Prestanimo gledati unatrag, stalno iste teme vrtimo ukrug

"Pišem o onome što me boli, emotivno troši, iscrpljuje i o čemu puno razmišljam, svaku svoju temu prvo sam iscrpila negdje u sebi, postavila tisuću pitanja pa onda zapisala. Najčešće je to nesreća ili nepravda, odnosno život takav kakav sam po sebi jest", kaže Marija Rakić Mimica, splitska književnica i profesorica hrvatskog jezika i književnosti, dobitnica preklanjske nagrade Prozak, čija je zbirka kratkih priča "Ples u dvorištu" (Naklada Jesenski i Turk, 2018.), upravo izašla iz tiska. Marija Rakić Mimica, u okviru festivala Prozak, gostuje 8. lipnja, u petak, u caffe baru „U dvorištu“, Jurja Žerjavića 7/2, u Zagrebu.

- Knjiga je trebala izaći prošle godine na ljeto, izašla je sa zakašnjenjem tek od nekoliko mjeseci. Godine 2017. festival Prvi prozak na vrh jezika, u sklopu kojeg se dodjeljuju nagrade za prozni i poetski rukopis mladim autorima, održao se uz potporu Grada Zagreba, nakon što je Ministarstvo kulture odbilo financirati festival. Isto tako, dobitnici nagrada Prozak i Na vrh jezika nisu dobili potpore za izdavanje svojih knjiga. Moja potpora stigla je te godine u dvanaesti mjesec, a knjiga je izašla tri mjeseca nakon. Time sam dobila dodatno vrijeme za rad na tekstu što je definitivno prednost budući da se radi o prvoj knjizi. Književnost ne trpi brzopletost, nego zahtijeva svoje vrijeme. Vrijeme uloženo u književni tekst uvijek ide u prilog konačnoj verziji. I kad se autoru učini da je završio rad na tekstu, tek onda zapravo treba započeti postavljati pitanja i propitkivati se koliko toga zamišljenog misli da je prenio na papir i proslijedio čitatelju, a koliko od toga je učinio. Iz ove perspektive, jako sam zadovoljna što knjiga nije objavljena ranije jer je time dobila sigurno na kvaliteti, a ja sam imala vremena promisliti što želim od svoje zbirke kratkih priča. Za pisanje nije važan samo talent, ono ide uz dugotrajni rad i strpljenje.

Jesi li zadovoljna konačnim izgledom? Ima li nešto što bi promijenila? Neki muzičari znali su kasnije bitii nezadovoljniji prvim albumom, a nekima bi on ostao vrhuncem karijere.

Zadovoljna sam konačnom verzijom knjige, ali, naravno, uvijek može bolje. Budući da je riječ o prvoj knjizi, trenutno ne bih ništa mijenjala, iako sam dosta samokritična i nikad nisam u potpunosti zadovoljna s onim što napišem. Ipak, mislim da moje pisanje napreduje i mijenja se, svakim danom postaje zrelije, sadašnji tekstovi uvelike se razlikuju od onih koji su prvi objavljeni u književnim časopisima, i to je dovoljan razlog da nastavim dalje pisati.

Profesorica si književnosti, pa je pretpostavljam i to jedan od razloga zbog kojih ti je stil izbrušeniji, nego drugim debitantima. Prije je većina književnika dolazila iz tvog, profesorskog miljea. Dojam je da ih polako zamjenjuju novinari..

Ako studiraš književnost i pročitaš onoliko knjiga koliko smo na studiju kroatistike morali pročitati, samo za noviju hrvatsku književnost, onda nije čudo da ti jednom padne napamet nešto napisati. To je za pojedince prirodan slijed događaja jer čitanje je važno jednako kao i talent. A talent je zapravo samo početak, pisanje je posao kao i svaki drugi. I to usamljenički posao koji traži odricanje i samoću: kad pišem, čini mi se da se isključim iz života kako bi o njemu pisala. Ako je netko talentiran, studij književnosti može biti prednost, ali i ne mora, nije nužan. Najveći svjetski pisci nisu završili studij književnosti, npr. Tolstoj je bio neuspješan student, a Dostojevski je završio vojno-inženjerski studij, ali rano se u njegovom životu pokazalo kako će pisanje biti njegov jedini posao.

Kako bi opisala svoje pisanje? Meni je pao na pamet pao onaj izraz "dokumentaristička proza", ali ne u onom već pomalo istrošenom FAK-ovskom smislu, nego čitajući tvoje rečenice zaista se stječe utisak da ti zapravo samo prepričavaš situacije koje si doživjela?

Teško mi je govoriti o sebi, a pogotovo o svom pisanju. Termin neorealistična proza mi se čini u redu, budući da u mojim tekstovima prevladavaju suvremeni motivi i zanima me sve što nam sadašnja stvarnost nudi ili ne nudi, nažalost češće je ovo drugo. Pišem o onome što me boli, emotivno troši, iscrpljuje i o čemu puno razmišljam, svaku svoju temu prvo sam iscrpila negdje u sebi, postavila tisuću pitanja pa onda zapisala. Najčešće je to nesreća ili nepravda, odnosno život takav kakav sam po sebi jest. Ako se čini da samo prepričavam ono što sam doživjela, onda pretpostavljam da su priče uvjerljive, što bih svakako voljela. Najviše želim da moja proza nije površna i pretenciozna, užasavam se neuvjerljivosti u prozi. Ako znam sve zakonitosti književnog teksta i ako sam savladala svu teoriju zanata,  to me ne čini dobrim piscem jer neću uvjeriti čitatelja u ono što piše.  Što mi to sve vrijedi ako mi čitatelj ne vjeruje?! Ne vrijedi puno, to znači da sam samo dobro slušala na fakultetskim predavanjima.

Iako se teme poput fizičke ili psihičke bolesti, primitivizma u maloj sredini, abortusa, usamljenosti ili prevare čine pesimističnima i iako su sve moje teme zapravo „mračne“, ne mislim da pišem pesimističnu prozu. Pišem o svijetu u kojem svi živimo, svi mi svjedoci smo, nažalost, jednog lošeg vremena u koje smo ubačeni kao škampi u vreli lonac, ali iako smo unutra, u vreloj vodi, svejedno se koprcamo, svatko na svoj način,  do samog kraja.

Posebno je dojmljiva epizoda s poskokom koji se pukim slučajem nađe u dječjim kolicima?

Kao što sam već rekla, pišem o stvarima koje ostave dojam na mene, koje me emotivno šokiraju pa onda te vijesti „zakopam u sebe“ na neko vrijeme i ne diram ih. Zapravo ih i ne trebam izvlačiti, izađu van kao vulkan i tako nastane priča. Tako je nastala i priča o poskoku koju sam pročitala u crnoj kronici, a na takvu vijest sumnjam da itko može ostati ravnodušan tako da nisam mogla ništa drugo nego o njoj pisati. Život je često priča sama za sebe, u mojim pričama ima i biografskih i autobiografskih dijelova. Neke priče su motivirane stvarnim događajima  koje sam pritom prilagođavala zakonitostima književnog teksta pa je od stvarnog događaja ostalo tek ponešto od same ideje, u ponekima se stvarnost preklapa s dominirajućom fikcijom. Pitanje stvarnog i autobiografskog u tekstu uvijek je sklizak teren. U konačnici, nije bitno koliko biografskog ili autobiografskog ima u glasovima koji se javljaju u pričama, nego je bitno postoji li u njima nešto umjetnički vrijedno.

Mada ne bježiš od društvenog konteksta koji nas okružuje, čini se da se bolje osjećaš u intimi svojih likova među kojima, da se ne lažemo, ima i onih koji nisu baš cvijeće od ljudi, ali čak i za njih imaš razumijevanja jer nisu krivi zbog situacije u kojoj su se našli. Voliš svoje junakinje i junake?

Nije potrebno pisati o „ispravnim“ ljudima, s njima je sve jasno, bitno je pisati o svemu što nam nije jasno kako bismo donekle shvatili u čemu je problem i kako se događaju sve ružne stvari oko nas koje se događaju. Tako i ja, pokušavam shvatiti sve intimne i društvene anomalije, a kako i privatno imam problema s razumijevanjem svega što ne bih trebala razumjeti, tako je i u pisanju. Volim svoje junake, ali nisam još pisala o serijskim ubojicama ili pedofilima, a možda ću jednog dana probati i to. Volim ih tako što pokušavam prodrijeti u ljudsku nutrinu, iako na prvi dojam ne izgleda tako, tamo gdje inače nemamo vremena zavirivati, žuri nam se ili nas jednostavno nije briga. Razmišljam o razlozima njihovog ponašanja ili postupaka,  najviše me zanima ljudska zavist i koristoljublje, ispraznost i površnost. Užasavam se ljudske površnosti, pogotovo kod ljudi koji ostavljaju suprotni dojam, a kad zagrebeš malo ispod površine, sve se raspadne i ostane velika rupa.

Svi se mi rodimo jednaki pa nas životne okolnosti, odgoj i životna sreća ili nesreća definiraju kasnije kao osobe. Mislim da je to u pisanju pozitivno, ali u životu definitivno nije. Ipak, ne ide jedno bez drugog. Ako imam razumijevanja, to ne znači da opravdavam. I Tolstoj je volio Anu Karenjinu pa ju je svejedno ubio.

Priče su smještene u Dalmaciju. Kakva je naša južna provincija? Koliko se otima tome da postane samo destinacija i izgubi urbanitet koji je oduvijek imala?

Nakon završenog studija u Zagrebu i odluke da se vratim živjeti u Dalmaciju, od prvog dana mi se nekako činilo da se moj zavičaj promijenio. Ili sam ja prije bila mlađa pa dosta toga nisam ni vidjela ni shvaćala. Rekla bih da su priče neka vrsta mog obračuna s Dalmacijom s obzirom da sam pisala o zatvorenosti tog kraja prema svemu što donosi 21.stoljeće, odnosno što bi trebalo donijeti, a nije. Ne kažem da je u drugom dijelovima Hrvatske znatno drukčije, ali mene zanima kraj u kojem živim, a njega najbolje poznajem pa je logično da me i najviše dira. Najviše joj zamjeram što „stoji na mjestu“: vrijeme ide, trebali bismo mijenjati svoje navike i način života nabolje, nešto što je vrijedilo prije stotinu godina ne smije vrijediti i danas. Nažalost, nikako da se riješimo ostataka prošlosti, prestanemo gledati unatrag, stalno vrtimo iste teme ukrug, bavimo se „sitnim“ stvarima i zbog toga ostajemo uvijek „sitni ljudi“. U mojim pričama likovi su uvijek na nekoj margini, zatvoreni u svojoj ljušturi iz koje ne mogu ili ne znaju izaći, izgubljeni zbog svoje ili tuđe pogreške ili zbog životne nesreće na što ne mogu utjecati. To je posebno izraženo u pričama na dijalektu koji mi je bio potreban kako bi tekst bio uvjerljiviji, radnja je smještena u malim mjestima koja su mi posebno intrigantna jer život u njima odvija se sporo, životne navike se ne mijenjaju, vrijeme kao da je stalo, a njihovi mještani svoju životnu snagu troše na pogrešne stvari baveći se trivijalnim, najčešće tuđim stvarima i gube se u primitivizmu i ograničenosti umjesto da  koračaju naprijed. Uvijek pozorno slušam njihove razgovore, upijam dijaloge koji su puni života i životne energije, ali nažalost, usmjerene u pogrešnom pravcu.

Što ti je u životu promijenila ova knjiga? Nadaš li se spisateljskoj karijeri?

Knjiga mi puno znači, naravno, dala mi je „vjetar u leđa“ da pišem dalje, ona je tek početak. Nagrada Prozak stigla je u jednom specifičnom razdoblju mog života i nije mogla stići u bolje vrijeme jer me dijelom izvukla iz kritičnog životnog perioda. Spisateljska karijera u Hrvatskoj, to mi na prvu zvuči kao oksimoron. Ne nadam se spisateljskoj karijeri, nego se nadam da će mi budućnost, bilo to egzistencijalne ili neke druge okolnosti, dozvoliti da pišem i dalje. I da ću pisati bolje nego što pišem sad.

Nije rijetko da pohvališ svoje učenike na društvenim mrežama. Kako si nedavno napisala, možda ne znaju sve zakutke gramatike i pravopisa, ali zato imaju srca.

Predajem hrvatski jezik u Elektrotehničkoj školi u Splitu. Ne mogu reći da je moje učenike jednostavno zainteresirati za književnost. Ipak su njihovi afiniteti nešto sasvim drugo zbog čega su uostalom i upisali strukovnu školu. Bez obzira na to, u zadnje vrijeme pokušavam osuvremeniti nastavu što više mogu, nudim đacima da umjesto domaćih radova rade prezentacije, organiziram rasprave i polemike o društveno aktualnim temama, sudjelujemo na LiDraNu već nekoliko godina. Puno je lakše otići na natjecanje iz hrvatskog jezika s gimnazijskim učenicima, nego motivirati đake strukovne škole na umjetnički izričaj i pisanje novinskih članaka. Ipak, jedna stvar u mom profesorskom stažu se ne mijenja: želim da nakon četiri godine školovanja iz škole izađu kao bolji ljudi. Naravno, ne uspijevam i ne mogu postići jednako sa svim razredima jer ih imam previše, ali mogu reći da to zasigurno postignem s učenicima kojima sam razrednica. Za neke razrede sam posebno vezana i na njih uspijem utjecati jer se povežemo tijekom četiri godine rada, razgovaram s njima i reagiram kad vidim da trebam reagirati, usmjerim ih kad vidim da skrenu s puta. Deset godina sam u školi i sad već mogu na vrijeme uočiti problem, i prije nego što se pojavi, pa pomažem kad god mogu i kad znam kako pomoći. Najčešće se posebno vežem za ona razredna odjeljenja čiji učenici uopće ne uče hrvatski jezik pa se tri godine borimo, a onda se četvrtu godinu posebno volimo. I oni ne znaju ni rimsku književnost ni leksikologiju, ali šarma i duha imaju za izvoz.

Kakvi su danas klinci? Osobno me užasno nervira stav po kojem ispadaju horda zla koja nema drugog posla, nego hoda okolo i urla Za dom spremni. Da o čitanju ne govorimo...

Klinci su uvijek isti: onakvi kakvi smo i mi. Djeca uče od nas, imitiraju starije od sebe, uče modele ponašanja od svojih roditelja, učitelja. Govore ono što su negdje vidjeli, pročitali ili čuli s tim da najčešće ne razumiju ono što viču. Zato smo mi tu da im objasnimo, pokažemo što je ispravno, a što nije, kako se trebaju ponašati, a kako sigurno ne smiju. Za taj dio prvo su odgovorni roditelji, a tek onda mi, prosvjetni i pedagoški djelatnici. Zajednički možemo postići čuda.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu