Desnica na dugme

Eh da su hrvatski desničari skloni činjenicama koliko izražavanju emocija, nitko im ne bi morao stati na kraj, jer bi do njega sami stigli.

Pucaju glasnici naroda(.hr) iz podmazanih i repetiranih tastatura, katolički aktivisti, dakle i John i Vice i Batarelo, imaju epidemiju vrućice, neke žene iz Zadra su odlučile da ove subote neće usisavati po kući, već će mahati zastavama po Zagrebu, general Željko Glasnović trči od mikrofona do mikrofona i nabraja naslove svih partizanskih filmova za koje je čuo, dok Željka Markić čeka da se njena mila djeca odvoje od HDZ-a i onda, pod njenim nadzorom i uz punu podršku obiteljaša, propadnu kao kauč.

„Da je Plenković bio frajer, pa da je na izborne liste za parlamentarne izbore stavio Ninu Obuljen i Martinu Dalić, a da je izbacio s lista Hasanbegovića i Gorana Marića, pa da se prošetao zemljom i narodu pojasnio takvu listu, pa tako dobio izbore, onda danas ne bismo imali pravo jednu riječ prigovoriti, ali ovako, osjećam se izigranim, kaže mi ovih dana vidno ogorčen jedan od lidera desne opcije u HDZ-u“, piše Tihomir Dujmović, TV voditelj i majstor slobodnog, baš razbarušenog stila u ovdašnjoj kolumnistici, artikulirajuću, sukladno svojim mogućnostima, ono što novom premijeru zamjera desno krilo HDZ-a i prateći ansambl još većih redikula.

Kriv je, da prevedemo ako nekome nije jasno, Andrej Plenković zato što je za ministricu gospodarstva postavio Martinu Dalić koja niti je (više) članica stranke, niti se njeno ime moglo naći na izbornim listama. Premijer je, zatim, strašno, srceparajuće i kardiovaskularno postupio spram Zlatka Hasanbegovića: zagrebački je povjesničar, naime, osvojio nekih jedanaest tisuća preferencijalnih glasova, ali umjesto da u Ministarstvu kulture jebe zidove i sve nas, mora sjediti u Saboru za oko dva i pol soma eura. Da zlo bude veće, očaj dublji i situacija napetija, briselski je namještenik u Runjaninovu poslao Ninu Obuljen koja, kako je primijetio Ante Tomić, možda ima reference za ministricu kulture Švedske, ali Hrvatske - to nikako: niti je protiv pobačaja, niti za otvaranje logora i još misli da Milorada Pupovca ne treba objesiti na vidno i prikladno mjesto.

No, da su, kako je maloprije rečeno, hrvatski desničari skloni činjenicama koliko i izražavanju emocija, sjetili bi se osmog studenog prošle godine. Tada su, tog osmoga dana jedanaestog mjeseca 2015., također bili izbori nakon kojih je predsjednik Vlade postao Tihomir Orešković, korporativni menadžer bez minute članstva u HDZ-a i bez jednog jedinog preferencijalnog glasa. Zapravo, u izvješćima Državnog izbornog povjerenstva uopće se ne spominje njegovo ime! Tihomir Tim Orešković je, da skratimo, premijer postao kao i Ante Pavelić poglavnik: nakon telefonskog poziva u kojem mu je, Oreškoviću, da ne bude zabune, ponuđeno mjesto prvog ministra, iako, opet recimo da utvrdimo gradivo, za njega nije glasao nitko.

E zato za Zlatka Hasanbegovića jest: on je na izborima održanim osmog studenog prošle godine, u šestoj izbornoj jedinici dobio velikih, ogromnih, nevjerojatnih, neprebrojivih osamsto sedmadeset i devet glasova! I kasnije je - nakon što je Boži Petrovu dosadilo da ga stalno neki popovi zovu i požuruju - postao ministar kulture.

Nema, međutim, dokumenata koji svjedoče kako je iste te godine, davne prošle, epidemija vrućice napala i Johna i Vicu i Batarela, dok su se i tihomiri i dujmovići čudili odluci predsjednika HDZ-a da za premijera imenuje čovjeka čije ime nije bilo na listama i zbog kojeg su njima, njemu, nekome već, sugovornici bili vidno razočarani. Nisu tada, ni petkom, ni subotom, ni svecem, dokone Zadranke išle u Zagreb da pokažu što misle o odluci da se za ministra kulture imenuje netko tko je dobio komičnih  osamsto sedamdeset i devet glasova ili, uzgred rečeno, pet-šest puta manje nego je u istoj izbornoj jedinici osvojio kasniji nesuđeni SDP-ov kandidat za Runjaninovu dva: Bojan Glavašević.  

"Ako činjenice ne odgovaraju teoriji, to gore po činjenice", rekao je, navodno, Hegel. Ovdašnjim gigantima desne političke misli, domoljubima na steroidima, histericima opće prakse i, najčešće, neizlječivim skribomanima, nitko, međutim, nije javio da se zajebavao na svoj račun. Jebi ga, pametni imaju i smisla za humor, dok budale spontano ispadaju smiješnima, ma koliko htjeli postići suprotno.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu