Naglašena ekspresivnost, odrješitost u impostaciji lirskog subjekta, sklonost provokativnom govoru u stihu, aluzije na tzv. tabu teme, kao i promjenjivost tabuiziranog repertoara, prepoznatljivi su gabariti Sorelove poetike Foto: Osobna arhiva
BAKARSKI SUHOZIDI
Hoćemo li ikada razumjeti čušpajz koji je u
Nama skuhan? Iz rečenica, izvlačimo li slamke
I travke, smisao nas uči, trulo je nešto u kostima
I slatko je na usnama. Sunce, taj mračni nagon.
Muzika je osjećaj, slušam sjećanje,
Pomislim, o bože, sva sam crazy, crazy, crazy.
Za to sam uvijek spremna, biti zaljubljena,
Jaka na riječima, gipkih nogu. Vode me u ritmu
Bebopa koji je utjecao na bitnike. Ginsberg mi
Je te večeri šapnuo na jedino uho kroz koje još
Čujem sve varijacije na temu držim na nišanu.
Ja sam ubojica velikih riječi,
Ja sam vaša šamanka!
I sasvim pristojna i prijatelj. Call and response.
Improviziram u svim prizorima kojih se sjetim
Da! Imam pravo čistiti pogled u svijet suncu,
Školjki iz mora objasniti zašto je šum u njoj,
A predsjedniku sjesti u krilo i ugristi ga za nos.
Reći mu u laži su kratke noge. Zato zemlja
Pleše, jer ima noge, trči, dahće.
Nemoj biti bezobrazan prema meni.
Ja sam tvoja žena, ja volim biti trenutak.
Čuješ, kada si nijem, namažem ti ironiju
Medvjeđim lukom i tofunezom, dam ti
Smisao životu, kada ti nacrtam cvijet pod
Prozorom i onaj tvoj kržljavi grm
Proglasim lijepim velebiljem, tada sam
Bog bogova. Tvoj slatki tren, otok, Manhattan.
Samo moraš otplesati par taktova.
Uvjerenja su ti uvijek u raskoraku s istinom.
Jesi li znao da je sljepić gušter?
Čuvaš li uspomene? Voziš plavi auto?
U COIMBRI KRADEM KNJIGE
U Coimbri kradem knjige, šišmiši me prate.
Svake večeri portugalska povijest prekriva se
Jutenim prekrivačima. Puno govana noću
Pada s neba iscrtana zlatom i kineskom umjetnošću.
Koja nebeska predstava! Dok šišmiši love
Noćne leptire, hordu osvajača tajanstvenih rečenica
Kojima je cilj uvijek isti, vidjeti Boga i osvojiti zemlju,
Hodočasnici se dive domišljatosti.
Ne razumiju vlastitu privilegiju. Letjeti, zavlačiti se,
Jesti i skrivati se u knjigama, snovima i mislima
Portugala, svake noći srati po starim knjigama
Dopušteno je samo svetim bićima. Cijuk, mračna
Opomenama knjiškim moljcima, bježite pojest ću vas!
Sjećanje o sebi noćna je stvar. Ovisi o životinjici
Koja je htjela spasiti povijest. Kretati se njom slobodno
Kao krave u pokrajini Alentejo, na nestvarno žutoj travi
I niskom plavom nebu.
Nema se razloga probuditi. Zapisani, u hrbatima, goticom,
Sve što bi se htjelo je pustiti glas. Putovanje koje završava
Lukavstvom. Pamćenje govori – crne rode nastanjuju se
Na liticama kraja svijeta. Tada šišmiši nisu znali
Da će im 500 godina kasnije biti povjerena zadaća
Spašavanja znanja.
DEKORATIVNE PLOČICE
Na željezničkoj stanici u Pinhãou
Realizam je kada životinje su divlje
A pazi sad! Pazi na gard pred precima!
Modernizam dolazi u zao čas kao vrag.
Čuvaj se nerješivih zagonetki
Čuvaj se u labirintu istih obrazaca!
Žohari i muhe su čarobne vizije kraja.
Na mojim preponama čuči crni ćuk.
Na željezničkoj stanici u Pinhãou
Crnci su normalna pojava u pejzažu
Nikada neću u luzitanskoj mistici slijediti rodu.
Ona je crna, sam Đavao, rijetka pojava u prirodi.
Kraj je svijeta blizu, slušaj huk mora u nogama!
Hm, muhe, muhe, imate li kakav profil
Imate li možda smjer kretanja ljubavi moje?
Čuvaj se konca XVIII. stoljeća i dekorativnih
Vjetrova.
Azuleja, plavih kao planina kao Pico Ruivo.
Kao kap u moru nepovoljnih vijesti.
Na željezničkoj stanici u Pinhãou
Ne kužim ni riječ o čemu pričaju.
Ne koristim rječnike. U procijepu sam u
Kanjonu, a pošast, a pošast slasna i slana.
Čuvaj se onih slova u riječima sa ž ih žderu
Ih! Kao svako jutro slatke Pasteis de nata.
U Belemu svako je remek djelo jestivo.
Čuvaj se nedoumica iz fusnota, na svakoj
Željezničkoj stanici toliko je Dona Isabel de
Moura da ih ima posvuda u krznu i kapici.
Nemojmo biti stidljivi, shiny niti savršeni.
Na željezničkoj stanici u Pinhãou.
I ne samo to! Ne, u svakoj pokrajini jedna je
Žena duh dok druga punašna pleše rumbu.
Realizam zahtijeva vid usmjeren na repove događaja.
Robovi su strastveno voljeli loviti ribe.
Na željezničkoj stanici u Pinhãou ili negdje drugdje.
Dogovor kuću gradi, saudade je sprema u srce.
Sanjin Sorel (1970) pjesnik, kritičar i sveučilišni nastavnik, rođen je u Rijeci gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu i zatim doktorirao (2003), a danas je ondje izvanredni profesor na Odsjeku za kroatistiku. Do sada je objavio dvadesetak knjiga poezije, eseja, književnih kritika i znanstvenih studija, među kojima valja ukazati na knjigu poezije u prozi konstruiranu kao fragmentarna biografija revolucionarnog anarhiste i utemeljitelja kolektivnog anarhizma, Mihaila Aleksandroviča Bakunjina, naslovljenu "Bakunjin" (2006). Redovito objavljuje u domaćoj i inozemnoj periodici, njegova je poezija prevedena na više jezika i zastupljena u mnogim antologijama i pregledima suvremene hrvatske poezije.
Sorelova poezija već je u startu bila prepoznatljiva po specifičnoj izražajnosti koja se vrlo produktivno nastavlja na interese književnika koji su u više naraštaja povezani sa Rijekom, a u žargonu nekadašnje književne kritike bili su poznati kao "Riječki krug" (Stojević, Rogić, Stefanović). Njihovo shvaćanje avangardističkih poetika često se oslanjalo na iskustva ranog modernizma na početku dvadesetog stoljeća i povijesnih avangardi te je, pored ostalog, vrlo uspješno obnovljen interes za poeziju jedinstvenog Janka Polića Kamova.
U pjesničkoj praksi Sorela privlači magma riječi, kao da mu je sama verbalna masa dovoljan razlog za udubljivanje u tekst ili neku verbalnu konfiguraciju, koja onda uvijek iznova obećava, a često i proizvodi drugačije, začudno i cjelovito iskustvo. Zanimljivo je, premda i na određeni način očekivano, da su u njegovim pjesmama gotovo bez posredovanja ugrađene teorijske postavke i uvidi čitanih i referentnih autora, ali ova nadograđena diskurzivnost ipak ne zamagljuje lirsku materiju i osnovnu intonaciju u pjesmi.
Naglašena ekspresivnost, odrješitost u impostaciji lirskog subjekta, sklonost provokativnom govoru u stihu, aluzije na tzv. tabu teme, kao i promjenjivost tabuiziranog repertoara, prepoznatljivi su gabariti Sorelove poetike na kojima uvijek vrlo zanimljivo temelji svoja razmišljanja o značenju i funkciji poezije po sebi. U tom procesu istaknuto mjesto, po odluci pjesnika, naravno, zauzimaju apstraktne konstrukcije koje funkcioniraju kao opće ideje, pa bi onda trebale, barem jednim dijelom, biti shvatljive široj čitateljskoj publici.
Čini se da je za njega poezija također, ili možda prije svega, jedan od medija za prenošenje posve specifičnih poruka. Ako poezija po svom osnovnom određenju istodobno funkcionira na više jezičnih odnosno komunikacijskih razina, onda i pjesnik kao istaknuti zagovornik i pokretač takve komunikacije uživa slobodu u usmjeravanju i kanaliziranju odabranog sadržaja. S druge strane, otvara se i kreira prostor pretpostavljene odgovornosti za izrečeno kao novi komunikacijski kanal za svoje čitatelje i onda je na njima da prate, dekodiraju, uživljavaju se i nadograđuju pjesmu kao načelno složenu, istodobno osobnu i javnu, svima i nikome namijenjenu poruku. Ovdje objavljujemo njegove nove pjesme. (Miloš Đurđević)
Na Forum.tm-u smo do sada predstavili poeziju Predraga Lucića koju možete pročitati ovdje, Tomaža Šalamuna ovdje, Nikole Madžirova ovdje, Nikole Vujčića ovdje, Voje Šindolića ovdje, Branka Čegeca ovdje, Anke Žagar ovdje, Fione Simpson ovdje, a Tone Škrjanca ovdje