Spomenica za biskupa Ivasa

Ponekad nije potrebno čekati da proteku godine kako bi o određenim pojedincima mogli donijeti konkretan pravorijek, jer o nekim ljudima vrijeme može prosuditi odmah, baš onako kako su dotični sudili njemu, ukorak i neodgodivo. Upravo se kao jednim od takvih individua ukazuje i šibenski biskup Ante Ivas, o kojem bi prošlost mogla mnogo toga zboriti, ali će zato budućnost zasigurno ostati nijema, jer unatoč ponekad i nasilnom inzistiranju stanovitih krugova, mi kao ljudska bića srećom, jednostavno nismo u stanju istinski udahnuti život u nešto gdje ga gotovo nikad nije ni bilo, kao što je to slučaj, ukazuje se, sa duhovnom ulogom dotičnog biskupa.

Stoga, neodgodiva je potreba sadašnjosti da za nekim imenima zauvijek zalupi svoja vrata, primjerice ona ormarska, kako kosturi iz njega ne bi i nadalje bespotrebno ispadali. Da im se na kraju krajeva omogući, da u zagrobnom životu svoje funkcije, počivaju u miru, kao što smo uglavnom počivali mi, dok je ta funkcija bila živa.

A ona je u ovom kontekstu svoj život započela još davne 1964. godine, kada je Ivas kao dvadeset i petogodišnji završeni student zagrebačke Katoličke bogoslovije, u Vodicama zaređen za svećenika. Potom je ona preko službe župnog i koralnog vikara, zatim upravitelja Dijecezanskog muzeja i bratimske Nove Crkve, te dužnosti vjeroučitelja i župnika – sve unutar okvira Šibenske biskupije – kulminirala 1996. godine, Ivasovim izabranjem za Dijecezanskog upravitelja, nakon prerane smrti velikana domaćeg religijoslovlja, kojeg su mi uvijek puna usta, a vazda će tako i ostati, Srećka Badurine. Nekoliko mjeseci nakon, kako je i red, uz prethodno imenovanje tadašnjeg pape Ivana Pavla II, Ivas je u šibenskoj katedrali zaređen za biskupa, te službu preuzima u srijedu 19. ožujka 1997. godine na dan Očeva i blagdan svetog Josipa, čime je ova funkcija očito dosegla svoj ovosvjetovni maksimum.

Namjerno ovdje koristim riječ funkcija, jer želim da se usvoji i shvati esencijalna razlika između nje i suštine kršćanskog poziva. Poziv se naime dobiva, a funkcija se izvršava, Ante Ivas pak za svojeg službenog roka trajanja, gotovo je isključivo bio samo vršitelj institucionalnih crkvenih dužnosti (predsjednik Vijeća za laike, predsjednik Odbora za mlade pri HBK između ostalog), bez ozbiljnijeg spomena da je dirnut istinskom dubinom apostolskog nasljedovanja. Njegov poziv je naime zapeo tamo gdje je prvi put generalnom idealu jedne vjere pretpostavio religijansku ideologiju jednog podneblja, tamo naime, gdje se retorika Evanđelja zamjenjuje općenarodnim parolama. Kad se to točno zbilo, mi naravno ne možemo znati, eventualno možda sam biskup, ali posljedice takvog odabira se jasno očituju u godinama koje su nadošle. No unatoč tomu, svrha ovog osvrta nije pokušati natuknuti ono što je Ante Ivas bio, već što nažalost nije. A nije, gledajući kroz nasljeđe Isusovog nazora, bio puno, puno tog.

Međutim, u tom kontekstu, da se ne bi krivo shvatilo, Ivas u svom miljeu nije nikakva iznimka, već izgleda, otužno pravilo ovdašnjeg crkvenog institucionalnog djelovanja u kojem su politička bogoslužja pomalo smijenila ona božanskog karaktera, čime je sveopća duhovna baština kršćanske vjere, stjerana u kut jednog pukog etničkog opsluživanja. Tamo gdje za pristup oltaru ne treba toliko bogoštovlje, koliko odanost interesima stanovitih društvenih manipulatora. Ivas je naime, iz tog kuta gledano, pa možda i ponajbolji domaći crkveni funkcionar kojeg smo u novijoj povijesti imali, uvijek spreman da se odazove potrebama određenih krugova koji se kriju iza određenog djela naroda, i uvijek spreman da prozove sve ono što se kosi sa tim i takvim ideološkim postavkama. Stavovima naime, kojima su vještim retorikama pokušavana dati vjerska obilježja, no iznimno neprirodan karakter takvog eksperimentiranja, samo ukazuje na ono što se čitavo vrijeme priznati izbjegava, da moralna depresija crkve na ovim prostorima, ovih godina doseže svoje neslućene razmjere.

To se najbolje uočava u nervozi i bijesu koji se može čuti, ne kroz propovijedi, već nadvikivanja određenih biskupa i svećenika s vremenom u kojem žive, jer primjerice Ivasova desna paradiranja i ostrašćena želja dominiranja u svjetovnim stvarima (demoniziranje demokratski izabrane vlasti i dijela civilnog društva), nije ništa drugo neko socijalna dotrajalost i staračko ogorčenje koje je čini se, u potpunosti okupiralo suštinu njegovog službovanja. Stoga, sva ta silna pozivanja na domovinu i prozivanja aveti liberalnog i komunističkog nasljeđa, nisu odlika nikakve odvažnosti kako dotičnog, tako i njemu sličnih crkvenih djelatnika, već kompleks manje vrijednosti koji stalno potrebuje počesto usiljenu halabuku istomišljenika, kako se ne bi susreli s ubitačnom tišinom koja stoji posred njihovog životnog odabira. Onom koja jasno sugerira, da je njihov poziv izjeden svime onim što njihovu funkciju karakterizira, ideološka ispraznost i sablasna religijska patetika.

No, važno je isto tako naglasiti, da biskup Ante Ivas ipak ne snosi odgovornost za formiranje takvog slijeda zbivanja, on se jednostavno svojom, prema kristovskim kriterijima, beskarakternom naravlju, samo savršeno uklopio u taj tijek događanja naroda, koji ne iziskuju gotovo nikakva kritička osvrtanja, već samo neupitna slijeđenja stanovitih zahtjeva, rođenih u sprezi između oltara i nacionalističkog glavinjanja.

Upravo u ovom i počiva moja bojazan, jer to upućuje na mogućnost, da što se tiče domaće crkvene institucije, pri umirovljenjima i kadroviranjima mogu doći drugi, ali ne mogu drugačiji, čime bi naša budućnost mogla i nadalje ostati opetovanje prošlosti, u kojoj će spomenici mahom i dalje govoriti mjesto živućih. Ukratko, Ivas mjesto Ivasa, što je stav koji će, duboko se nadam, biti demantiran službom novog šibenskog biskupa. Tim više, što u protivnom, Ivasovo umirovljenje ne bi imalo nikakvu faktičku snagu, jer bi on s one strane oltara možda mogao postati inspiracija svemu ono čemu se s ove strane, iz određenih razloga, barem donekle, javno susprezao. To bi pak bio posljednji pečat njegovu poslanju kojim bi u potpunosti ispunio svoju ovdašnju crkveno-institucionalnu funkciju, te u potpunosti minirao temelje svog kršćanskog poziva. Ionako po tom rubu Ivas već predugo hodi da se ovaj potonji jedva i uočava. Gledano kroz Raspetog, biskupova duhovna smrt je, kako stvari stoje, čini se već godinama, posve neupitna.

Naime, ako bolje sagledamo, simbolički možda da, ali faktički, onaj dimnjak od pečenjare što ga je dao podignuti uz katedralu Svetog Jakova, neće imati ništa manji značaj od njegove kripte koju je pomalo nasilno ugradio u spomenuti spomenik nulte kategorije, jer Ivasova nadgrobna ploča bit će samo paradna kurtoazija koja će živjeti od spomenice do spomenice unutar uskog religijskog obreda, bez imalo izgleda da kad dogori tom prigodom upaljen lumin sjećanja, da će spomen na njega nastaviti svijetliti i dalje. Jednostavno za to nedostaje špirita, jednostavno za to nedostaje razloga.

Stoga, kad jednom Antu Ivasa doista i pokopaju, sam čin polaganja bit će tek puka simbolika, jer uloga koju je vršio za vrijeme čitavog svoga biskupovanja je upravo ta ultimativna grobnica ljudskosti koju je uglavnom pomno gradio vlastitim zalaganjem i vlastitim naporima. Ukratko, on se samopoložio odavno, ostalo je sve tek postigra učestalo obavijena permanentno spuštajućom gustom maglom, gustom maglom tamjana.  

Osobno, želim mu sve najbolje u predstojećim godinama, sa iskrenom željom da mu se duša vrati na put, na koji njegovo tijelo, po svemu sudeći, neće zagaziti za života. Prilažem naime taj cvijet nade uz njegovu spomenicu.

Počivao u umirovljenju funkcionaru.