Objaviti rat Rusiji?

Stariji će se sjetiti: godinama, kada bi se spomenula ustaška tzv. Nezavisna Država Hrvatska, uz grozne zločine što ih je počinila, svi bi se – ali sada s podrugljivim osmjehom - podsjetili i na to kako je, da ne bi zaostala za svojim stvarnim gospodarima, objavila i rat Sjedinjenim Američkim Državama. Današnji mladi, nadajmo se, jednoga će dana svojoj djeci (valjda ipak se u nekoj drugoj i drugačijoj, boljoj i zaista demokratskoj Hrvatskoj) pričati, uz jednako podrugljiv osmjeh, kako je Republika Hrvatska, u vrijeme predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića, ne samo ponudila Americi pomoć (!) bude li joj ikada potrebna, nego je zaoštrila odnose s Rusijom, ne bi li se istakla u redovima poslušnih i vjernih, do točke na kojoj je preostalo samo još pitanje (ironično, naravno): pa dobro, što Zagreb još čeka? Zašto ne objavi rat Rusiji?

Da nije, objektivno gledano, tragično i sa stanovišta nacionalnih interesa Hrvatske dugoročno štetno, bilo bi samo smiješno, bio bi to ako ništa drugo, a ono pokazatelj nedostatka političke inteligencije upravo onih koje medijski propagandisti (jer, novinari to nisu) kite epitetima do sada neviđenih i nedoživljenih diplomata i stručnjaka za tankoćutno ponašanje na svjetskoj sceni.

Ruku na srce: ni u vrijeme socijaldemokratskog premijera, također bivšeg diplomate, Hrvatska se nije istakla pametnim ponašanjem u kontekstu hrvatsko-ruskih odnosa. Ne samo da nikome nije palo na pamet da gradi na temeljima energetskog summita, održanoga u Zagrebu u vrijeme predsjednika Stjepana Mesića, a na kojemu je sudjelovao i ruski predsjednik Vladimir Putin, ne samo da se Hrvatska nikako nije mogla odlučiti na to da i Rusija bude jedan od ključnih izvora energenata (koji joj životno trebaju!), nego se zanosila najprije evropskim, pa onda svojim projektima LNG terminala od kojih nikada ništa nije bilo (a pitanje je hoće li ikada i biti – mada se o tome i dalje raspravlja); za razliku od Njemačke koja se uredno opskrbljuje plinom – iz Rusije. U vrijeme socijaldemokratske vlade i narodnjačke ministrice vanjskih poslova Hrvatska je iskazivala i ničim izazvani, a sa stanovišta vlastitih interesa svakako pretjerani entuzijazam previranjima u Ukrajini i spremno zatvarala oba oka kako ne bi morala vidjeti da su ta previranja obilno poticana i pomagana iz vana (američki senator McCaine na glavnom trgu u Kijevu, honorari prosvjednicima itd), te da se pod njihovim plaštem na ukrajinsku scenu probijaju nedvojbeno neofašistički, nerijetko i antisemitski elementi. Prihvaćajući politiku novoga hladnoga rata, novoga “obuzdavanja” Rusije stezanjem oko nje obruča zemalja članica Atlantskog pakta, a potom i aplaudirajući tzv. Arapskom proljeću, pa čak i slanjem oružja (makar neizravno) pobunjenicima koji su za račun Zapada trebali srušiti sirijskog predsjednika Assada, mala je Hrvatska bez razmišljanja o posljedicama ušla u igru koja je gazila sva do tada važeća pravila ponašanja na međunarodnoj sceni, istodobno zapostavljajući svoje vitalne interese ne bi li udobrovoljila velike mentore, bilo one u Washingtonu, bilo one u Bruxellesu.

Da, Hrvatska jest članica Evropske unije i Atlantskoga pakta. I, da, jednom kada te organizacije, odnosno integracije donesu neku odluku ili prihvate platformu o nekom pitanju, i Hrvatska se dužna toga držati. Ali – tek od toga trenutka, mada smo suočeni sa sve češćom praksom da neke članice sasvim otvoreno odstupaju od toga pravila. Bilo kako bilo, do zauzimanja zajedničkoga stanovišta, Hrvatska je jedna od ravnopravnih članica koja ima puno pravo (a u odnosu na svoje građane i dužnost) iznositi vlastita promišljanja i ocjene i boriti se za takva zajednička stanovišta što će u najvećoj mogućoj mjeri voditi računa i o njezinim, hrvatskim, interesima. Postupa li Hrvatska tako? Ne postupa. Kratko i jasno: ne postupa! Ni u jednoj prilici nije iskoristila šansu što se otvara činjenicom da i u NATO-u i u EU ima zemalja koje, u najmanju ruku, nisu sretne politikom koja im se diktira iz Washingtona. Upravo suprotno. Povezala se, pogotovo otkako zemljom ponovo upravlja HDZ, sa skupinom članica EU što se odlikuju ksenofobnošću, otvorenom netolerancijom u kontekstu izbjegličke krize i neskrivenim, često i agresivnim anti-ruskim stanovištima (što su dobrim dijelom posljedica iskustava tih zemalja iz vremena kada su bile pod sovjetskom dominacijom; Hrvatska, kao dio Jugoslavije takva iskustva nema!)

Hrvatska se, kao što je svojedobno rekao tadašnji HDZ-ov premijer, Ivo Sanader, svrstala. Onako, kako taj izraz shvaćaju ovdašnji vlastodršci, to znači da je Hrvatska prihvatila ulogu poslušnog sljedbenika. Tako “svrstana Hrvatska” nema sluha za ljude popu Paula Craiga, čovjeka iz Reganove administracije koji se prisjeća kako je i tadašnji predsjednik, republikanac, vodio politiku smanjivanja napetosti u odnosima s Moskvom, a ne – poput Obamine administracije – poticanja napetosti. U konkretnim primjerima koji i jesu neposredan povod pisanju ovoga osvrta, Hrvatska je prihvatila da njezin premijer ode u Ukrajinu i tamo nastupa ne kao predsjednik hrvatske vlade, nego kao glasnogovornik Evropske unije, zanemarujući sporazum iz Minska kao osnov rješavanja krize u Ukrajini i nudeći hrvatska iskustva mirne reintegracije. Istodobno, Predsjednica je - nudeći pomoć Sjedinjenim Državama uz koje “stojimo rame uz rame” (što je smiješna ponuda, sama po sebi) - prihvatila na Zapadu važeći standard pristupa Rusiji prividno se, doduše, zauzimajući za razgovore s Moskvom, ali “unatoč atmosferi koju stvaraju Kremlj i Vladimir Putin". Koja je to atmosfera, tko zapravo stvara atmosferu prijetećeg sukoba, o tome ni riječi. A zašto i bi? Ta, zna se. Nije dalje propustila dodati kako Moskva može “utjecajem kroz oružje, taktiku, obavještajni rat informiranjem i dezinformiranjem” ugroziti Republiku Hrvatsku, temeljem dobrih veza s Republikom Srpskom u BiH. Dakle, Moskva nam je potencijalni neprijatelj. S time, da bi i političkom naivcu trebalo biti jasno kako geostrateški partner Moskve na Balkanu nije i ne može biti jedan entitet jedne omanje države. I povrh svega, Predsjednica je evidentno izašla iz okvira svojih ovlasti, najavljujući da će “Hrvatska poslati vojnike u baltičke zemlje gdje će biti stacionirani u okviru NATO-snaga koje trebaju poslužiti kao odgovor na gomilanje ruskih snaga na granici Europske unije”. Zanemarimo sada notornu činjenicu da Rusi upriliče manevre uz granicu uvijek nakon što Zapad povuče neki provokativan potez. No, čak i da nije tako, o slanju hrvatskih vonika preko granice može odlučiti samo i jedino Hrvatski sabor. I nitko drugi. Pa ni Vrhovna zapovjednica koja to u punom smislu postaje tek u ratnim uvjetima, a ne u miru (a mi još uvijek živimo u miru, tako nam se barem čini).

Posljednji puta vojnici iz Hrvatske poslani su kao topovsko meso na područje tadašnjeg Sovjetskog Saveza u vrijeme Drugog svjetskog rata, kao Hitlerovi saveznici. Posljednji puta Hrvatska, odnosno para-država što je zloupotrebljavala hrvatsko ime, navijestila je rat jednoj velikoj sili, i opet u vrijeme Drugog svjetskog rata, no tada je ta sila bila Amerika. Sada Americi velikodušno nudimo pomoć . Mi – Americi (!) i šaljemo vojsku na granicu s Rusijom. Hoće li se netko jednoga dana tome smijati? Nadajmo se. Jer, ako se neće smijati, onda će sasvim sigurno plakati.