratnih godina postajala je sve više upitna. Na utvrđivanje činjenice, da li je Merčep stvarno bio zapovjednik ozloglašene „Merčepove“ jedinice, ili je narod tu jedinicu, samo tako nazivao, potrošilo se mnogo hartija sudskih zapisnika, dok su formirani logori u Pakračkoj Poljani postojali samo sporedna priča. A logori su bili punjeni sa Srbima dovedenima iz sela izvan zone ratnog djelovanja, oko Pakraca, Garešnice i Kutine ili su žrtve bili, imućniji Srbi dovođeni iz Zagreba.

Najgori su bili logori “Ribarska koliba” u Marinu Selu i “Stara ciglana” u Pakračkoj Poljani. Privedeni civili, nakon završene tzv. obrade, likvidirani su na najokrutnije načine, a leševi su bacani u obližnji ribnjak. Najgore od svega je da su tih ratnih godina svi relevantni faktori o ovim zločinima sve znali, od UN-a, EZ-a, Međunarodnog komiteta crvenog krsta, do ambasade SAD-a, Njemačke, Francuske u Beogradu, ali nitko nije reagirao. Još ratnih godina na osnovu svjedočenja porodica nestalih, nedvojbeno je ustanovljeno da je 59-ero ljudi odvedeno u Pakračke logore, međutim, koliko ih je točno ubijeno od 9. oktobra, do 29. marta 1992, ni poslije 24 godine nije točno utvrđeno. Brojke variraju, od 12 koliko ih je 1992. godine predsjedniku Tuđmanu pisao Helsinki Watch, zatim 19 koliko ih je 1993. ekshumirala stručna komisija UN-a, zatim slijedi niz brojki, od jednog, preko 24, do 43 ubijena lica, koliko se navodi u raznim optužnicama koje su se razvlačile tokom vremena, pa do brojke od čak 280 ubijenih po Informaciono-dokumentacionom centru Veritas iz Beograda.

O dešavanjima u Pakračkoj Poljani, osim rijetkih preživjelih svjedoka, koji zbog straha za vlastitu sigurnost, nisu voljni govoriti, postoje i službeni tragovi. Jedan od njih je i detaljni policijski izvještaj od 30. decembra 1991. o pronalaženju šest raspadajućih tijela civila u ribnjaku nedaleko od Marina Sela. PU Bjelovarsko-bilogorska podnijela je kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, ali se ništa nije dogodilo. Kada se istina o Pakračkim događajima počela širiti, voda iz tog ribnjaka je ispuštena, a leševi pokupljeni i odvezeni u Kutinu i Zagreb, gdje im se kasnije gubi svaki trag.

Koliko je teror merčepovaca na tom području bio strašan i koliko su ga se plašili čak i domaći Hrvati, najbolje svjedoči i izvještaj iz tog vremena komandira policije u Daruvaru Damira Barbarića, kojeg je krajem 1991. uputio MUP-u, a koji završava dramatičnim pozivom da moli hitno stručnu pomoć u rasvjetljavanju tog slučaja, uz napomenu da je u selima u kojima se ta grupa pojavila zavladala panika, a neke mjesne zajednice traže pomoć putem općinskog kriznog štaba. „Liste za odstrjel“, privođenja na informativne razgovore bez povratka, oduzimanja automobila, zlatnine i novca, mučenja u improviziranim zatvorima, likvidacije metkom iz neposredne blizine, pokapanja još toplih leševa u noćnim satima bila su pakračka svakodnevnica.

Na tijela rijetkih žrtava nailazilo se čak i tih hladnih dana 1991. godine. Tijelo Mije Danojevića nađeno je 17. novembra u Marinu Selu, Gojka Gojkovića i Mije Gojkovića pronađenih 25. decembra između Pakračke Poljane i Marina Sela, kao i tijela Branka Bunčića, Jove Popovića, Nikole Gojkovića i Josipa Cicvare, pronađenih 5. decembra. Tijela Miloša Ivoševića, Rade Paića, Marka Grujića, Veljka Stojkovića, Vase Miletića i Milorada Miletića pronađena su 27. novembra 1991. godine u miniranoj kući u selu Bujavici. Koliko je dosad poznato, ribnjaci u Marinu Selu, Kukunjevcu i minirana kuća u Bujavici jedine su grobnice na širem području Pakračke. Ostale žrtve na tome području pokopane su pojedinačno, na različitim mjestima. Sumnja se da su hrvatske vlasti “na vrijeme” otkopale pakračka stratišta, prenijeli ili uništili leševe. Januara 1992. priznanjem grupe “merčepovaca” osumnjičenih za ubojstvo obitelji Zec, otvara se dosje Pakračka Poljana. Za godinu dana suci istražitelji su prikupili dovoljno potresnih svjedočanstava o egzekucijama civila bez ikakvog suda i o oduzimanju vrijedne imovine. Ali pritvorenici su iznenada pušteni, a istraga je, bez objašnjenja, zamrla.

Zanimljiva je sudbina posmrtnih ostataka koje su davne 1993., pronašli pripadnici argentinskog bataljona mirovnih snaga. Od 20. oktobra do 9. novembra te godine, stručna komisija UN-a za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji pod vodstvom Šerifa Badionija, koja je prethodila Haaškom tribunalu, na području Pakračke Poljane eksuhimirala je 19 leševa i tu se stalo navodno zbog loših vremenskih uvjeta i nikad više nije nastavljeno. 16 muških i tri ženska tijela pronađena su u zasebnim grobnicama i kako je Komisija ustvrdila likvidirani su u blizini tog mjesta. Prema njihovu izvještaju, kod pet žrtava ruke su bile vezane konopcima, 15 ih je imalo rane od metaka na glavi, dvoje povrede glave tupim predmetima, jedna potpuno razmrskanu glavu, a 15 ih je imalo ruke u neprirodnom položaju za koji se pretpostavlja da su bili vezani, ali da je konopac istrunuo.

Iako je te 1993. Pakračka poljana bila otvorena, od izvađenih tijela ni na jednom nije izvršena identifikacija, niti su predati posmrtni ostaci rodbini ubijenih da ih sahrane. Otkriveni leševi samo su stavljeni u crne vreće, te prevezeni u bjelovarsku bolnicu gdje su navodno međunarodni stručnjaci izvršili dodatne preglede i izvide. Bez obavljene obdukcije, nakon nekoliko mjeseci leševi su ponovno pokopani u Pakračkoj Poljani da bi 13. novembra 1995. godine hrvatske vlasti ponovno otkopali grobišta i bez identifikacije posmrtne ostatke preselili na pravoslavno groblje u Kukunjevcu. Hrvatska policija uz nazočnost predstavnika UNPROFOR-a sama je obavila još dva pojedinačna iskapanja na području Pakračke Poljane, na mjestima gdje su iz površine zemlje virile ljudske kosti. Na te dvije lokacije pronađeni su ostatci tri ljudska tijela.

Hrvatska strana događaje u Pakračkoj interpretirala je na svoj način. Tadašnji predsjednik Vrhovnog suda, te predsjednik Komisije za ratne zločine Milan Vuković u junu  1994, lanac ubojstava i nasilja u Pakračkoj Poljani nazvao je “izmišljotinama” i izrugivao se očekivanjima da će u grobnici potkraj Pakraca pronaći bar 200 ubijenih ljudi, a našlo se samo 18 leševa za koje se navodno kako je rekao utvrdilo da su svi stradali u ratnim operacijama, bez tragova nasilja.

Godinama kasnije Mladen Pezelj, načelnik odjela za poginule hrvatske vojnike pri Ministarstvu odbrane i načelnik odjela za ekshumacije pred hrvatskim pravosuđem rekao je da su tijela bila u jako lošem stanju, saponificirana ili skeletizirana, te da se ekshumacija vodila na pogrešan način, i da su bageri pri ekshumaciji mogli smrviti tijela.

Dokumentaciju o pakračkim stradanjima, tokom 1995., u tri navrata, srpska strana predala je tadašnjem glavnom tužiocu Haškog Tribunala Ričardu Goldstonu. Očekivalo se da će Haški sud odgovoriti na pitanje što se zapravo dogodilo u Pakračkoj  Poljani i Marinu Selu, ali je ono taj predmet samo deceniju kasnije proslijedilo hrvatskom pravosuđu. Tek reduciranu optužnicu hrvatsko pravosuđe podiglo je 1998. godine, nakon javnog priznanja člana jedinice Jesenjskih kiša Mire Bajramovića čije je svjedočenje šokiralo hrvatsku javnost. Bila je to uvertira u dugogodišnju sudsku trakavicu ispunjenu zavjetima šutnje, svjedocima izbrisanog pamćenja, u kojoj je glavni zapovjednik Tomislav Merčep na red za optuženičku klupu stigao tek 2011. godine. Sve do jula 2010. godine 19 pakračkih leševa ležalo je kao zaboravljeno na pravoslavnom groblju u Kukunjevcu kada se konačno Ministarstvo branitelja sjetilo, po službenom protokolu i uz prisustvo komisija za nestale Srbije, Hrvatske i BiH, po treći put ekshumirati deceniju i po poznatu grobnicu. Za tu re-ekshumaciju, jednim dijelom, zaslužan je novinar Novog lista Boris Pavelić i jedan stariji stanovnik sela Kukunjevca koji su popisali šifre s 19 drvenih križeva koji su postavljeni 1995. a u međuvremenu su bili istrunili. Nažalost, bez obzira na značaj ponovnog otkrića tijela žrtava Pakračke Poljane za sudske slučajeve koji su tada, kao i sama istraga protiv Tomislava Merčepa bili u tijeku, ova reekshumacija provedena je u apsolutnom medijskom ignoriranju.

 

Svjedočenja

Između 12. i 18. novembra 1991., uhapšena su 24 civila, od kojih dio u selu Kip, opštine Daruvar, pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla, a dio u selu Klisa na području Pakraca pod izgovorom “izmještanja” stanovništva.  Sve je počelo kada su Merčepovi vojnici zatekli trojicu Srba kako kopaju sklonište za narod. Iskustvo iz prethodnog rata bila im je opomena da se pripreme na najgore. Bio je to povod da ih optuže da kopaju – rov. Uslijedila je trodnevna hajka na selo. Tražilo se oružje, ili je to samo bio izgovor. Tko god je od Srba bio zatečen kod kuće, odveden je. Posljednja stanica –  Marino Selo, Pakračka Poljana. 17 žrtava mučeno je, zlostavljano, ponižavano na najsvirepiji način, od kojih je 15 na kraju ubijeno vatrenim oružjem, dok su dvije žrtve preminule od posljedica mučenja i nečovječnog postupanja. Pronađena su tijela šest žrtava, dok se za posmrtnim ostacima ostalih traga još danas. O zločinu u Marinu Selu dugo se ćutalo, iako su preživjeli iz sela Kip svoje izjave djelatnicima Helsinki Watcha dali još 1992. godine.

Zastrašujuće svjedočenje Veritasu i haškim istražiteljima 1996. godine dala je M. B. iz Pakračke Klise, rođena 1938. koja je u ribarskoj kolibi u Marinu Selu bila od 14. novembra do 9. marta 1992.

„Vidjela sam ‘Antu’, koga su drugi vojnici zvali ‘Braja’ i vojnika po imenu ‘Kec’ kako nogama tuku Radeta Gojkovića. Čula sam ‘Antu’ kad je rekao ‘Kecu’: ‘Pogledaj ovoga gada, tako je jak i ne možemo ga na smrt pretući’. ‘Kec’ je rekao: ‘Ja ću mu pokazati’, psujući mu četničku majku. Bacio ga je na beton, i počeo gaziti, udarati po glavi, nogama, dok nije izgubio svijest. Iznijeli su ga van i nikada ga više nisam vidjela. Jedne noći vojnici su odveli sedam zatvorenika, sve iz Kipa. Nakon premlaćivanja ‘Ante’ je došao u sobu i pitao tko želi ići kod liječnika. Javili su se Branko iz Kipa i Cicvara. Otišli su i nikada se više nisu vratili. Četvrtog dana natjerali su muškarce da se polijevaju crijevom za vodu. Jovo Žestić je bio star i pretučen, u groznici, umro je od pothlađivanja. Njegov su leš utovarili u auto i nekamo ga odvezli“, rekla je u svom iskazu M. B. koja je pokušala pobjeći iz hotela u februaru 1992.

“Razlog bijega je bio što sam čula priče da će se vojnici ‘zabaviti’ sa mnom, što je govorila osoba po imenu ‘Dida’. Odlučila sam pobjeći, lutala sam oko ribnjaka, ali su me drugi dan pronašli, vojnik po imenu ‘Boro’ odveo me u sobu i počeo tući te pitao zašto sam pokušala pobjeći. Kada sam mu rekla zbog čega, rekao mi je da će ionako to organizirati, misleći na grupni seks. Rugao mi se kako imam veoma lijepu šminku, a oči su mi bile plave od udaraca i krvarila sam“.

Svoje svjedočenje dao je M. K. iz sela Kipa, rođen 1930., kojeg su u njegovoj  kući 15. novembra 1991. uhitili pripadnici Vojne policije. U Pakračkoj Poljani bio je zatvoren do 12. decembra, kada je razmijenjen.

“Jednog su dana Poletto i ‘Ante Adrijato’ ‘operirali’ električnim induktorom. Probušili su Nikoli Krajnoviću i Peri Novkoviću uho, u rupu su im stavili metak i povezali ga s induktorom te pustili struju. To je bila đavolska tortura, tresli su se od elektriciteta», pričao je M. K. Nakon torture “Ante Andrijato” je nožem odsjekao Nikoli Krajnoviću oba uha, jedno uho Peri, Milanu i Savi Gojkoviću čije su uho bacili pred svjedoka da ga pojede uz prijetnju da će mu odsjeći nos, te su mu kao opomenu zasjekli ušnu resicu.

“‘J… četničku mater, evo ti nešto da prezalogajiš. Jedi’. Odgovorio sam: ‘Ne mogu, imam samo jedan zub’. ‘Jedi, j… četničku mater, gutaj’, uslijedila je naredba. Nisam mogao, udario me je čizmom u grudi, što me jako zaboljelo, nakon čega sam uspio nekako progutati uho. Živko iz Pakračke Klise imao je veliku posjekotinu od noža na grudima, na koju su mu stavili sol. Nikoli Ivanoviću, koji je bio jak čovjek, spaljivali su dlake s trbuha i grudi pa je sav bio prekriven plikovima", nabrajao je slike mučenja Pakračke Poljane M. K.

Njegovog sina J. K., rođenog 1954. pripadnici vojne policije uhvatili su dok se spremao na posao. U Pakračkoj Poljani ostao je također, do 12. decembra. “Po dolasku u hotel svi smo dobili batina. Ispitivali su nas za oružje koje nismo imali i zašto smo se digli protiv hrvatske države. Pokušao sam ih uvjeriti da nemam oružje i da se nisam digao protiv hrvatske države, ali oni su me i dalje tukli dok nisam pao na tlo, a tukli su me metalnom šipkom odsječenom od vojničkih kreveta. Svi smo bili zaključani u podrumu. Često bi tu prostoriju poplavila voda, a mi smo morali čučati na povišenoj stepenici", govorio je o J. K. o prvom susretu sa ribarskom kolibom u Marinu Selu, te nastavio iznositi dnevnik mučenja.

“U subotu, 16. studenog,  iz susjedne sobe čulo se jaukanje, i protekom nekog vremena u našu sobu ubačen je Mijo Danojević, kovač iz Kipa, vrlo jak čovjek, težak oko 140 kilograma. Moj otac i Gojko Gojković, koji je toga dana doveden u hotel, posjeli su ga na stolicu. Bio je otečen i modar po licu. Čuli smo nekoliko slabih udisaja, glava mu je bila klonula. Tada je ušao vojnik ‘Boro Gojko’, zazvao Miju krvoločnim četnikom i rekao da ga mora udarati, zadao mu je udarac, da bi tek tada shvatio da je Mijo već mrtav. Nakon toga došli su čuvari koji su Miju stavili u kamion, a kasnije sam čuo da je odvezen i istovaren u kanal kod Garešnice. U ponedjeljak, 18. novembra 1991. godine, po mene je došao Poletto, izveo me pred hotel i počeo žestoko tući. Ostali vojnici su to promatrali. Poletto je nosio visoke gumene čizme, udarao me nogama i rukama. Nakon toga gurnuo me u podrum. U početku nas je bilo dvadeset i četiri zatočenika, no, do tada je već šestero ubijeno", navodio je J. K. kojeg su odveli u hotelsku blagovaonicu, pred sedam, ili osam vojnika koji su mu zapovjedili da svojom rukom napiše što je diktirao jedan vojnik, a radilo se o ljudima koji su navodno imali oružje u selu.

“Morao sam pisati i potpisati dokument. Jednom vojniku po imenu Eki rekao sam da to što pišem nije istina, nakon čega su me svi počeli tući. Konopcem su mi vezali noge za stolicu, na ruke, iza leđa, stavili su mi lisice, skinuli mi cipele, te povezali dvije žice na nožne palce. Žice su išle do električnog indukatora. Tada je Poletto počeo okretati ručicu. Od bola sam se gotovo onesvijestio, o svakodnevnoj neizvjesnosti", govorio je J. K.  “Jednom su četvoricu zarobljenika uveli u ćeliju. Čuli smo jake udarce i jauke, po čemu smo zaključili da ih tuku. Kada su gardisti izašli iz ćelije, za njima su išli i pretučeni Srbi, koji su se jedva vukli. Tada je jedan od njih, Filip Gojković rekao mom ocu: ‘Mijo, bježi, neka nas ubiju dok bježimo'. Nakon 20 minuta čuli smo paljbu iz automatskog oružja, jedan dugi rafal, a onda još četiri pojedinačna. Uskoro se kamion s gardistima vratio prazan, svjedočio je J. K. o mučenjima i ubijanjima srpskih civila čija su mrtva tijela morali sahranjivati još živući zarobljenici. “Jovu Popovića tukli su dok nije umro. 21. novembra 1991. Poletto je odveo mene, Branka Stankovića i Nikolu Ivanovića do ribnjaka i dao nam alat. Morali smo zakopati tijela Jove Žestića, Rade Gojkovića i Nikole Krajnovića. Nakon što smo ih zakopali, na tijela smo nabacali smeće i blato. Poslije toga odveli su nas na drugi kraj u blizini ribnjaka, gdje je bilo tijelo Pere Popovića, koga smo sahranili u plitak grob. Odveli su nas na mjesto gdje su bila tijela Petra Novkovića, Milana Popovića i Save Gojkovića. Bili su pretučeni, plavi, vidjele su se rane od metaka. Iskopali smo jednu rupu za njih trojicu", svjedočio je J.K. koji je 29. novembra odveden u bjelovarsku bolnicu, gdje su mu utvrđene povrede leđne moždine, slomljena rebra i operirana čeljust.

Sa strahotama iz Pakračke Poljane u to vrijeme nije bio upoznat samo Veritas. Tokom ratne 1994. godine splitski Feral objavljivao je niz članaka o hororu iz Pakraca. Pisalo se kako je Mirko Cicvara, direktor Ribnjačarstva iz mjesta Ribnice, mučen tako što mu je u tijelo zabijen čavao na koji je preko vodiča puštena struja iz indukatorskog telefona, a zatim odveden izvan Pakračke Poljane i pušten da bježi, da bi mu se iz automatske puške pucalo u leđa; objavljeno je kako su zarobljenici Nikola Peleš i Branko Velagić, kao “službeno osoblje” kopali grobove za one koji će biti likvidirani, i kako je Velagić mučen zasijecanjem nožem, pendrečenjem i uguravanjem peterožilnog kabela u debelo crijevo.

Jedan od preživjelih Srba, koji je prošao dio “obrade” merčepove družine u Pakračkoj Poljani, je šef carinske ispostave Dobova Stevan Brajenović iz Zagreba. Brajenović je imao sreću da dva puta izbjegne smrt. Uhapšen je 8. novembra 1991. u svom stanu u Zagrebu, kada mu je oduzet i auto tojota koral. Poslije hapšenja, odveden je na Zagrebački velesajam gdje je bilo sjedište rezervne policije MUP-a, a potom ga je Munib Suljić prebacio u jedan od logora u Pakračkoj. Tu su ga 12. decembra iste godine pokušali streljati, ali je preživio. Umjesto da ga se metkom u čelo dokrajči, greškom je odvezen u bolnicu. Kasnije su neki od aktera Pakračkog pakla svjedočili da je Brajenovićevo ubojstvo direktno naredio ondašnji hrvatski ministar unutrašnjih poslova Ivan Vekić. Kada je Haški tribunal započeo istragu o Merčepovim zločinima na njega je u centru Zagreba pokušan atentat. Dobio je metak u predjelu glave, ali i to je preživio. “Osim zastrašivanja i premlaćivanja, jedne su nam noći u sobu ispod vrata pustili sumporni dioksid. No, za mene sve je postalo gore kada sam pokušao pobjeći kroz prozor, jer sam čuo dvojicu stražara koji su pričali kako me planiraju izvesti na dvorište i ubiti sa 32 metka. Bio sam u strahu da će me mučiti skalpelom i poželio sam umrijeti. Stoga sam za jednog od tih ispitivanja u sobi gdje su me tukli u jednom trenutku posegnuo za poluautomatskom puškom koja je bila odložena u kutu. Tada me netko metkom pogodio u trbuh, dok me više osoba tako ranjenog cipelarilo na podu. Trajalo je to sve dok ih jedan od stražara nije zaustavio, kazavši im da sam krivo doveden u Poljanu. Potom sam odvezen u Zagreb, operiran i spašen. Valjda zato što sam zet Vladimira Veselice", svjedočio je Brajenović.

Po pakračkom području tih oktobarskih dana merčepovci su kružili sa papirićem u rukama na kojem su bila napisana imena Srba za hapšenje. Na jednom od tih papirića bilo je ime i Bože Velebita koji je 21. 10. 1991. odveden sa autobusnog kolodvora u Kutini. Navodno se o njemu pričalo da „četnikuje“ jer je živio u Gornjem Vukovju, gdje se na javnim mjestima puštala takva muzika, a u Božinoj kući se neposredno prije ratnih sukoba okupljao SDS.  O njegovom odvođenju dvije decenije kasnije pred hrvatskim sudovima svjedočila je supruga Vjera Velebit. Dan poslije Božinog uhićenja u njenu kuću, došla su četvorica, koji su tražili novac. Vjera im je predala sve što je imala: 100 DEM i 400 švicarskih franaka. Uzeli su novce i napisali potvrdu koju je svjedokinja potpisala. Sljedeći dan došli su opet četvorica, tvrdeći da im je Božo rekao da ima još novca za koje svjedokinja nije znala. Svaki dan, na različitim mjestima, Vjera Velebit tražila je supruga. Hrvatski crveni križ, Međunarodni crveni križ, u štabovima u Kutini i Poljani, ali nigdje nije dobila nikakve informacije. Tek, jednom, vojnik pred zgradom u Poljani, rekao joj je da se tamo događa svašta i da ako ikako može spašava supruga. Jedini trag o sudbini supruga, godinama kasnije čula je od seoskog električara koji  je u zatvorskim prostorijama vidio Božu Velebita, skroz crnog, da li pretučenog ili paljenog, Vjera nije uspjela saznati. 11. oktobra 1991. tri vojnika u maskirnim uniformama odveli su Peru Rajčevića,direktora Bjelovarske banke, ispostava Pakrac. Njegova supruga Slavica tražila ga je u Pakračkoj Poljani, nestanak je prijavila u PP Kutina, dolazila u Đorđićevu (policijska postaja u Zagrebu), razgovarala sa samim Tomislavom Merčepom, ali od Pere Rajčevića nije bilo ni traga, ni glasa. Slavica Rajčević do danas nije utvrdila što se izdogađalo tih oktobarskih dana. Jedino joj je ostalo očajanje jer su, kako je isticala na svjedočenjima, svi sve zaboravili. Nakon što je ujutro zajedno sa suprugom popio kavu, Ostoja Subvanović otišao je kod doktora na pregled s kojeg se nikada nije vratio. „Cijeli dan sam ga čekala sama s dvogodišnjim djetetom. Navečer sam sjela na bicikl i prvo se odvezla do glavnog štaba u Poljani, a potom i do ambulante, gdje su mi doktori potvrdili da je pregledan i pušten kući. Savjetovali su mi da odem u drugi štab koji se nalazio kraj mjesne škole. Tamo su mi rekli. ‘Nema ti Ana ništa od toga, nema ga’. Dvadeset godina sinu nisam znala reći gdje mu je otac“, opisala je svoju tešku priču i Ana Arland čiji je nevjenačni suprug Ostoja Subvanović nestao 16. oktobra 1991.

„Došli su navečer. Njih nekoliko s čarapama preko glave. Samo su se oči vidjele. Tražili su moga muža. Bili su fini, pristojni… ne mogu reći da nisu. Samo su rekli da ide s njima i da će ga brzo vratiti. Vjerojatno u Poljanu. Nikada se nije vratio. Tražila sam ga, išla u Poljanu, pitala za njega. Ništa“,  pričala je hrvatskim medijima 2000 godine, Ana Cicvara, inače hrvatske nacionalnosti, supruga  Mirka Cicvare koji je odveden 13. oktobra 1991. godine. „Da, nestajali su ljudi. Jednostavno bi došli po njih i odvezli ih. Tko ga je odveo, pitate? Svi su govorili da to rade merčepovci, da ih odvoze u Poljanu i tamo likvidiraju. Svi su znali da se to radi. Imali su popise. Iako nisu bili iz ovih krajeva, znali su sve o meni. Znali su da sam Hrvatica, znali su odakle su se doselili moji roditelji. Znali su i sve o mom mužu, da je po ocu Hrvat, a po majci Srbin“, govorila je Ana Cicvara. Svoju priču Ana Cicvara je odmah nakon nestanka supruga ispričala policiji i tada joj je policajac koji je trebao istražiti nestanak njenog supruga uperio pištolj u glavu i uz psovke i povike da je četnikuša tražio 300 000 njemačkih maraka.

 

Prvo pravosudno stradanje (1992)

Već januara 1992. priznanjem grupe “merčepovaca” osumnjičenih za ubojstvo obitelji Zec, u Okružnom javnom tužilaštvu u Zagrebu otvara se dosje Pakračka Poljana pod nazivom “Zvonimir Trusić i ostali” kojim se, uz Trusića, za zločine teretilo još 16 osoba i nepoznati broj počinitelja.

U kaznenoj prijavi navodilo se da su osumnjičeni Miroslav Bajramović, Stjepan Manđarelo i još grupa njih, 13. oktobra 1991. po naređenju zapovjednika Zvonimira Trusića lišili slobode Miloša Ivoševića, Radu Paića i Marka Gruića, i to s gradilišta Ivoševićeve kuće u Zagrebu. Odveli su ih u Pakračku Poljanu, gdje ih je preuzeo Branko Šarić, zvani Kosa, tada zapovjednik u štabu, i držali ih u zatvoru 10 dana.  Za to vrijeme osumnjičeni su Jajić Mijo i drugi pripadnici jedinice fizički maltretirali premlaćivanjem i priključivanjem na struju. U noći između 11. i 12. novembra njih su trojica, zajedno s još devet nepoznatih zatvorenika, odvezni u selo Bujavica kod Pakraca gdje su pobijeni u podrumu jedne obiteljske kuće. Po naređenju Tomislava Merčepa i Zvonimira Trusića, navodilo se također u kaznenoj prijavi,Igor Mikola i Siniša Rimac su 3. novembra 1991., za vrijeme sahrane ubijenog Pave Mlinarića na Mirogoju (također pripadnika tzv. Merčepove jedinice), uhapsili Inu Zoričić-Nuić, zvanu Marina, članicu Kriznog štaba MZ Kraljevica kraj Rijeke. Na Velesajmu su je ispitivali, i Đemo Paloš je rekao da je Tomica naredio da je odvezu u Poljanu i "tamo to riješe". Odvezli su je prema mjestu Janja Lipa, kilometar udaljenom od Pakračke Poljane, gdje ju je likvidirao osumnjičeni Antun Jurgec i bacio u jamu koju su iskopala trojica zarobljenika. Na istome mjestu i po istom modelu Siniša Rimac, Igor Mikola i Munib Suljić, koncem novembra iste godine likvidirali su Aleksandra Antića Sašu, inače Srbina, pripadnika jedinice pričuvnog sastava MUP-a, a sve se to zbivalo "po naređenju i u dogovoru između zapovjednika Merčepa, Trusića, Đemala i Zakošek Zvonimira".

Svi okrivljenici pred istražnim sucem, uglavnom su poricali sva djela vezana za Poljanu. No, u policiji su pričali puno više nego istražnom sucu, priznavajući čak djela i optužujući dojučerašnje ratne kolege.Igor Mikola priznao je da je njihovo bilo “odvedi i ubij, i ništa više” i da je on sam, koliko se sjeća, ubio pet-šest dovedenih zarobljenika.Mikola je opisivao i najsvirepije metode kojima su iznuđivali iskaze i imena osoba koja su im bila interesantna, a sastavljeni spiskovi davali su se na uvid Merčepu. “Sve likvidacije su rađene po naređenju. Ništa nije moglo biti učinjeno bez ‘zelenog svjetla’. Likvidacije su uvijek bile noću“, navodio je tada Mikola i izražavao divljenje ubijenoj “legendi” Pavi Mlinariću koji je vršio likvidacije i prije nego što su on i drugovi došli u Pakračku Poljanu. “Prije likvidacije pričao bi s tim ljudima, davao im da puše i ispunjavao im posljednje želje. Pavo mi nikada nije rekao koliko je sve skupa likvidirao ljudi”, govorio je Mikola. O Mlinariću tokom ispitivanja, riječi hvale imao je i Nebojša Hodak. “Mlinarić je bio glavni odgovorni. Imao najviše kuraža za takve stvari, a osim toga strašno je mrzio četnike, ali ne i Srbe, barem (ne) sve, pošto mu je žena rodom iz Kolašina. Mlinarić je bio strašno zajeban kada bi popio, u tim momentima bio bi kao lud“, govorio je Hodak koji je ponekad navraćao u zatvor, a i jednom prilikom vidio je u njemu oko 11 ljudi koji su ubijeni u jednom podrumu u Bujavici koje su kako je rekao ubili Miro Briševac, Piko, Saša Antić i Tonči Jurgec.

U svojem priznanju u Policijskoj upravi Zagreb, od 23. decembra 1991. godine, Miroslav Briševac potanko je opisao likvidaciju 12 muškaraca dovezenih iz Pakračke Poljane u selo Bujavicu kod Pakraca. ”Na mjestu brutalne likvidacije nije bilo posebne naredbe da se puca po zarobljenicima. Sve skupa se podrazumijevalo, vidio sam što drugi rade, a onda sam se i sam priključio, da ne bi bio taj koji nije sudjelovao“, rekao je tada Briševac. U Bujavici su iz kombija odvođeni ljudi pred podrum jedne obiteljske kuće gdje su zarobljenici likvidirani, jedan po jedan. „Po koji jauk, i dosta pucnjave iz škorpiona, pumperice i pištolja ispunjavali su tu tihu noć, između 11. i 12. novembra 1991. Kako su ubijana, nesrećna tijela padala su u podrum. Nakon dužeg rafala od 30-40 metaka ispaljenog po mrtvim tijelima, u podrum su ubačene i bombe. Kuća stravične likvidacije poslije toga je minirana plastičnim eksplozivom“, govorio je Briševac o likvidaciji iza koje je pronađeno dvanaestoro leševa, a identificirana su samo tri tijela.

Pored svih priznanja svojih suboraca, Tomislav Merčep, koji nije bio priveden jer je u vrijeme inkriminiranih događaja ranjen ležao u bolnici, opravdavao je “nepodopštine” svojih kolega “zbog ratnih trauma jer su mnogi ostali bez obitelji i da su za vrijeme boravka u Vukovaru naprosto prolupali“. Merčep je ocijenio da su se njegovi dečki dobro pokazali u svim akcijama, ali i da su kojim slučajem ubili kojeg četnika, kako je rekao, ne bi im to zamjerio.

No, osim likvidacija srpskih civila, u Pakračkoj Poljani odigravali su se i međusobni obračuni među samim „merčepovcima“. Te 1992. godine, na površinu su isplivala ubojstva merčepovaca Aleksandra Saše Antića i Ine Nuić-Zoričić zvane Marina, koji su igrom sudbine sami prošli stanice smrti kao i srpski civili: uhapšeni u Zagrebu, dovedeni na Zagrebački velesajam, a potom upućeni u Pakračku Poljanu. Sam Igor Mikola priznao je ubojstvo Antića, koji je svojim kolegama navodno postojao sumnjiv jer je vozio svaki čas drugi automobil i bavio se svim i svačim, imao neke spiskove sa slikama i karakteristikama ljudi, mogao nabaviti što god je trebalo, a nitko nije znao odakle mu. “Saša mi je rekao: ‘Ti me ubij, da bude brzo.’ Odgovorio sam mu: ‘Ne boj se.’ Saša se okrenuo i pitao me: ‘Kako hoćeš da stanem?’ Rekao sam mu da klekne. Kad je Saša kleknuo, izvadio sam pištolj i opalio metak u potiljak. Mislim da sam pucao iz ‘zbrojovke’ koju obično nosim sa sobom. Kad se ubijeni Saša svalio u rupu, ispalio sam mu još jedan metak, u srce. Egzekuciji su bili između ostalih nazočni Rimac i Suljić. Mislim da je to ubijanje bila provjera koliko sam poslušan i spreman da izvršim naređenja. Da to nisam učinio mislim da bi bio sljedeći na redu“, pričao je tada Mikola kako je ubio Sašu sa kojim je, kako je rekao, samo dan prije egezkucije zabavljao se po gradu.

Osim osumnjičenih te 1992. godine saslušan je i Branko Velagić,Srbin, taksista iz Kutine kome su pripadnici tzv. Merčepove jedinice oduzeli kamion, automobil “mercedes”, motocikl “jawa”, traktor IMT, televizor, videorekorder i pola kilograma zlatnog nakita, što se sve skupa procjenjivalo na oko 200.000 DEM. Tokom boravka u Pakračkoj bio je svakodnevno mučen. Naredili su mu da se skine, te uzeli “pendrek” koji je bio napravljen od kabla za struju, te su ga istim tukli po cijelom tijelu. U jednom momentu čovjek sa brkovima ugurao mu je “pendrek” u debelo crijevo. Pored “pendreka”, tukli su ga čime su god stigli, i to rukama, nogama, i ostalim što su imali pri ruci. Jednom prilikom, oko 2 do 3 sata po noći, po njega je, zajedno sa još nekoliko osoba, došao čovjek nižeg rasta, snažnije građe, imao je oko 30-ak godina i uvijek je nosio crnu beretku i maskirnu uniformu, zvali su ga “Tomi”. Odmah su ga počeli tući, a “Tomi” ga je snažno udario šakom po licu i slomio mu čeljust. Nakon toga skinuli su mu gornji dio odjeće, te je on morao mirno stajati, a ostali su ga držali, a “Tomi” je uzeo nož, te ga nekoliko puta nožem zasjekao u predjelu lijevog i desnog pazuha. Iz zatvora Velagić je izbivao samo jednu noć kada su po njega i Nikolu Peleša došli u maskirnoj uniformi. Ugurali su ih u auto i odvezli do neke livade. Naredili su im da kopaju jamu. Sa nekim drugim autom došlo je još dvoje ljudi u uniformama i dovelo nekog čovjeka. Bio je mrak i  jako se bojao, te se nije puno osvrtao oko sebe. Jedan od prisutnih ljudi u maskirnoj uniformi izvadio je pištolj, uperio ga u njega i rekao da će ih sada pobiti. Odjednom su odjeknuli pucnji, i to više njih, a on je u prvom momentu mislio da pucaju u njega. Nakon što su odjeknuli pucnji, on nije osjetio nikakav udarac, ni bol, te je samo vidio da je muškarac kojeg su doveli pao u jamu koju su oni iskopali.

 

Konačni saldo prve sudske epizode

Iako su za godinu dana suci istražitelji prikupili dovoljno potresnih svjedočenja o egzekucijama civila bez ikakvog suda, iako je zvanično predsjednik Franjo Tuđman tražio istragu u vezi s obitelji Zec, i Pakračkom Poljanom, konačni saldo dosjea Pakračka Poljana bio je porazan: osumnjičeni su pušteni na slobodu, istraga prekinuta,Merčep je i dalje bio savjetnik MUP-a, Siniša Rimac dobio visoko odlikovanje i čin, a ostali članovi Merčepove grupe nastavili su sa normalnim životom. Presudan da se istraga o zločinima u Pakračkoj Poljani naprasno prekine i da se 16 osumnjičenih pusti iz pritvora bio je Vladimir Šeks, tadašnji Merčepov politički zaštitnik koji je ocijenio da stavljanje moralne sjene na djelatnost tzv. Merčepove jedinice “imaju za cilj uprljati čitav Domovinski rat, naročito dragovoljce“. Bilo je sasvim jasno da se pod tim uvjetima ne mogu dovršiti istražne radnje i slučaj Pakračke sudski okončati.

Jedine sudske presude donesene za slučaj Pakračke Poljane tih ratnih godina bile su one Vladimiru Škoriću koji je 1994 optužen za širenje lažnih vijesti, jer je još jednom bio upozorio na zločine u Pakračkoj Poljani zbog čega je dobio presudu na mjesec dana zatvora, a kasnije je napustio Hrvatsku, kao i presuda iz avgusta 1995. kada je općinski sud u Zagrebu Tomislavu Merčepu dodijelio odštetu od 130.000 kn zbog “jakosti pretrpljena bola” zbog objavljenog teksta u Feralu „Polja smrti u Pakračkoj Poljani“.  Iako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman Merčepa smatrao važnim i zaslužnim za stvaranje hrvatske države, toliko da ga je i nakon ubojstava zadržao u svojoj orbiti, ipak ga se na Saboru HDZ-a 1995. godine javno odrekao, dok je na slučaj Pakračke Poljane pala režimska prašina zaborava, sve do stravičnog, javnog svjedočenja jednog od pripadnika hrvatskih jedinica, započeto rečenicom: “Zovem se Miro Bajramović i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi“, koje je sa naslovnice Ferala početkom septembra 1997. godine uzdrmalo hrvatsku javnost.

 

BAJRAMOVIĆEVO SVJEDOČENJE (1997)

“Svojom sam rukom ubio 72 ljudi, među njima je bilo i devet žena. Nismo radili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteže ti je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čovjeka. Poslije sve ide po šablonu”, priznao je u Feral Tribuneu Miro Bajramović predstavljajući se kao dozapovjednik Poljane i objašnjavajući šablon po kojem je Merčepova družina, naročito noću, operativno obrađivala, odnosno istraživala najbolji način za nanošenje što većeg bola kako bi zarobljenici što više priznali, i ono što su znali, i ono što nisu. “Znate li koji je najbolji način?”, upitao je tada Bajramović Feralovog novinara Ivicu Đikića i dao odgovor. “Palite zatvorenike – plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključite na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se znalo u guzicu gurati petožični kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana so ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti, pričao je o mračnim radnjama ljudskog uma Bajramović te 1997. godine i dodao da kada se sjeti svih tih mučenja pita se kako su se tada svih tih načina iživljavanja uopće uspijevali sjetiti. “Svi koje sam ubio umirali su sretni, jer sam im  na malom bloku pisao potvrde da mogu proći naše straže, i oni s tom potvrdom sretni idu doma. Onda sam ih ja čekao snajperom. Umirali su nasmijani”, iznosio je Bajramović detalje o sudbini zatvorenika koji su držani u Pakračkoj Poljani do granica iscrpljenosti.

“Većinom smo ih prije ubijanja držali između dva i pet dana. Oni da su i preživjeli, ne bi kasnije bili normalni ljudi. Srbi koji su bili dobri i lojalni, služili su nam za kopanje grobova, s tim da smo im govorili da kopaju zaklone za puškomitraljeze. Jednom je jedan od zatvorenika bio iz Kutine, kazao nam je da mu je to petnaesti ili šesnaesti zaklon. Odmah smo ga likvidirali, jer njegovo nije bilo da broji nego da kopa. U to vrijeme bilo je ovakvo razmišljanje: Ubij Srbinu dijete, jer on niče na minus dvadeset. U ono vrijeme uopće nisam imao osjećaj da su Srbi ljudi kao i mi, da su i oni nečiji očevi, braća, djeca… Ne, djecu nismo ubijali, osim što je Suljić ubio Aleksandru Zec. Po mojoj procjeni u Poljani je likvidirano sve zajedno oko 280 ljudi, a kroz nju je prošlo i desetak žena. Osim Marine Nuić, sjećam se jedne Nade iz Kusonja koja je ubačena među nas. Bila je tu i neka starica kojoj je u kući nađen snajper. Osim te starice sve su ostale žene silovane, pa ubijene. To je istina", govorio je Miro Bajramović spominjući i konkretna imena i zaduženja po čemu je potvrdio da zločini nisu bili stvar “trenutne inspiracije” niti pojedinačni slučajevi, nego masovne pojave u koje su bili upleteni ljudi na visokim državnim funkcijama uvaženi kao herojske i harizmatične ličnosti. “Koliko ja znam, više od pedeset Srba dovedeno je u Poljanu iz Zagreba, a dovozili su ih svi koji su bili u užem Merčepovom krugu: Rimac, Suljić, Mikula, Hodak i ja. Merčep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali on je čitao sve što smo mu mi pisali u izvještajima, premda je većina informacija priopćavana usmeno. On je znao za svaku likvidaciju, jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmatična osoba. Nekoliko nam je puta rekao ‘Noćas očistite sva ta govna. To je značilo da se likvidiraju svi zatvorenici’”, govorio je Bajramović o Merčepovoj ulozi i utjecaju, ali i o strahu koji je vladao Pakračkom Poljanom. “Ako nisi učinio što je naređeno, onda si bio peta kolona, a mi smo u Pakračkoj Poljani jednako ubijali i Hrvate i Srbe. Nas su se plašili i Hrvati u Poljani. Selo je, naime, po cijelu noć slušalo jauke i zapomaganja iz zatvora, ljudi nisu mogli spavati, ali nam ništa nisu smjeli reći. Svi su znali da bi, ako nešto priupitaju, i sami mogli završiti u zatvoru”, tvrdio je tada Bajramović otvoreno govoreći o velikom koristoljublju, da kako su se osvajala srpska sela, da se tako pljačkalo i dijelilo opljačkano, te o sukobima među Merčepovim zaštitnicima oko podjele plijena, jer kako je rekao, nije tu bilo hiljadu ili sto hiljada, bilo je tu mnogo više. Upravo, zbog potpunog razočarenja u vlast koja ga je gurnula u stranu, zaboravila i ostavila bez ikakvih prihoda, Bajramović je objasnio svoj potez za javnim priznanjem sopstvenih zločina i zločina svoje jedinice.

 

REAKCIJE POSLIJE BAJRAMOVIĆEVOG SVJEDOČENJA

U toku istog dana kada je na svjetlo dana izašla Bajramovićeva ispovijest, iznenadni pokajnik je munjevitom brzinom uhapšen u banijskom selu Dodošu, gdje je živio u srpskoj kući, a hrvatska javnost se nakon neugodnog svjedočenja ispričanog u prvom licu jednine digla na noge. Čim se našao u pritvoru Bajramović je zanijekao da je uopće dao intervju Feralu, a time i sadržaj priznanja koje je odjeknulo kao šamar od kojeg se Hrvatska brzo oporavila i slučaj Pakračke Poljane ubrzo je ponovo zataškan. Okrivljenici su zaćutali, sjećanje na ratne događaje naprasno im je izbljedilo, prozvani su zagalamili i na sve načine bivšeg kolegu i suborca pokušali okarakterizirati kao neuračunljivu osobu. Veoma glasan u odbrani hrvatskog nacionalnog interesa i dostojanstva bio je Ivan Vekić koji je krunskog svjedoka masakra u Pakračkoj Poljani ocijenio kao “patološkog lažova kriminalne prošlosti koji je samo prepričao ono što je već objavljeno i uz to dodao svoje dekoracije”. U svom cinizmu Vekić je išao dotle da se čak zabrinuo kako će se Srbi nakon ovog svjedočenja vratiti u Hrvatsku. „Događaji u Poljani bili su pojedinačni ispadi. Mikola i Rimac bili su izvrsni borci, a ono što su počinili bez naređenja, na svoju ruku, to su njihova individualna djela, za koja im se kako vidimo trenutačno sudi. Nijedan događaj u Hrvatskoj ne možemo nazvati pokoljem. Ničija naredba nije bila ubijajte Srbe… Da je bilo i ja  bih sada zajedno s njima bio pred Županijskim sudom. Takve naredbe ne postoje“, objašnjavao je Vekić ne odričući se Merčepa.

„Ne mogu kazati da Merčepovi ljudi nisu bili dio MUP-a kad smo te ljude postrojavali u dvorištu Ministarstva. Morate priznati da je MUP tada, da je htio, bez problema mogao zataškati i Pakračku Poljanu i likvidaciju obitelji Zec“, tvrdio je Vekić. Međutim, da je u državnom vrhu ipak bilo ljudi kojima je cilj bio – „ubij ga jer je Srbin“, "te da se zbog toga hapsilo i u Zagrebu, a ne samo u Pakračkoj", priznao je 1997. godine Josip Manolić optužujući Šeksa, rehabilitirajući Vekića, a sve u svemu opravdavajući zločine. „Pogledajmo u kakvoj su se atmosferi događale egzekucije u Pakračkoj Poljani, uočimo ratnu psihozu u kojoj je bilo poticano i opće neprijateljstvo prema Srbima, a ne samo prema naoružanim Srbima na suprotnoj strani. Smatram da u tom sklopu i egzekucije Srba u Pakračkoj Poljani imaju politički karakter. Na suprotnoj strani su bili Srbi. To je činjenica i motiv koji su poticali ljude na zločine. Ne bih se složio da je riječ prije svega o mržnji prema Srbima. Bilo je i unutarnjih obračuna“, skretao je priču Manolić tvrdeći da u Pakračkoj nije bilo legalnog suđenja, službenog zatvora, niti prijekog suda, a da Bajramovićeve riječi ne mogu biti relevantne ni za jedan sud i da policija mora dokazati sve činjenice koje potvrđuju neku kriminalnu radnju.

Da nije znao ni za Gospić, ni za Pakračku tvrdio je Dražen Budiša član tadašnje Vlade nacionalnog jedinstva. „Sumnjam da je i Mate Granić znao nešto više. Odgovornost je Vlade i Predsjednika ako za te događaje nije znala. Veliko je pitanje jesu li to oni doista morali znati. Vlada je 1991. i 1992. djelovala u izvanrednim okolnostima i u njoj nije bio striktno proveden raspored zaduženja. Pitanje odgovornosti nije moglo biti personalizirano kao što to jeste pravilo u državama koje postoje, a ne nastaju. U dramatičnim okolnostima naša je obaveza bila da tu mutež raščistimo, da inkriminiramo", opravdavao je  Budiša.

I  potpredsjednik SDP i potpredsjednik tadašnje Tuđmanove vlade nacionalnog jedinstva Zdravko Tomac u Novom listu izražavao je sumnju u mentalno zdravlje Bajramovića. “Mislim da sa tim čovjekom nešto nije u redu. Treba analizirati šta se to događa u glavi čovjeka koji priča o svojoj savršenoj porodici, a potom priznaje da je ubio 70 ljudi. To su monstruozne stvari.” Da se o svemu znalo već odavno, čak i u istražnim i pravosudnim organima, ali da se predmet držao dobro zatrpan u fiokama, potvrdio je 1997. Ante Nobilo koji je za vrijeme zbivanja u Pakračkoj Poljani vršio dužnost pomoćnika zagrebačkog državnog odvjetnika. Poslije Bajramovićevog svjedočenja i hapšenja nije reagirao niti Haški sud. Tek glasnogovornica Louise Arbour oglasila se kratkom izjavom da treba procijeniti da li su u pitanju ozbiljne i vjerodostojne optužbe, iako je Haški sud u sličnom slučaju javnog istupa Dražena Erdemovića o ubojstvu muslimana u Srebrenici odmah od tadašnje Jugoslavije zatražio njegovo izručenje.

 

MRŠAVA OPTUŽNICA, PO DRUGI PUT (1997-2005)

Istražne radnje koje su uslijedile nakon dramatične Bajramovićeveispovijesti rezultirale su 21. septembra 1998. samo mršavom optužnicom i gotovo nikakvim dokazima. Za razliku od optužnice iz 1992. godine koja je obuhvatala 16 imena optuženika, nova je bila svedena samo na Suljića, Mikolu, Rimca, Bajramovića, Branka Šarića i Zorana Karlovića. Od cijele krvave Pakračke Poljane samo se jedno ubojstvo stavljalo na teret pakračke družine, a bila je to likvidacija Aleksandra Saše Antića, dok su ostale točke optužnice bavile se “protupravnim lišavanjem slobode” i “protupravnim stjecanjem imovinske koristi”. Događaje u Pakračkoj Poljani optužnica je teretila kao da su počinjeni u mirnodopskoj situaciji i svodila ih na čisti kriminal, a osmorica optuženih prikazani su kao pripadnici razbojničke bande koju nije nadzirao ni Tomislav Merčep, ni bilo tko drugi. Kako Merčepovog imena nije bilo u optužnici, nije se pojavio niti na suđenju u ulozi svjedoka, jer je sucu istražitelju u ponovljenoj istrazi 1998. lakonski izjavio da se više uopće ne sjeća da je bio na čelu nekakve pakračke jedinice. Činjenicu da je protiv Merčepa 1992. bila podnesena kaznena prijava zbog iste te Pakračke Poljane i da su ga ostali osumnjičenici u svojim iskazima, uglavnom, nazivali „tatom“, nije uspjela fascinirati istražitelje i autore optužnice gdje se nije našlo niti ime Merčepovog zamjenika, Zvonimira Trusića koji se pojavio samo kao svjedok izblijedila pamćenja. U optužnici nije bilo ni traga onoga što je Bajramović javno priznao, dok su ostali opasni svjedoci zločina u Pakračkoj odavno bili mrtvi: mnogo puta spominjani u istrazi 1992. godine Pavo Mlinarić, koji je navodno posjedovao nerazvijene filmove s fotografijama iz pakračkog zatvora, ubijen je još krajem oktobra 1991. u birtiji blizu zagrebačkog Glavnog kolodvora, početkom 1992. pronađeno je tijelo zaklanog Antuna Jurgeca, dok je jedini od optuženih koji se u istrazi ‘92.  nije branio šutnjom Stjepan Manđeralo preminuo u januaru ’98, ali je sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu odbilo da se na glavnoj raspravi pročita njegov iskaz, pozivajući se na odredbu Zakona o kaznenom postupku prema kojem se iskaz optuženika koji je umro ne mora čitati. U optužnici nije bilo ni imena pakračkih žrtava Ivoševića, Pajića, Grujića, ni Marine Nuić čija su ubojstva bila sadržana u prethodnoj optužnici.

Optužnica je definitivno pala u vodu kad su se pred sudskim vijećem pojavili kutinski taksisti Branko Velagić i Nikola Peleš, ključni svjedoci Sašinog ubojstva, ljudi koji su kopali raku za njegovo tijelo. Njih su dvojica u istrazi potanko opisali način na koji su Suljić, Mikola i Rimac likvidirali Sašu Antića, ali je njihovo pojavljivanje na sudu bilo obilježeno potpunom amnezijom kad su u pitanju događaji u Pakračkoj Poljani.

“Gotovo se ničega više ne sjećam. Noću su nas digli, dali nam lopatu i odvezli nas na livadu gdje smo iskopali jamu. Zatim su pucali u nešto, ne znam je li bio čovjek ili vreća”, govorio je Peleš. Tek kada mu je sudac pročitao dijelove njegova iskaza u istrazi, Peleš se nevoljko prisjetio nekakvog Antića, neke tamo Pakračke Poljane i nekakvog zarobljenika Nikole Peleša kojem na spomenutoj lokaciji “i nije bilo tako loše kako se pisalo po novinama”.

Kako tokom dugog sudskog procesa nisu uspjeli čak pronaći i ekshumirati leš Aleksandra Saše Antića, sud je po principu nema žrtve, nema zločina, zauzeo stav da tokom dokaznog postupka nije sa sigurnošću utvrđeno da li je uopće Saša ubijen. Simbolično su, ali ne za ubojstvo, već zbog pljačke i iznuđivanja, osuđena tek dvojica perifernih članova ove pakračke družine: Miroslav Bajramović na 1,5 godinu zatvora i Branko Šarić zvani Kosa na godinu dana zatvora. Obojica su odmah pušteni na slobodu pošto su dobivenu kaznu bili već odležali u istražnom zatvoru.

 

PONOVLJENI ISPIT I ŽIVOTI OSUĐENIH (2005)

Vrhovni sud 2001. godine prihvatio je žalbu županijskog državnog odvjetništva ukidajući oslobađajuće dijelove presude i za petoricu pakračkih optuženika (bez Karlovića), predmet vratio Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, svi optuženici branili su se sa slobode, osim Suljića koji je boravio u pritvoru zbog postupka po drugom predmetu. U pravosudnom cirkusu vezanom za Pakračku Poljanu ne treba zaboraviti ni odluku zagrebačkog suda za prekršaje kojom je “zbog ilegalnog boravka u Zagrebu” Miro Bajramović na godinu dana protjeran iz Hrvatske, što je apsurdno s obzirom da su svi hrvatski borci, bez obzira odakle dolazili, bez problema dobivali hrvatsko državljanstvo…

Na ponovljenom ispitu, županijski sud u Zagrebu je 2005. godine optužene ipak proglasio krivima i izrekao vremenske kazne u trajanju: Munibu Suljiću za ubojstvo, kako je pisalo, nepoznatog muškarca s nadimkom Saša (ispalo prezime Antić) na 10 godina zatvora, Siniši Rimcu za isto ubojstvo na 8 godina, za pomaganje pri ubojstvu Saše, za protupravno lišavanje slobode i iznudu Igora Mikole na 5 godina, za protupravno lišavanje slobode Miru Bajramovića na 4 godine i Branka Šarića na 3 godine.

Nizu apsurda treba dodati i obrazloženje presude gdje se kaže da je na području Pakračke Poljane bio stvoren logor u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma, ali se i zaključuje da se nije radilo o ratnom zločinu već o zločinu u ratnim okolnostima, što opravdava tezu iz devedesetih da hrvatski vojnici nisu mogli počiniti ratni zločin jer su se branili. I ovog puta ime Tomislava Merčepa koji je taj logor organizirao i njime zapovijedao, ostalo je prešućeno.

Sljedeće godine, Vrhovni sud, gotovo u cijelosti je potvrdio prvostepenu presudu, samo što je Munibu Suljiću, koji je bio u bijegu, kazna povećana sa 10 na 12 godina. Osim samih pravomoćnih presuda, zanimljivi su i životni putevi osuđene pakračke trojke. Munib Suljić, život s one strane zakona, upoznao je još prije rata, a kaznenih prijava zbog prijetnji, fizičkih napada na novinare i kamatarenja, nakupio se i poslije ratnih sukoba, pa čak i za izazivanje prometne nesreće kada je zbog vožnje u pijanom stanju zgazio ženu. Iako je pravosnažnu presudu u bijegu komentirao riječima da su ga tom presudom do te mjere naljutili da ga hrvatski MUP nikada neće naći, teško bolestan 2006. godine sam se predao Haškom tužiteljstvu koje ga je predalo Hrvatskoj gdje je ubrzo i umro. Predratni kriminalac bio je i Igor Mikola koji je nakon što ga je Suljić obavijestio da ga čeka loša presuda, bijeg pronašao u dalekom Peruu gdje su ga tamošnji mediji povezivali sa narko-mafijaškm klanovima. Van dosega hrvatskog pravosuđa, Mikola je bio punih deset godina kada se zbog straha za vlastiti život predao peruanskoj policiji, u julu 2014. godine, nakon što je u Peruu likvidiran Goran Stavrić, kojeg srbijanski mediji svrstavaju kao osobu blisku Luki Bojoviću, šefu „zemunaca“. Na vlastiti zahtjev, Mikola je 2015. godine izručen Hrvatskoj, a davno izrečenu kaznu služi u Lepoglavi.

Jedini koji se od ove trojke, na vrijeme našao iza zatvorskih vrata bio je Siniša Rimac koji je upravo te 2005. godine umirovljen kao invalid i pukovnik, a tokom zatvorskih godina uspješno je vodio i obiteljski život: oženio se i postao otac troje djece od kojih je dvoje rođeno nakon izricanja zatvorske kazne. I pored toga 2009. godine iz zatvorske ćelije u Glini prebačen je u blaži zatvor u Lipovici. Međutim, za Rimca koji je tokom ratnih i poratnih godina napredovao, dobivao čin za činom, to nije bilo dovoljno, nego je početkom 2010. godine zatražio od tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića, kako je rekao, za sebe drugu šansu i povratak u normalan život. „Molbu sam pisao sam iz razloga da pokažem sebe, svoj život i događaje od neposrednog utjecaja koji su formirali mene kao osobu o kojoj ćete odlučivati…stoga je uvažite i vratite me u život, obavezama rada, brige za obitelj i odgoj djece“, molio je Rimac. Njegova okolina opravdavala je taj čin riječima da je u vrijeme zločina zbog kojeg je osuđen imao 18 godina i tešku osobnu traumu, te da se on odavno promijenio, da je riječ o zrelom muškarcu i ocu koji želi nastaviti život i biti sa svojom obitelji koja je usput rečeno živjela od njegove vojne mirovine. Dok se hrvatska javnost pitala zaslužuje li on novu šansu s obzirom da je riječ o osobi koja se godinama navodila kao sudionik dramatičnih ubojstava zagrebačke obitelji Zec, te likvidacija u Pakračkoj Poljani, hrvatski predsjednik Stipe Mesić ga je pomilovao i smanjio zatvorsku kaznu na godinu dana. Na ovaj potez hrvatskog predsjednika oštro je reagirao predsjednik Srbije Boris Tadić riječima da se radi o „zlikovcu koji je ubijao srpsku djecu samo zato što su druge nacionalnosti“.

 

SLUČAJ PAKRAČKA PO TREĆI PUT MEĐU HRVATIMA (2007)

Sudski slučaj Pakračke Poljane ponovno je, po treći put, pokrenut februara 2008. godine i to pred županijskim sudom u Požegi. Ovog puta hrvatskom pravosuđu “nesretni” slučaj, inicirao je nitko drugi, nego Međunarodni sud u Hagu koji je tokom 2006. godine dostavio sirove materijale u slučaju Marino Selo kojeg su haški istražitelji prikupljali godinama. Bio je to Hrvatskoj jedan od domaćih zadataka za zatvaranje poglavlja 23.

Po prvi put u hrvatskoj javnosti u slučaju Pakračke pojavila su se nova imena, a u samoj optužnici više od dotadašnjeg jednog ubojstva “Saše”. Davor Šimić i Damir Kufner, zapovjednici tadašnjeg Voda vojne policije 76. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde, Željko Tutić, Tomislav Poletto, Ante Ivezić i Pavle Vanceš, pripadnici toga voda, optuženi su za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava-ratnog zločina protiv civilnog stanovništva radi ubojstva 16 civila srpske nacionalnosti u novembru 1991. kod kojih je navodno bilo nađeno oružje, dok ih je petero preživjelo. Ali ni ovog puta među optuženim imenima nije bilo zvučno ime Tomislava Merčepa. Uhićenje šest Hrvata pod sumnjom da su počinili ratne zločine u Marinom Selu podiglo je na noge hrvatske branitelje koji su pitali zašto se otvaranjem slučaja Pakračke Poljane ignorira logor Bučje koji nikada nije procesuiran a koji je kako tvrde nastao kao dio smišljenog i organiziranog zločinačkog plana paradržavne tvorevine gdje je završilo oko 300 logoraša, od kojih je dvoje ubijeno, a 20 civila se vode kao nestali. – Zgroženi smo, jer ne možemo shvatiti da se prvo sudi hrvatskim braniteljima, dok se zločinci, odgovorni za Bučje slobodno šeću, odgovarao je hrvatskim medijima Miroslav Ivančić, dopredsjednik Udruge hrvatske policije, branitelja Pakraca i Lipika.

Požeško suđenje bilo je obilježeno nizom (ne)namjernih propusta, prijetnjama i strahovima svjedoka od kojih su neki čak priznavali da ne žele svjedočiti o događajima koje su proživjeli. Umjesto da se primijene odredbe ZKP-a koji pružaju mogućnost ispitivanja svjedoka pod pseudonimom, uz primjenu video linka sa izmijenjenim likom i glasom, svjedoci su iskazivali stojeći u neposrednoj blizini publike, što ih je dodatno izlagalo i opterećivalo, s obzirom da su se u publici nalazili i predstavnici braniteljskih udruga i lokalni političari, koji su svojim prisustvom  pružali podršku optuženicima. Iako je nekoliko svjedoka tvrdilo da su im upućene prijetnje i da ih je strah svjedočiti, svjedocima nije pružena psihološka pomoć i zaštita, tek je samo jedan oštećenik svjedočio bez prisustva javnosti. Svjedočenja su se svodila na priče iz druge ruke uz izgovore da se ne sjećaju, da ne znaju, skoro ni traga o mučenjima i ubojstvima koja se navode u optužnici i o kojima su ti isti svjedoci pričali haškim istražiteljima 1996. godine, a čiji su iskazi, na temelju odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava pročitani u požeškoj sudnici. S druge strane, za odbranu civili u Marinu Selu nisu bili zarobljenici, već slobodni ljudi bez zaduženja u hotelskom smještaju koji se nisu htjeli prijaviti Crvenom križu jer bi u tom slučaju bili razmijenjeni, što oni nisu željeli jer bi tako napustili svoje kuće koje su bile u lošem stanju, te nisu imali drugog izbora nego boraviti u motelu gdje su se grijali i jeli zajedno sa vojnicima.

Požeško suđenje relativno je brzo završilo, već 2009. godine nepravomoćnim presudama svi optuženici redom su proglašeni krivima i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne za djelo ratnog zločina. Damir Kufner osuđen na 4,5 godina zatvora, Davor Šimić na godinu, Pavle Vanceš na 3, Tomislav Poletto na 16, Željko Tutić na 12 i Ante Ivezić na 10 godina zatvora.

No, Vrhovni sud marta 2010. godine srušio je požeške presude jer su se temeljile na iskazima preživjelih svjedoka koje su prikupili haaški istražitelji, koje za Vrhovni sud nisu valjan dokaz, već samo indicije, pošto ih nisu saslušala i hrvatska tijela kaznenog progona. Vrhovni sud je to ocijenio kao propust, a izjave dane haaškom Tužiteljstvu izjednačio sa policijskim zabilješkama koje nemaju dokaznu snagu u hrvatskom pravnom sistemu, te bi se po njima, trebale izdvajati iz spisa. Po logici Vrhovnog suda, haaški materijali bi imali valjanost ukoliko bi se oni domaćem pravosuđu ustupili po strogo propisanim pravilima, i to nakon što bude podignuta optužnica. Takav stav Vrhovnog suda izazvao je zabrinutost nevladinih udruga i otvorio pitanje procesuiranja mnogih drugih zločina budući da velik broj njih domaća tijela kaznenog progona uopće nisu istraživala, a svjedoci nemilih događaja ukoliko su još živi nalaze se van granica Hrvatske i koliko bi uopće bili raspoloženi svjedočiti pred hrvatskim sudovima.

 

PONOVLJENO OSJEČKO SUĐENJE (2009)

Za Pakračku šestorku novo suđenje premješteno je iz požeške Palače pravde, gdje su dobili ukupno 46 i pol godina zatvora, u Osijek, a kao službeno obrazloženje za promjenu adrese suđenja, naveden je nedostatak sudaca. Osječko suđenje upamćeno je i po „igri lovice“ sa svjedocima iz Srbije koji zbog straha za vlastitu sigurnost nisu željeli svjedočiti ni video vezom, mijenjali su iskaze u odnosu na one koje su dali u istrazi i ranijem suđenju, ali mijenjali su i adrese, zaključavali vrata pred pravosudnim policajcima… Takvo suđenje rezultiralo je presudom juna 2011. godine po kojoj su oslobođena čak četvorica: Kufner za kojeg je sudsko vijeće na temelju izjava svjedoka utvrdilo da nije bio direktni zapovjednik voda vojne policije čiji su pripadnici počinili ratni zločin, već da je bio samo savjetnik za sigurnost; Vanceš za kojeg je utvrđeno da je jednu ženu srpske nacionalnosti 2-3 puta udario gumenom palicom, što je on i priznao, ali to je bilo nedovoljno za presudu za ratni zločin; Ivezić koji je u pritvoru sjedio tri godine i tri mjeseca i prvi put u Požegi osuđen na čak deset godina, na kraju bi se za njega zaključilo da je navodno došlo do zamjene identiteta; Šimić kojem je optužba promijenjena prije samog kraja suđenja iz ratnog zločina u protupravno lišavanje slobode, a za što je nastupila zastara. Na kraju je cijela presuda pala na samo dva osuđena imena: Tomica Poletto na 15 godina koji je po optužnici sudjelovao u ubojstvu deset civila, i Željko Tutić na 12 godina zatvora za ubojstvo sedam civila. Osječku presudu koju je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio, državu je skupo koštala. Suđenje četvorici koji nisu proglašeni krivima, troškovi njihove odbrane, tužbe za duševne boli i nematerijalnu štetu, te dug što su mjesecima, kako se pokazalo nevini sjedili u pritvoru, računi su pravosudne lakrdije koje su hrvatski porezni obaveznici morali platiti. Iako je cijena pravosudnog postupka bila iznimno skupa, javnost je ostala uskraćena za odgovore na neka elementarna pitanja o Pakračkoj Poljani: tko je tamo bio zapovjednik, zašto su hapšeni srpski civili i kome su bili predavani u Marinom Selu.

 

MERČEP PRED SUDOM

Za vrijeme užurbanog zatvaranja Poglavlja 23, u sklopu ulaska Hrvatske u EU, i pet mjeseci nakon zvanične reekshumacije 19 zaboravljenih pakračkih leševa u Kukunjevcu koju je obavljao Ured za nestale Vlade Republike Hrvatske, decembra 2010. godine, dogodilo se uhićenje Tomislava Merčepa na koje se čekalo punih 19 godina, ali istovremeno počela je i još jedna u nizu pravosudnih farsi u slučaju Pakračke Poljane. Po prvi puta na optuženičku klupu uhićeni Merčep je sjeo 2011. godine i odbacio krivnju po svakoj točki optužnice. A Županijsko državno odvjetništvo teretilo ga je da je kao savjetnik ministra unutrašnjih poslova i zapovjednik jedinice pričuvnog sastava MUP-a od početka oktobra do sredine decembra 1991. na području Zagreba i Pakračke Poljane odgovoran za hapšenje 52 osobe, te za mučenje i ubijanje 43 lica, tri se smatraju nestalima, dok ih je šest preživjelo mučenja, kao i da je znao, a nije ništa poduzeo da spriječi da njegovi podređeni nezakonito hapse, pljačkaju, zlostavljaju, muče i ubijaju civile.

No, nakon dva moždana udara, ljeta 2012. godine, po odluci Vrhovnog suda Merčep izlazi iz pritvora, baš u trenutku kada sve više svjedoka potvrđuje da je Merčep zapovijedao i imao glavnu ulogu u Pakračkoj Poljani i Paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma. Da su u ovoj pravosudno-političkoj sapunici žrtve potpuno nebitne, dokazivao je popis pozvanih svjedoka. Dok je tužiteljstvo kao svjedoke predlagalo još mali broj onih koji žele govoriti o preživljenim torturama u improviziranim zatvorima, Merčepov odvjetnik Marko Ujević odlučio je pozvati cijelu plejadu likova iz političkog života Hrvatske 90-ih. Tako se Merčep u sudnici susreo sa dva bivša predsjednika Sabora Žarkom Domljanom, Vladimirom Šeksom, bivšim premijerom Franjom Gregurićem, dvojicom bivših ministra policije Ivanom Jarnjakom i Ivanom Vekićem, dvojicom bivših čelnika tajnih službi Smiljanom Reljićem i Josipom Perkovićem, kao i sa Zdravkom Mustačem, zatim Dobroslavom Paragom, Ivanom Grujićem, ali i sa istaknutim hrvatskim novinarima Aleksandrom Stankovićem, te Ivicom Đikićem i Denisom Kuljišem.

Merčepovi suborci, ali i vodeća imena hrvatske politike, koji su u inkriminirano vrijeme obnašali visoke političke funkcije, mahom su se pozivali na odbrambeni rat, a događaje iz Pakračke Poljane vezivali su za društveno-politički kontekst tvrdeći  da u Pakračkoj Poljani nije bilo nikakvog logora u kojem su mučeni i zatvarani civili, da je u Poljani bilo više frakcija zbog nerazjašnjenog zapovijedanja, da je Merčep bio izrastao u medijsku figuru ratnika i borca za Hrvatsku. Čak se provlačila teza da li su merčepovci uopće bili u Pakračkoj Poljani ili su ih samo tako zvali, a pojedini članovi tadašnjeg političkog vrha poput Vladimira Šeksa i ratnog ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića potvrdili su Merčepovu tvrdnju da on nije zapovijedao jedinicom koja se samo nazivala njegovim imenom.

Jedan od rijetkih koji se obrušio na Merčepa bio je Josip Manolić koji je Merčepa upoznao u predizbornoj kampanji 1990. „Tomislav Merčep je formirao ilegalnu postrojbu van sistema MUP-a. Svojim ponašanjem pokazao je iznimnu samovolju i nije poštivao provođenje državne politike, koja je težila ne izazivanju srpske manjine jer smo i ovako bili percipirani kao ustaška vlast. Svojim ponašanjem Tomislav Merčep je kompromitirao tadašnju Vladu, isti je odbio sudjelovati u proboju na Vukovar sa generalom Špegeljom te ga njegovo ponašanje diskreditira kao heroja odbrane Hrvatske“, govorio je Manolić koji je kako je izjavio za Pakračku čuo od jedne građanke koja ga je molila da pomogne izvući jednog uhićenog civila. Manolić je ustvrdio da je državni vrh bio izviješten o svemu, ali uvijek poslije tih događanja. „Nakon ubojstva obitelji Zec, Vekić je podnio kaznenu prijavu protiv NN. Bez obzira na sudski postupak, Merčep je i dalje nastavio javno djelovati, kandidirao se za zastupnika Županijskog doma u Saboru. Predsjednik Tuđman mu je rekao da mu neće potpisati imenovanje dok se ne utvrdi tko je ubio djevojčicu Zec, na što je Merčep rekao ime, stoga ga je predsjednik imenovao zastupnikom“, rekao je Manolić.

Suđenju Tomislavu Merčepu u svojstvu svjedoka prisustvovao je Miro Bajramović, jedan od prvih pripadnika hrvatskih jedinica koji je javno priznao zločine nad srpskim stanovništvom. „Kao zapovjednik on je sve znao, no nije osobno sudjelovao u likvidacijama. U Pakračkoj Poljani bilo je zarobljenih osoba koje su likvidirane, a njihovih se imena ne mogu sjetiti. Merčep nije davao naloge ni za njihova uhićenja ni za likvidacije, ali je sve znao jer je bio tamo“, potvrdio je Bajramović u svom svjedočenju tokom kojeg je bilo nezaobilazno pitanje o intervju datom 1997. splitskom Feralu kojeg 18 godina poslije Bajramović poriče riječima da 80 posto intervjua, on nije izrekao.

Merčepovo suđenje obilježio je još jedan, za hrvatsku javnost i pravosuđe, već osuđeni akter iz povijesti Pakračke Poljane, i to Igor Mikola koji je u svojstvu svjedoka istakao da Merčep kao savjetnik u MUP-u nije zapovijedao u Pakračkoj Poljani te da tamo nije vidio logore ni uhićene civile, ali da je znao da je tamo bilo uhićenih neprijateljskih vojnika, iako ni njih nikada nije vidio. Mikola, koji je u bijegu od hrvatskog pravosuđa bio punih deset godina, u svom svjedočenju spomenuo je da su u Pakračkoj Poljani dovodili ljude na ispitivanje po nalogu obavještajaca Josipa Manolića i Josipa Perkovića. Za razliku od dobro pripremljene i zainteresirane Merčepove odbrane, šest odvjetnika koji su zastupali 26 oštećenika rijetko su koristili svoje pravo da aktivno sudjeluju u postupku i da ispituju svjedoke, ili pak, da ulože prigovor na njihov iskaz. Jula 2015. godine, suđenje Tomislavu Merčepu dobiva novu epizodu u obliku izmijenjene i ublažene optužnice koja ga više ne tereti da je kao zapovjednik osobno odgovoran za uhićenja 52, te mučenja i ubojstva ukupno 43 osobe, nego da samo nije ništa poduzeo da spriječi podređene u počinjenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo izmijenjenu optužnicu obrazložilo je riječima da je „pravna kvalifikacija kaznenog djela ostala ista, da se okrivljenika i nadalje tereti za izvršavanje istog kaznenog djela – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ali da je činjenični opis djela prilagođen činjeničnom stanju utvrđenom tokom rasprave“. 

 

MERČEPOVA JAVNA ULOGA

Iako se suđenje Tomislavu Merčepu provodi u medijskoj izolaciji, to nije slučaj sa njegovim društvenim životom gdje je itekako aktivan. Godinama se, u prvim redovima, među najvišim državnim dužnosnicima pojavljuje na obilježavanju pada Vukovara kao bivši zapovjednik odbrane toga grada. Organizatorima očito ne predstavlja problem što je Merčep još uvijek optužen za ratne zločine, kao što ta činjenica nije zasmetala ni prvoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović koja je Merčepa pozvala kao specijalnog uzvanika na svoju inauguraciju. Da je medijska figura Tomislava Merčepa kao ratnika i borca za Hrvatsku veoma živa i na lijevoj političkoj sceni govori i niz društvenih događanja u njihovoj režiji gdje je Merčep redovni uzvanik. Kabinet još aktuelnog predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke pozvao je Merčepa i na konstituirajuću sjednicu u narednom, osmom sazivu ovog najvišeg predstavničkog tijela Hrvatske. No, SDP-ovac Josip Leko ugostio je Tomislava Merčepa i za Dan neovisnosti 2013. godine, pravdajući se da Merčep nije pozvan imenom i prezimenom nego kao predstavnik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Istina, njegov dolazak na javna događanja od državnog interesa nije protuzakonit, ali postavlja se pitanje koliko je moralno i kako će u društveno i politički naklonjenoj atmosferi na lik i djelo Tomislava Merčepa reagirati hrvatsko sudstvo na kraju dugogodišnje sudske farse tokom koje se nije uspjela verificirati istina o zbivanjima u Pakračkoj Poljani, u kojoj nisu sporna ubijanja i mučenja srpskih civila, već je samo potrebno utvrditi, koliko je to sada moguće, njihov broj i tko je sve za taj ratni zločin odgovoran i kriv.