Živim u Velikoj Britaniji koja je neka vrsta keltskog Balkana - zdravstvo se raspada, desnica caruje, funta propada, napuštamo Evropu, nema signala za mobitel usred Londona, djeca su gladna, talibani se kombijima zalijeću u ljude - pa mi ne pada na pamet misliti da sam bolji od nekoga u Hrvatskoj Foto: Osobna arhiva
Već nakon prve zbirke poezije „Nabrajanja“, objavljene 2014. u izdanju Hrvatskog društva pisaca, Aleksandar Hut Kono proglašen je jednim od najzanimljivijih mladih pjesnika. Neki Hut Kona najavljuju kao pjesnika, anglista, hispanistu i japanologa, a manje analitični zapazit će, osim njegove široke naobrazbe, i zaigranu sklonost komentiranju i direktnom izražavanju stavova, sasvim netipičnu za kulturnjake našeg podneblja. Aleksandar Hut Kono rođen je u Kairu, a živi u Londonu, ipak, tvrdi da iznošenje vlastitih stavova nije stvar samopouzdanja stečenog u inozemstvu, već nečeg drugog. U okviru festivala Prvog prozaka na vrh jezika dobio je nagradu Kvirin.
Jeste li očekivali nagradu Kvirin? Kako ste je doživjeli, jeste li se osjećali kao favorit?
Nagrada je bila potpuno neočekivana. Dapače, uopće nisam znao da postoji! Odnosno saznao sam za nju onaj čas kad mi je dodijeljena. A to pokazuje dvije stvari: prvo, da sam potpuno neobrazovan, a drugo da se moj izdavač - Fraktura - zaista brine za karijere svojih autora pa, između ostalog, odrađuje i prijave autora na natječaje.
Kad sam saznao da sam dobio Kvirina, smjesta sam se bacio na istraživanje! Sviđalo mi se kako nagrada zvuči, jer riječ Kvirin podsjeća na pridjev "queer". Kad me Vikipedija obavijestila da je nagrada nazvana po svecu, biskupu i mučeniku Svetom Kvirinu bio sam oduševljen! Kvirinu je, dapače, baš danas, 4. lipnja, spomendan, a osim Siska, štiti i Krk. Oduševila me činjenica što su ga negdje u Mađarskoj bacili u potok da se udavi jer je propagirao alternativni, manjinski životni stil - kršćanstvo. A sve se to dogodilo u vrijeme Dioklecijana.
Kvirin je, prema tome, moja omiljena nagrada jer me, takoreći, zadesila, pronašla.
U Hrvatskoj ste objavili dvije zbirke pjesama. Na kakav su prijem naišle kod publike, jeste li ih prevodili na strane jezike?
Publika je bila oduševljena i na licu mjesta me razmazila. Ljudi vole kako pišem pa non-stop obijam po rođendanima čitajući pjesme. Pjesme sam preveo na engleski i ljetos nastupio na Edinburškom književnom festivalu gdje sam izazvao ovacije. Od tog trenutka obožavam Škotsku! Jednu pjesmu je moja supruga nedavno prevela na japanski. Zatim ju je poslala svojoj majci na čitanje u Japan i punica je rekla da je pjesma jako moderna što vjerojatno znači da se zgrozila.
Pišete libreta za opere koje se postavljaju u Londonu i Mađarskoj. Kakva je razlike između pisanja libreta i poezije? Što više volite? Razgovara li se o postavljanju neke od opera koju ste napisali na zagrebačkim pozornicama?
Pisanje libreta je dizajn - libreto služi svrsi, a pisanje pjesama je umjetnost. Odnosno, pjesme nemaju neku praktičnu primjenu. Više volim pisati pjesme jer dok ih pišem osjećam se kao da ne radim ništa. Kad pišem libreta mrzim cijeli svijet jer se na toliko toga treba obazirati, toliko toga treba uvažiti. Odjednom se osjećam kao da radim, a to je pogrešno. Treba uvijek glavom bez obzira bježati od rada jer daje čovjeku osjećaj lažne važnosti.
U intervjuima jasno i neupitno iznosite stavove o kulturnoj sceni i vlastitom ukusu, što je kod nas neobično. Koliko afirmacija u drugim zemljama kod nas daje kredibilitet za iznošenje vlastitih stavova i mišljenja o književnicima i umjetničkim djelima?
Nije potrebno inozemno iskustvo da bi se maltretiralo javnost sa stavovima. Treba biti dovoljno bezobrazan. Podivljam kad vidim da gastarbajteri kulturnjaci iznose mišljenja o Hrvatskoj jer im je u glavu udarilo takozvano uređeno društvo u kojem žive, najčešće Njemačka! Srećom živim u Velikoj Britaniji koja je neka vrsta keltskog Balkana - zdravstvo se raspada, desnica caruje, funta propada, napuštamo Evropu, nema signala za mobitel usred Londona, štrajkaju željeznice, milijuni djece nemaju za pecivo pa nastavu pohađaju natašte, talibani se kombijima zalijeću u ljude na mostu i po cesti bodu nožem - pa mi ne pada na pamet misliti da sam na bilo koji način bolji od nekoga u Hrvatskoj, premda potajno, jasno, mislim da jesam samo što to nema veze s Londonom, već s mojom osobnošću koja je, kao i u mnogih pisaca, izrazito narcisoidna.
Za sebe kažete da ste kozmopolit i u tom statusu nalazite čak nešto erotično. Kako doživljavate Zagreb? Jeste li često u Zagrebu? Gdje nalazite inspiraciju kad ste u Zagrebu?
Obožavam Zagreb, ali rijetko dolazim. Inspiraciju u Zagrebu pronalazim u Botaničkom vrtu i na terasi hotela Esplanada. To je rijedak punkt usred gradske vreve koji nikada nije pogođen istom. Inspiracije nema u tramvaju, nema je ni na Cvjetnom trgu. Najgora je Bogovićeva! Dok su Kaptol i Ribnjak dosta dobri. Dežmanova - odlična. Ipak, najbolji su Rokov Perivoj i Britanac, taj dio grada ima neku đavolsku energiju. Zagreb je zapravo super, pogotovo ljeti kad nema nikoga.