Poznati slovenski filozof piše o premišljanjima slovenske vlade oko priznanja pučističke vlasti u Venezueli Foto: FaH/EPA
Uvečer, nakon što se slovenska vlada nije mogla odlučiti da li da prihvati prijedlog ministra vanjskih poslova dr. Mire Cerara i prizna venezuelanske kvislinške pučiste, na javnoj su se televiziji, u emisiji Odjeci (Odmevi), suočili Miha Kordiš iz Ljevice (Levica), koji je zahtijevao osudu američkog imperijalizma i predstavnik Cerarove stranke, koji je branio svoga ministra. Voditelj im je postavio karakteristična pitanja: Slovenija je malena, njeno stajalište malo se računa, zašto bi se prepirali o tome? Da li je Venezuela vrijedna toga da ugrozi vladajuću koaliciju?
Cerarov zastupnik odgovorio je kako se moramo pridružiti razvijenim demokracijama, dok za Kordišev odgovor nije bilo vremena. Pokušajmo ovdje odgovoriti na televizijska pitanja.
Na tezu o slovenskoj malenosti, odgovor je jednostavan. Jugoslavija je sa svojih 20 milijuna stanovnica i stanovnika stvarala povijest u svijetu od tri i pol milijarde ljudi. Udio Slovenije, dva milijuna stanovnika u Evropskoj uniji s 512 milijuna, bio bi nešto više od polovice toga. Ali u politici ne vrijedi računati mehanički: pogledajmo samo koliki utjecaj u politici EU ima porezna oaza Luxemburg, sa samo pola milijuna stanovnika.
Odgovor na drugo pitanje pojašnjava nemoć dosadašnjih slovenskih vlada. Ako je Venezuela predaleko da bi ju vlada vidjela, onda ona ne vidi da je američki imperijalizam blizu, a imperijalizam razvijenih demokracija još i bliže. Prostorna i vremenska kratkovidnost karakteristična je za buržoasku politiku u ovisnim državama, kakva je sada Slovenija. Kratkovidnost je očita kako iz onoga što buržoaski političari i političarke rade, tako i iz onoga što govore. Rade ono što od njih naruči birokracija EU i što im podmetnu bezimeni lobisti transnacionalnog kapitala. Govore ljudima ugodne mudrosti i zdravorazumske šuplje fraze.
Prijatne mudrosti nisu analitičko oruđe, već retorički postupci. „Ako si član kluba, moraš plaćati članarinu“, rekao je premijer, pri tome misleći na lude zahtjeve NATO pakta da se za ogroman novac naoružamo za ratovanje u američkim imperijalnim avanturama. „Zašto ne bismo bili članovi kluba kulturnih?“, odgovorio mu je istim retoričkim obratom pisac Vinko Möderndorfer, predsjednik Prešernove zaklade.
Zdravorazumske šuplje fraze opasne su, jer kroz njihovu samorazumljivost djeluje vladajuća ideologija. „Ako je jedan put zatvoren, izabirem drugi“, rekao je premijer. To je stvarno značilo: blokira li Ljevica vladinu neoliberalnu odluku, desnica će poduprijeti još goru neoliberalnu mjeru. Oba puta vode istome cilju: u neoliberalnu kolonizaciju. Ali vlada nije vidjela da Ljevica hoće spriječiti cilj, a ne samo put. To je s onu stranu horizonta u koji je vlada zarobljena: horizonta neoliberalizma, ideologije vladajućih.
S lijevog stanovišta moguće je Maduru i njegovima štošta očitati, ali ne, kao što to rade pučisti, njihovi gospodari i dr. Cerar, pretpostavljeni nedostatak buržoaske demokracije. Npr. otplaćivali su državne dugove, umjesto da su otpravili siromaštvo. Nisu ispitali državni dug i isključili neopravdane zahtjeve. Nisu zaustavili bijeg kapitala iz države. Nisu promijenili privrednu politiku, zbog koje je država ovisna o nafti. Osnivali su „posebna privredna područja“ s posebnim privilegijama za kapital. Ukratko: Maduro i njegovi nisu dosljedno uvažavali socijalističku politiku. Ali socijalizam pouzdano nije politika pučista i njihovih gospodara.
Godine 1937. Edvard Kocbek objavio je članak „Razmišljanje o Španjolskoj“. Pisao je o fašističkom vojnom udaru protiv španjolske republike, koja se odlučila za socijalizam. Razvijene demokracije tada su objavile da su neutralne i mirno su promatrale prvu vojnu pobjedu međunarodnog fašizma u Evropi. Suprotno tome, ljudi u svijetu su međunarodnim brigadama potpomogli španjolsku republiku.
Neutralnost razvijenih demokracija pripomogla je da je svjetski fašizam uzrokovao šestogodišnji svjetski pokolj. Kocbekov članak pridonio je da se narod Slovenije s Oslobodilačkom frontom (Oslobodilna fronta) odupro okupatoru i pobijedio ga. Peter Kovačič Peršin ovako je opisao značaj Kocbekovog članka: „Kocbekovo 'Razmišljanje' bilo je središnja kristalizacijska točka, koja je uzrokovala definitivan raskol u katoličkom taboru i omogućila buđenje lijevih političkih snaga za zajedničku borbu.“ Hoće li stajalište Ljevice o Venecueli pomoći da se narod Slovenije probudi i suprotstavi imperijalizmu i neokolonijalizmu?
Sa slovenskog preveo Srećko Pulig