Košić i Vulin: napad na Šibenik združenim snagama

„Najljepšu pjesmu Dalmaciji ispjevao je Nikola Tomaseo  stihovima 'i ulit će ti u umorne žile novu snagu, pružajući desnicu Italiji, ljevicu Heladi' i zato se nadam se da će iskustvo u tim zemljama biti od koristi u rodnoj Dalmaciji... U Gospodu smo svi jedan čovjek i tu nema ni Srba ni Hrvata. Svi ćemo izaći jednaki pred lice božje i svima će se suditi po djelima njegovima“.

(vladika Nikodim Kosović, episkop dalmatinski)

„Činjenica je da se još nismo oslobodili priča iz Drugoga svjetskoga rata u kojem je, nažalost, postojala država NDH koja se svrstala na gubitničku stranu i koristila instrumente ratovanja s karakteristikama nacističkih sustava, a to su logori, masovna ubijanja, Jasenovac… To je nešto s čime se hrvatski narod jasno suočio i ogromna većina našeg naroda ograđuje se od te ružne priče. Posvećeni smo zapošljavanju i koncentrirani na gospodarski rast, a ponajviše nas zanima školovanje mladih ljudi na visokim učilištima kakva želimo imati u Šibeniku“.

(dr. Željko Burić, gradonačelnik Šibenika)

Kakav kreten moraš biti da na ustoličenje novog episkopa dalmatinskog, vladike Nikodima Kosovića, mladog, ovovremenog svećenika, kao izaslanika pošalješ ministra obrane, posebice kada je taj ministar još i Aleksandar Vulin, politička štetočina čija se karijera svodi na provociranje po kućama i okućnicama? Navlas isti onome tko je na blagdan svetog Mihovila i Dan Grada Šibenika poslao sisačkog katolibana Vladu Košića, biskupa koji mir vidi kao nastavak svih ratova od stoljeća sedmog, samo drugim sredstvima, a i to što se mora, a ne zato što ga smeta smrad baruta.

To da srpski i hrvatski nacionalizam – može i obrnuto, ovisi o tajmingu i prigodama – funkcioniraju kao spojene posude, jednostavno je aksiom. Zato su željene slike današnje Hrvatske ili, u ovom slučaju, Šibenika, Vlade Košića i Aleksandra Vulina tek kopija jedna druge. Drugačiji su im tek doživljaji.

Aleksandar Vulin, navodni socijalista i suštinski nacionalsocijalista, suvremenu Hrvatsku vidi kao NDH-a u granicama AVNOJ-a i njemu, zapravo, nikako ne odgovara ono čemu je svjedočio u Šibeniku, u nedjelju prvog listopada, kada je, konačno, Dalmacija dobila episkopa rođenog u njoj i, pri tome, čovjeka koji zna da to što je Dalmatinac, sada Šibenčanin i građanin Hrvatske, ne znači kako je, po defaultu, manji Srbin; niti da ga to što je etnički Srbin ne čini manje Dalmatincem i Šibenčaninom i ne podrazumijeva redukciju građanskih prava.

U projekcijama ministra Vulina, Srbe bi, kao što jeste bilo u Splitu ili Zadru devedesetih godina prošlog stoljeća, trebalo izbacivati i stanova, paliti im kuće i ručnim bombama redizajnirati crkvene interijere.

Upravo sa tom, Vulinovom vizijom, nikakvih problema nema biskup Košić. Ova Hrvatska njemu je gruba greška povijesti, zemlja sa viškom Dalmacije i manjkom Zemuna, sa Srbima koji još nisu, u boljem slučaju, na traktorima, a u gorem, na borbenim položajima, već, kao da nemaju pametnija posla, pokazuju da se može biti i hrvatski građanin i vladika u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i neizlječivi Dalmatinac.

Za vrijeme Domovinskog rata Šibenik, naravno, nije bio nikakva Arkadija za Srbe, ali jeste bio puno ugodnije mjesto za život od onih gradova u kojima su punjeni zatvori opremljeni induktorskim telefonima. Pri tome je isti taj Šibenik mjesto prvog i jednog od rijetkih velikih poraza ratnog zločinca Ratka Mladića, ali i grad u kojem su isplanirane prve značajnije oslobodilačke operacije Hrvatske vojske, među čijim pripadnicima je bio i značajan broj onih što su zaslužni za Vulinove i Košićeve smetnje u slici.

Identitetska konstrukcija kojom umjesto plemenske pripadnosti dominira lokalpatriotizam, te razlikovanje na osnovu vjerskih običaja, a ne etničkog podrijetla, nije, naravno da nije, nikakav šibenski ekskluzivitet, ali je dovoljno čvrsta da preživi sva šugava vremena, ona kakvih u bogatoj povijesti umiranja ovdje ne nedostaje.

Taj i takav Šibenik, sve dok je kopnio svjedočeći nestanku svoje industrije i posljedičnoj, općoj zapuštenosti, malo je kome bio važan. Točnije, kao da desetljećima nije niti postojao, osim za prigodne datume i otvaranje Međunarodnog dječjeg festivala. Ovaj novi, koji se uspijeva u onome najvažnijem očuvati kakvim je bio, odjednom bode oči i zajapurenom Košiću i nadrkanom Vulinu, dvojcu kojega stvarni problemi građana zanimaju koliko i rasplet borbe za opstanak u drugoj ligi Kine u dominama.

Nekadašnji centar neposredne proizvodnje svega, od legura, preko lancuna, pa do brodova, sada je poželjna turistička destinacija sa stalnim rastom broja noćenja, što znači kako lako može postati neugodan za one što su im u njemu adrese, ali i – a to je puno gore - Šibenčane što će drugdje steći diplome inženjera ili profesora svjetske književnosti. Navala gostiju s karticama koje bankomati ne izbacuju kao da su šugave, za posljedicu ima, prvo, masovnu apartmanizaciju stare jezgre, a odmah zatim i okretanje ka sezonskim obrtima. Ne bi to bilo samo po sebi loše, samo da nema onih čije se znanje, potrebe i mogućnosti ne svode na pokušaj ostvarivanja veće rentijerske zarade u što manje vremena i što bi u, recimo, drugom mjesecu kupili ono što se prodaje od prvog dana kupanja, do zadnjeg sunčanja.

Svaki oblik paranoje, garniran našim iskustvima, prestaje biti psihički poremećaj. Pretjerano je, naravno, kazati da postoje planovi ili nekim čudom jedan, čiji je cilj uklopiti Šibenik u vizije dvaju međusobno ovisnih nacionalizama. Znakovito je, međutim, da ni vladika Nikodim Kosović, niti gradonačelnik Željko Burić, do zadnjeg trena nisu znali tko dolazi na gradski praznik, odnosno na svečano ustoličenje. A eto, stigli su, jedan za drugim, dva brata koji se ni nacrtani ne mogu vidjeti, oba jednako razočarana time što u Šibeniku ima puno, za njih previše, nekog drukčijeg, razumnijeg svijeta.

Ali dobro, možda je to sa odabirom spomenutog dvojca ispalo slučajno... Što ne znači i da je manje neugodno i nepotrebno.