U Vladu je dovedena zaposlenica MMF-a Martina Dalić čiji sukob interesa nije u tome što joj je suprug zaposlenik Ine, nego što je do tri dana nakon izbora radila u MMF-u, koji voli privatizacije više od ičega. Sljedeće na redu su vode, šume, zemljište, zdravstvo i obrazovanje… Foto: FaH
Nitko ne mrzi i ne prezire Hrvate, i sve što je hrvatsko, više nego desnica u Hrvata. Kako ona tvrđa, domoljubna, tako i ona „liberalna“, kojoj je tržište mjera svih stvari, a čovjek samo potrošna roba na putu ekonomskog uspjeha. Desnica mrzi i prezire Hrvatsku i Hrvate tako dugo, sustavno i temeljito da taj narod stalno dolazi po još, samo da ga se gazi, podcjenjuje i pljuje jer drukčije ne može odrediti vlastitu vrijednost.
Onih nekoliko preostalih Srba, bliskoistočnih izbjeglica što tek trebaju doći i nepostojećih jugokomunjara jednostavno nije dovoljno. Ali zato su tu Hrvati, svoji na svome – i ima ih dovoljno!
Jedan tako, u intervjuu dnevniku u vlasništvu Katoličke crkve – koja po značenju svojeg imena treba biti, jelte, univerzalna, al' je ovdje nekim čudom postala isključivo hrvatska – kaže kako bi nam ekonomski bilo bolje da Hrvate zamijenimo Singapurcima. I nikome ništa – nema potpitanja, nema unezvijerenih reakcija pustih udruga za obranu digniteta Hrvata – jer valjda se podrazumijeva da su Hrvati za onu stvar i ništa drugo.
Drugi mrzi hrvatske studente i s njima bi se obračunao palicom samo zato što su drugačije političke konfesije od njega.
Uzmimo onda ekonomsku desnicu, koja je odmah preuzela zadatak potrage za uhljebima svuda oko sebe: pojam je brzo postao meta za svakog radnika ili radnicu koja želi sigurnost na radnome mjestu. To je gotovo milijun Hrvata označenih kao lijenčine, uhljebi i prepreka poduzetništvu. Hrvati su za desnicu dobri, ali samo kad ne bi bili prokleti Hrvati!
Evo i Marka Juriča, nacionalističkoga klauna u novinarskom ruhu koji je toliko svjestan hrvatske inferiornosti da traži uspostavu Hrvatske pravoslavne crkve. Hrvati su, prema Juriču, očito za neku stvar i kada je posrijedi izbor vjere. Trebali su izabrati onu pravoslavnu, superiorniju. Davno nitko tako revno nije pljunuo u lice svakom Hrvatu katoliku kao što je to ovih dana učinio Jurič.
Da ne spominjemo one koje su Hrvati izabrali da im kroje kaput. Recimo, HDZ-u i MOST-u, s premijerom Andrejom Plenkovićem na čelu, toliko smeta pridjev hrvatsko u Hrvatskoj elektroprivredi da su je, unatoč predizbornom obećanju, odlučili privatizirati. Ne dao hrvatski Bog da premijer vodi hrvatsku ekonomsku politiku pa je u Vladu doveo zaposlenicu Međunarodnog monetarnog fonda Martinu Dalić. I njezin sukob interesa nije u tome što joj je suprug zaposlenik Ine, nego što je do tri dana nakon izbora radila u MMF-u, koji voli privatizacije više od ičega. Sljedeće su vode, šume, zemljište, zdravstvo i obrazovanje. Sve hrvatsko, dakako. Voditi politiku MMF-a lukrativnije je nego voditi toliko omraženu hrvatsku privrednu politiku.
Da je u desnice hrabrosti i srca junačkoga, Jurič, veteranske udruge i ostali, odmah bi postavljali šatore pred Dalićkina ili Plenkovićeva vrata, jer nema veće izdaje od oduzimanja hrvatstva Hrvatskoj elektroprivredi. Ali oni to, dakako, neće napraviti jer saveznika treba podržati i kad dukate nosi, a osim toga je i moćan pa bi mogao i uzvratiti.
Ne pale kod HEP-a oni standardni razlozi: „Hrvati su glupi pa ne znaju upravljati, dajmo to strancu koji zna“ jer – za nesreću – HEP stoji dobro. Hrvati ga, čini se, još nisu uspjeli do kraja uništiti. Pa se izvukla teška artiljerija: nacionalni interes. A znamo kako Hrvati stoje kad im spomenete nacionalni interes.
Ako, pak, slučajno ima onih koji su spremni čak i suprotstaviti se nacionalnom interesu, evo onda udruge veterana kao pretorijanske garde ovog sustava. Oni traže sedam posto dionica HEP-a, i da nisi onda zucnuo protiv privatizacije HEP-a u kojem su samo uhljebi!
Ako i to nekim ludim slučajem ne pali, onda uvijek možete u centar hrvatske politike staviti nacizam, kao što to radi premijer Andrej Plenković. Potpisnik ovih redaka će, čisto iz zajebancije, poslati upit njemačkoj vladi osniva li povjerenstva kada netko digne spomenik s pozdravom „Sieg Heil“. Svjestan da će me opravdano smatrati potpunim idiotom, odgovorit ću da nas hrvatski premijer i predsjednica upravo takvima smatraju kada hrvatski nacistički „Sieg Heil“ postavljaju kao komplicirano pitanje koje treba raspraviti pa doći do konsenzusa. Jebiga, Hrvati smo.
Predsjednica Republike svjesna je beznadnosti nesposobnih Hrvata pa bi se radije bavila američkom nego hrvatskom vanjskom politikom, i to je javno priznala. Što će ti beznačajna državica i narod kojem ne vjeruješ ako možeš ostvariti tisućljetni san: sve za Trumpa, Trumpa nizašto!
A opet, gdje bi drugdje mogao upisati doktorat iz politologije ako ne znaš osnovni politološki pojam građanina? Gdje bi ti osumnjičenici za krupni kriminal organizirali tulume? U kojoj bi to zemlji mogla biti predsjednicom sada kada je SAD zauzeo Trump? Gdje bi ti, uostalom, čovjek koji se slikao s nacističkom uniformom i bljuje šovinističke izjave svaki dan, mogao biti počasni gost na inauguraciji? Predsjednica koja smatra da narodu ne treba polagati račune taman je mjera svih stvari u Hrvatskoj. Taman u skladu s razmišljanjem desnice o Hrvatima.
Politološki udžbenici još nemaju definiciju takvog naroda koji guta sve što mu serviraju. Pušta taj narod da ga gaze, omalovažavaju, siromaše i svako malo mu otkidaju osnovna prava u ime nacionalnih interesa, a isti taj narod, poput Pavlovljevih pasa, slini čim čuje „nacionalni interes“. Kako ga onda nazvati? Predsjednica i premijer, kao i njihovi saveznici u Hrvatskoj i inozemstvu, u praksi se silno trude dati mu legitiman teoretski naziv i nema druge nego da ih podržimo jer je to u nacionalnom interesu. Tko zna, možda će joj i doktorska disertacija nositi taj naziv. Ime takvom narodu je, uči nas desnica, glup narod.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu