Ljiljana Filipović: Autosugestija nekrivnjom je raširena disciplina, politika i religija znaju sve u tome

Povodom nove knjige – studije „Klub krivaca“, razgovarali smo s dr.sc. Ljiljanom Filipović, izv.prof, filozofkinjom i književnicom čiji je opus obilježio interes prema odnosu psihonalize i filozofije. Autorica je nekoliko knjiga - studija i eseja: „Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D. Lainga“, „Nesvjesno u filozofiji“, „Javne samoće“, „Prazne tvornice“ ,“Scenariji kože“ te tri romana („Nevidljivi pas“, „Sokol u šusteraju“, „Nestali ljudi“) i nekoliko drama za koje je i nagrađena. Dugi niz godina radila je kao urednica na Trećem program Hrvatskog radija, te predavala na Akademiji dramskih umjetnosti.

Trenutno predaje na seminaru iz predmeta Estetika: Filozofsko - psihoanalitičko čitanje Shakespearea na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. U razgovoru smo dotaknuli Shakespeara, kluba krivaca, Elly Ebanspenger, tjeskobe… 

U uvodu vaše nove knjige „Klub krivaca“ donosite zanimljivu tezu da se članom spomenutog kluba postaje rođenjem, svi su učlanjeni, članstvo je doživotno. Znači, nema izlaza, ali niti izbora?

Jasno da ima, napišete knjigu o tom problemu. Ili dramu. Izmaltretirate pola svijeta uvjeravajući ga kako ste baš vi u pravu. Mnogi vam i povjeruju. Nastavljaju s vašom idejom. Može se ne osjećati krivnju što se surađuje u ratu, šalje oružje za pomoć, zatvori nekoga tko je to otkrio. Može se mirno spavati dok dvadeset milijuna ljudi umire od gladi. Autosugestija nekrivnjom je raširena disciplina, politika i religija znaju sve u tome.

„Klub krivaca“ nije osobna, privatna tvorevina. Nije teorija o krivnji. Premda sam već dok su „Scenariji kože“ privođeni kraju znala i temu i naslov ove knjige. Radi se o zatajivanju, izbjegavanju onog što je važno u životu. A o čemu su i govorili autori u ovoj knjizi. No gotovo uz svaki tekst postoji privatna pripovijest, nezapisana, kako je dolazio neki tekst.

Bit ću ironičan, ima li pokoja privilegija te članarine?

Svakako, kad se rodite četvrti ili peti put smiluju vam se pa vas čipiraju na kraći život. Da vam smanje muke samomučenja osjećajem krivnje. Dok noću ne možete spavati, ili kompulzivno perete ruke.

Bonus je biti svjestan o čemu se tu radi, suočiti se i s vlastitom i tuđom istinom. Osjećaj krivnje može biti i pozitivan pokretač. Moguća  prekretnica. Odlučiti se za odbijanje sudjelovanja u pogubnim obrascima društva.

Ukratko knjiga je to, kako kažete, o slobodi, ljubavi, kreativnosti i eventualnom stremljenju odabira vlastitog kraja.

U ovom slučaju kreativnost je vezana uz pisanje. Uz izdaju pisanja. Ali može se odnositi na izdaju bilo koje druge kreativnosti. Glazbe. Ili pravosuđa, na primjer. Toga da nadvladava glamurizacija pravničkog djelovanja. Koje je postalo performativno. Ugrozilo je definitivno i ono malo demokratskih temelja u koje se želi vjerovati. I postalo igrom. Sa žrtvom. Često je vezano uz obranu kriminalaca. Tu se nikada ne gubi. Zločin je glorificiran. Toliko dugo ga se razvlači dok ne ode u zastaru. Uostalom i zastario je kao ideja.

Unatoč svakodnevnim prijetnjama raznih mogućih obespravljenosti koje su nam “ponuđene” ima li šanse osloboditi se od straha”? Ėtienne de La Boétie je protkan kao primjer ovog mog pitanja – parafraze...

Ėtienne de La Boétie to jednostavno sažima - ne podržavajte tiranina. Da, možda se ne može baš puno učiniti, no može se bar nešto: ne podržavati. Jer nijedan tiranin to ne bi mogao biti da nema nekoga tko ga podržava, tko se divi njegovim uvrnutim idejama. Oružje mu je vladavina strahom ali ni nju ne provodi sam. Sam ne bi mogao opstati.

Osobno mi je važno što spominjete i Elly Ebanspenger našu filozofkinju koju su 1942. ubili u Auschwitzu. Enciklopedija ne zna za nju, kao ni za Ivanu Rossi...

Hm, možda se nešto u međuvremenu promijenilo... Povijest nikada ne prestaje. Ne počinje s onima koji je pišu. Iako si oni to tako često zamisle. S njima i ne završava. Samo kratkotrajno može biti vlasništvom u nekom narcističkom mozgu. No ponekad nekom može nešto slučajno, ili namjerno, promaknuti. Izbrisati se. Ipak taj povijesni palimpsest ne traje zauvijek.

Nije da se nije znalo za njihovo postojanje. Postoji popis doktorskih disertacija iz filozofije u Hrvatskoj od 1880. godine kada je doktorirao Djuro Arnold. Ivana Rossi doktorirala je 1916. godine s temom „Osnovne misli filozofije“ Henri Bergsona, a u komisiji su joj bili Djuro Arnold i Albert Bazala. Dakle, prva je hrvatska doktorica filozofije. Koliko ih je tada bilo u Europi? Vjerojatno će se taj “zaborav” osvijestiti. Bar u kontekstu ponosa na vlastitu povijesnost.

Elly Ebenspanger je doktorirala s temom o slobodi volje 1939....

Članovi “ispitnog odbora” kako je navedeno na samom radu bili su Albert Bazala i Ramiro Bujas. Prema podacima projekta Židovski biografski leksikon agent ustaškog redarstva uhapsio ju je 1941. a potom je deportirana u Auschwitz gdje je ubijena 1942. Možda se ne radi o “velikim” disertacijama - što je smiješno izreći danas kad u trećem tisućljeću prolaze kao originalni doktorati koji promoviraju anonimnu citatnost - ipak reprint oba doktorata svakako bi bio doprinos filozofskim istraživanjima. Dijelom su već oživljeni 2015. u Fantomu Planinšak u izvedbi Kuće ekstremnog muzičkog kazališta D.B. Indoša i Tanje Vrvilo.

William Shakespeare je metatekstualni okvir ove knjige, a upravo držite i seminar iz predmeta Estetika: Filozofsko - psihoanalitičko čitanje Shakespearea na FFZG.

Svatko u nekom trenutku započne dijalog sa Shakespearom. Ili s nekim drugim piscem. Raspravlja i s onima koji su s njim razgovarali. Vrlo često nasamo. Potpuno uronjen u, rekla bih, ontološku usamljenost. Kad se traži podrška za vlastitu misao. Postojanje. Psihonanalitički gledano, sjetimo se da plan stvaranja svijeta nije imao namjeru da čovjeku pruži sreću. Ali možda mu je dao mogućnost da se bar dijelom približi samome sebi. Na upit koju bi knjigu uzeo na pusti otok Joyce je odgovorio da bi se dvoumio između Dantea i Shakespearea ali ne zadugo. I Freud je u svojim teorijama polazio od Shakespearea.

Besramno vadim jednu rečenicu iz vašeg teksta Očajna kultura: “Njegujete tjeskobu, dobri ste prema njoj, da vas nesreća ne bi nespremne dočekala.” U jednom intervjuu, naš poznati psihoanalitičar je rekao da živimo u histeričnom vremenu, u kojem je histeriju zamijenio bordeline, ali i “histerični poremećaj” ... Pretpostavka je tjeskoba, ako nije naivno pitati?

Doktor Matačić ima dugogodišnje iskustvo praktičnog rada s pacijentima. Dostupne su mu tajne ordinacije i za razliku od mnogih iz njegove profesije prema njima se odnosi s diskrecijom. Teško je nešto generalizirati bez sustavnih istraživanja.

Temelj je, onoga čime sam zaokupljena, a to je promatranje kulturnih i političkih fenomena u kontekstu filozofije i psihoanalize. Kako je pojam nesvjesnog nastajao u filozofiji, kako je artikuliran u psihoanalizi i kako se dalje razvijao u različitim filozofskim i psihoanalitičkim školama i koliko nam to omogućuje samospoznaju i odnos prema svijetu, odluku za odabirom autentičnog načina življenja. Iskrenost prema sebi.

Paul Tillich je, kad smo već kod tjeskobe, govorio o ontičkoj tjeskobi, tjeskobi pred sudbinom i smrću. Čovjek je nastoji preobličiti u strah koji ima određeni objekt. Samo djelomično uspijeva. Tjeskobili se vi ili ne, ponekad ne možete zaustaviti nesreću drage vam osobe.

Flusser kojeg citirate govori da postoje ljudi koji pišu jer misle da to još uvijek ima smisla, te oni koji više ne pišu nego se vraćaju u vrtić, kao i oni koji pišu unatoč tome što znaju da to nema smisla. Koji su vaši razlozi pisanja u ovom ili ovakvom vremenu? Oprostite na patetici.

Pisanje je i svjedočanstvo. I memorija. Osobno: samo pišem. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu