Cinizam srednjostrujaške retorike – liberalnog ideologema o crvenima i crnima kao "lijevim i desnim ekstremima" – u tome je što ovih "crvenih", kao žive političke teme (a ne dosadnog folklora iz prošlog vijeka), ne bi bilo bez povratka crne u modu, ili preciznije, da nije upumpane dominantne moći iza crnih
Po čemu se u suvremenoj Hrvatskoj prepoznaje prvoklasnog političkog idiota? To je kad nekoga uhvatiš u onoj mantri: Dosta više ustaša i partizana, crvenih i crnih, okrenimo se bitnim temama, okrenimo se budućnosti!
"Nisam ja ni ljevičar ni desničar", kaže prekjučer Damir Karakaš u intervjuu Večernjem listu. "Ako sam na gay paradi, ako se zalažem za ljudska prava, ako ne volim rasiste, ustaštvo, to trovanje mladih ljudi, to ne radim kao ljevičar, nego kao ljudsko biće. To su civilizacijski dosezi."
Dobro rečeno! Opazio sam ipak nešto: izjavi su aplaudirali s raznih strana, uključujući iz pozicije centriranih u mantri gore, kojima se učinilo da je Karakaševa izjava o tome, dajući im za pravo.
Kako se mantra artikulira? Romana Bolkovića – da uzmemo artikuliran primjer nekoga tko će za sebe reći da nije ni ljevičar ni desničar, a da će to biti na drugačiji način nego kad kaže Karakaš – strašno peče "binarni pakao Hrvatske: bipolarizacija društva, bipartijnost političke scene; to je ta ideološka fantazma, ta pralaž hrvatske politike, da se ukupno polje političkog iscrpljuje u urantagonizmu recidiva dvaju totalitarističkih projekata XX.stoljeća, komunističkog i nacifašističkog. U Hrvatskoj je stvar i gora: Kad se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe – SDP i HDZ, nužno je anticipirati, ne javljaju se kao zastupnici kapitala i rada. U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj. Time HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata, pa se tragična hrvatska povijest opetuje kao farsa: živimo u vječnoj '41., a naš povijesni narativ boluje od karcinoma fabule: napreduje nazadujući, degenerira."
Pa što je krivo u tome da se sukob ustaša i partizana identificira kao suvišan i isfabriciran? Baš ništa! Taj je sukob doista i riješen do '45 i trebao je tamo i ostati i nakon '91. Alo, ljudi! Partizani su u Ustavu RH, a ustašovanje po zakonodavstvu RH kazneno djelo (a i po konsenzusu civiliziranog svijeta). Kakvog tu temelja ima za vječnu dihotomiju i dijalektička natezanja? Sve što je dan-danas crne boje sankcionirati adekvatno zakonu i aj' zdravo. Nema teme.
Kako je onda postalo temom? Doista fabrikacijom – a ime te fabrikacije je Tuđmanova Pomirdba, koja je pravo pa i crnoj Hrvatskoj dala legitimitet, jer da su svi, i ustaše i partizani, zapravo bili tek borci za slobodnu i neovisnu Hrvatsku (soj revizionizma, naknadne fikcije i o jednima i o drugima) kakva se iz bespuća povijesne zbiljnosti napokon pomalja u ostvarenje s njim, Tuđmanom. I eto nam konfliktne "pomirbene" dihotomije u kojoj – umjesto jedne konstitutivne a druge kažnjive – imamo dvije jednakopravne boje kojima se smije zakonito pripadati i silan je društveni pičvajz oko toga koja je (bila ili jest) bolji i praviji borac za Hrvatsku.
Naravno da se pod crnima ne misli na doslovno ustaštvo (ili na zakašnjelu marginu otvorenih nostalgičara s crnim kapama i desnicama u zraku), ali to nije poanta – jer polarizaciju ne čini suvišnom. "Kad kažem ustaštvo," objašnjava Buden, "onda mislim na bitnu razliku između onoga što je takozvano historijsko ustaštvo – to je ono što se dogodilo između 1941. i 1945., Ante Pavelić, NDH, Jasenovac i tako dalje – i nečega što ja zovem strukturalno, suvremeno ustaštvo. Odnos između prvog i drugog nije odnos ponavljanja. Dakle, nije riječ o tome da će Hasanbegović sad isukati kamu i krenuti u Jasenovac klati srpsku nejač. Nije riječ o tome da su ljudi ustaše zato što se oblače u ustaške uniforme i uzvikuju: ‘Za dom spremni’. Ustaštvo se ne sastoji u citiranju historijskog ustaštva. Ustaštvo danas je politička forma u kojoj hrvatski nacionalizam prelazi u fazu nacionalne samodestrukcije. Dolazi do izražaja imanentna nesposobnost hrvatskog nacionalizma, svog tog domoljublja, uključujući i građanski, liberalni, soft nacionalizam, da proizvede pozitivne društvene, ekonomske i kulturne efekte. Kad se suoči s tom sviješću o krizi, o istini svog historijskog zakazivanja, onda reagira agresijom."
Eto poante: i ovom se crnilu suvremenog strukturalnog "ustaštva" nužno usprotiviti, jer donosi društvenu devastaciju, unatoč tome što se ne radi bukvalno o nacističkom ustaštvu iz '40-ih. Dolazi na scenu s tuđmanizmom i – ovo je bitno – tek kroz to fabricira se sporni binarni antagonizam, u svim njegovim izvedenicama, s bipolarizacijom politike; jer otpori silovanju, tendiraju poprimiti polarizacijsku oštrinu. Radi se o "sociodizajnu" koji eskalira već do građanskog rata, negoduje Bolković. U redu, nitko ne želi građanski rat, ali koga ćemo nazvati potpisnikom, dizajnerom takvog "sociodizajna"? Ako nam se kaže da ne samo crne, "ustaštvo", nego u partnerskom kolu s njima i crvene – zato što se usprotivljuju – je li ideja onda da "ustaštvu" treba samo pustiti da slobodno siluje i harači zemljom da zemlja ne bi bila polarizirana?
Smisao Karakaševe izjave je u tome da je čak i odrednica o svjetonazorskom sukobu uvelike pogrešna: doista nije potrebno biti nikakav poseban ljevičar. U svom temelju, RH je sekularna ustavna republika, koje smo mi – što? Građani, tako se to zove. Ne radi se o svjetonazorskoj kategoriji, nego o potpadanju pod prava i dužnosti koja slijede iz državljanstva. Onako kao što ni na cesti idenje na zeleno nije svjetonazor. Biti građaninom nije tu ideološki izbor, već konstitutivni aksiom. Ali tuđmanizam to ne ferma, zadržava samo kao nominalnost, mrtvo slovo na papiru, a u političkoj praksi nameće hegemoniju klerikalizma i tribalističkih kodeksa, nacionalizma-patrijarhata-konzervativizma, kao privilegirane forme hrvatske socijalizacije (= "ustaštvo" u Budenovom smislu navodnika). Umjesto republikom, glavni trg metropole zapišava – kao programom nacije – kompradorskim konjem nekakvog feudalnog bana. A što postaje u feudalnoj praksi tuđmanizma ono republičko građanstvo iz ustavne konstitucije? Postaje tek jedan od dva svjetonazorska pola, i to onaj slabiji, jer se crni, banski, uspostavlja kao povlašten, pače hegemonski. Ali temeljna šteta je učinjena već samim izvlačenjem crnog u legitimitet, čime se sve skupa srozava do statusa svjetonazorskog pitanja.
Kao Đapić prije tri dana: iz Ustava treba izbaciti antifašizam i ubaciti kršćanstvo kao temeljnu vrijednost, vrijeme je da hrvatski građani biraju između Titove i Stepinčeve Hrvatske. Ali lako za Đapića (i Ćorića i ostatak redikula iz Desno); zajeb je u tome što oni tu tek inzistiraju na ekspliciranju onoga što je u praksi ionako na djelu u našem tuđmanističkom poretku.
Hoćemo li u državi prakticirati stendhalovsku dilemu između crvenog ruha sekularnosti ili crnog ruha klerikalizma? U Ustavu nam stoji da je to ne-tema, jer klerikalizam nije opcija, predstavljajući grubi prijestup najvišeg pravnog akta zemlje. S poantom: nema tu mjesta za binarnost i binarne ideološke antagonizme. Ali pomirdbeni tuđmanizam ovu konstitutivnu činjenicu pretvara u otvorenu svjetonazorsku polemiku – s jedne ćemo strane imati one koji traže sekularnost, a s druge klerikalističke ukaze kao nešto najlegitimnije, skroz uvaženo, štoviše sistemski poduprto i oboružano dominantnom političkom moći (vatikanski konkordati, itd.). Ili, hoćemo li se ponašati po građanskim uzusima i zakonima, onako kako nam piše u Ustavu? Ma ne, zašto bismo mi, kad možemo biti i tribalisti, gdje će važniji od zakona biti plemenski običaji i moral našeg sela, neće nama nitko nametati Istanbulsku konvenciju, čovjek čovjeka da uzima za ženu!
A ako inzistiraš na tom aksiomatskom minimumu zakonodavne vlasti, da se na plemensko crveno staje, a na građansko zeleno ide (u biti ništa drugo nego građanski odgoj, ej, odgoj, nešto što bi trebalo biti tek osnovno znanje, predmet u školi, a ne predmet ideoloških polemika) – reći će ti se da si s time svjetonazorski pozicioniran, i to kao "lijevi ekstrem", jer da zastupnik jedne arbitrarne ideologije zelenog svjetla na semaforu, suviše radikalne u neuvažavanju plemenskog elementa (pa se kaže "ekstremistička", kao, nasuprot "razumnih", "ozbiljnih" centrističkih koje bi barem do zlatne sredine uvažile i pleme koje piči kroz crveno, jer ježi ga, hegemonija je hegemonija, a centristu nije do bodenja s rogatim).
Cinizam srednjostrujaške retorike – liberalnog ideologema o crvenima i crnima kao "lijevim i desnim ekstremima" – u tome je što ovih "crvenih", kao žive političke teme (a ne dosadnog folklora iz prošlog vijeka), ne bi bilo bez povratka crne u modu, ili preciznije, da nije upumpane dominantne moći iza crnih. Ideologem živi od odmahivanja rukom i na jedne i na druge kao par nasuprotnih ekstrema u simbiozi, trebaju se međusobno. S jedne je strane, docira Romano zvani Nemanja, "riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatskog političkog establishmenta – jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdašnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo – dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja."
Ono što je točno je da HDZ i SDP žive u simbiozi – ali zato se i muti vodu uzimanjem baš prizme HDZ/SDP podjele kao metonimije lažnosti sukoba crvenih i crnih. Želi je se protegnuti i na širu konfrontaciju u kojoj definicija crnih nije tek HDZ, kao ni doslovno historijsko ustaštvo, nego agresivno regresivni tuđmanistički kulturni idealizam kojim je obilježeno prvih četvrt stoljeća RH: vladavina klerikalizma, tribalizma, nacionalizma, patrijarhata, konzervativizma. Obavezan priziv na HDZ/SDP temu služi općem dezavuiranju "crvenog" otpora ovoj okupaciji kao tobože simbiotičkog po istom principu.
Centrirani će o općenitoj simbiotici političkih ekstrema, kao onome što nas upropaštava, govoriti zato da ne bi morali govoriti o tome kako nas sve ove godine Slobode & Neovisnosti zapravo upropaštava – sama tiranija crnih. Ta moć i to nasilje i ta degradacija koju predstavlja maligna i metastatska "ustaška" hegemonija – koja prethodi imputiranom simbiotskom ranovjesju (ima tu nečega i na tragu Noltea, klasičnog revizionizma kojem original sin uvijek dolazi slijeva, pak mu je i Hitler bio samo pretjerana reakcija na boljševizam). Da bi mogli povjerovati u svoju mantru, moraju ignorirati ovaj redoslijed, da se ne radi o kokoši i jajetu, nego o agresiji i otporu, okupaciji i ustanku. I da taj devastacijski problem ostaje problem s pokretom otpora od strane "lijevih ekstrema" ili bez njega – a bez njega još i više. Odnosno, moraju ignorirati da tiranija crnih uopće jest pravi problem – postaviti se kao da je to izmišljena društvena katastrofa, koja i muči jedino "crvene", e da bi opravdavali svoje postojanje, a ostalima je dobro. Ako vama – kao velikim proponentima liberalnog građanstva! – ne smeta što umjesto građanskih vrijednosti vladaju plemenske, bujrum, dame i gospodo, ali onda točno tako i recite, neka bude zabilježeno: "kul smo s hegemonijom tribalizma (i objesite mačku o rep sve što trubimo u zazivu 'instance građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti', kakva da je 'crvenima i crnima nezamisliva')". Tek ako tako naglas kažete, smijete govoriti o tome kako su "ustaše i partizani" kompletno irelevantno političko polje, umjesto kojega da se valja okrenuti bitnima.
Sretan je slučaj što centrirani, gle koincidencije, baš jako i žele ignorirati to što ignorirati moraju da bi im narativ iole pio vodu. I zapravo je smjer obrnut: uživljavaju se u narativ zato da bi mirnije duše mogli ignorirati anticivilizacijsku nacionalnu (auto)destrukciju koju donose crni kao primaran i neovisan ili uopće ikakav problem. Politika im je nojevska: sve što žele je smjeti zabiti glavu u zemlju i praviti se da devastacija crnilom desnila ne postoji. Jer što im je osnovni politički instinkt, iz ovih ili onih razloga: ne zamjerati se strani koja diktira, ne morati ulaziti u taj klinč. Puštati da "crveni" odrađuju posao umjesto njih, i baš zato – jer poznato je da se najteže oprašta onome tko vlastitim primjerom otkriva kakav si sroljo – srati pritom "crvenima" po glavi.