Zabranjeno pušenje: Svjetlo Sarajeva u Zagrebu

Sredovječnost počinje onda kada se svake godine može proslaviti neki jubilej: te 20 godina ovoga, 30 onoga, 40 nečega, između one od 25, 35, 45... Tako je s ljudima, kućama, kompanijama i rock bandovima. Naravno, ako su preživjeli čekanje na prvi album, prvi uspjeh i prvi neuspjeh, podjelu honorara i ambicije pjevača i basista kojima je netko slagao da rock and roll nije kolektivni rad.

Nekoliko mjeseci nakon sarajevskog koncerta na kojem je „Zabranjeno pušenje“ proslavilo četiri desetljeća postojanja, na adrese medija i novinara, prijatelja i mnogobrojne rodbine, stigao je službeni mail sa najavom koncerta čiji je povod 35 godina od izlaska albuma „Das ist Walter“.

Taj, slavljeničko jubilarni koncert je planiran za 19. listopad u Zagrebu, u Domu sportova.

„Debitantsko izdanje 'Das ist Walter' iz 1984. i danas nosi težinu izuzetnog temelja koje je Zabranjeno pušenje instant vinulo u zvijezde. Album je naziv dobio po filmu 'Valter brani Sarajevo', a uvodna pjesma upravo je tema iz istoimenog filma. U početku izdan u maloj tiraži, na kraju je prodan u rekordnih 100.000 primjeraka, što je premašilo očekivanja početnog tiraža za čak 30 puta. Iste godine bend kreće na turneju od 60 koncerata po najvećim dvoranama u nekadašnjoj Jugoslaviji te ubrzo postaju najveća rock atrakcija. U suradnji s mladim sarajevskim glumcima, članovi grupe u tom su periodu pokrenuli popularan humoristički show 'Top lista nadrealista' iz kojeg se paralelno razvijao artistički, urbani pokret nazvan Novi primitivizam. Prvijenac kao povod za veliki zagrebački koncert još jednom će podsjetiti zašto je 'Zabranjeno pušenje' jedan od omiljenih rock bendova te koliko je upravo taj album i značaj Waltera kao heroja Sarajeva bio ključan za sazrijevanje mnogih generacija, kako intelektualno, tako i glazbeno“, piše, pored ostaloga, u službenoj najavi na čijem se kraju krije adresa na kojoj je registrirana agencija Dik-koncert, zadužena za razne poslove oko banda. Ta adresa je Fuada Midžića broj jedan, a kome treba objašnjavati važnost te ulice u sarajevskom naselju Koševo, ne treba dalje čitati.

Prije četiri desetljeća i samo malo više, Sarajevo se još nije činilo kao najbolje mjesto za život na Balkanu, dok je 21. stoljeće bilo daleko kao svemir: bosanskohercegovačka prijestolnica taman je dobila domaćinstvo Zimskih olimpijskih igara i započela svoj kratki, blistavi put koji će završiti niti desetljeće i pol kasnije, a jedan je demo band snimio svoju prvu, do dana današnjeg jedva poznatu pjesmu. Band se zvao kao i sada, dakle „Zabranjeno pušenje“, dok je pjesma nosila naslov: „Penzioneri idu na more zimi“.

Prođe od tada više od pola prosječnog ljudskog vijeka: od Zimskih olimpijskih igara ostala su sjećanja; od jednog, davnog Sarajeva, mitovi i legende; od Bosne i Hercegovine još manje; od Jugoslavije ništa; penzioneri na more ne idu nikako... „Zabranjeno pušenje“ je, vidimo, postojano kano klisurina i slavi jubileje, kako u Sarajevu, tako i u Zagrebu, a i na internetu, gdje je između dva slavlja objavljen njihov jedanaesti studijski album pod naslovom „Šok i nevjerica“. Prvi nakon pet godina pauze i treći po trajanju u karijeri grupe čiji osnivač i direktor, Sejo Sexon, kaže da je naziv ustvari reakcija svih onih što su album čuli i ostali, prvo šokirani, pa skrenuli u nevjericu zbog toga što je vremešni band i dalje dobar, aktualan, angažiran, te spreman, kako se to već kaže, djelovati u skladu sa svojim godinama.

„Šok i nevjerica“ traje malo manje od sat vremena, ima 14 pjesama i izašao je onako kako su ploče izlazile nekada: najavni singl, ali bukvalno singl, dakle jedna pjesma, i onda sve u kompletu. Albumi, kao i romani ili stripovi – „Moje su pjesme kao scenariji za stripove“, kaže Sejo, inače nesuđeni strip autor, nesvršeni student medicine i profesor povijesti – imaju svoju dramaturšku konstrukciju u kojoj prva pjesma ima razlog da bude prva, baš kao i peta – peta, a četrnaesta – zadnja.

Otkako je „Pušenja“ Davor Sučić – tako se, ali stvarno, zove Sejo Sexon – je autor ili koautor svih pjesama. Osim njega, na novom albumu ih pjevaju i Damir Imamović („Svjetla Sarajeva“), Sanela Halilović Sassja („Kupi nas Ali“), te nova članica grupe – Lana Škrgatić („Amilina pjesma“).

Tko od „Šoka i nevjerice“ očekuje ono što je dobio od albuma „Dok čeaš sabah sa šejtanom“, ostat će razočaran koliko i zakovan u davnoj prošlosti. Sa druge strane, onaj koga su razočarali „Radovi na cesti“, a razočaranih uvijek ima, bit će višestruko obeštećen od „Šoka i nevjerice“, ali pod jednim uvjetom: da sluša redom, od početka do kraja, jer samo će tako čuti priču o tome kako se jedan ozbiljan autor i nedovoljno priznati rock pjesnik mijenjao, no ne na gore kao sve oko njega, već kao i glasnik i kroničar i, evo, komentator tih silnih promjena.

„Zabranjeno pušenje“ je, baš kao što indirektno piše u onom najavnom mailu, posljednji ostatak autentičnog (sub)kulturnog pokreta koji je, posebice u Sarajevu, ali i u velikom krugu oko njega, obilježio pretposljednje, ono kreativno najdinaminčnije desetljeće kratkog 20. stoljeća.

Surova se faktografija – i to isto piše u mail pozivu na slavljenički koncert u Domu sportova – protivi olakom povezivanju datuma. Ipak, nije nikakva velika greška reći kako je 1978., kada „Pušenje“ piše onu svoju prvu, malo poznatu pjesmu i godina nastanka New primitivsa.

Teško, naime, da netko točno zna godinu, a kamoli dan i mjesec u kojima je sarajevski performer, filmski, televizijski i kazališni glumac, Mirza Tanović, grupi mladića rekao da su primitivci jer slušaju glazbu koja mu se nije sviđala. Uglavnom, oni su upravo tu riječ usvojili za dio imena pokreta po kojem će Sarajevo osamdesetih biti prepoznatljivo malo manje nego po Olimpijadi i od kojeg je, evo, ostao jedan band zadivljujuće dugog roka trajanja.

„New primitivs“ i „Pušenje“, baš kao i „Primitivs“ i Elvis J. Kurtovich, „Primitivs“ i „Top lista nadrealista“, „Primitivs“ i još štošta su neodvojivi: kroz sve značajnije bandove tog pokreta ili radijske i televizijske projekte „Nadrealista“ prolazili su manje – više isti ljudi. Većinu njih je artistički prepoznao i do masovne publike doveo tadašnji urednik Drugog programa Radio Sarajeva, Boro Kontić. On je „Primitivsu“ otvorio medijski prostor u subotnjoj emisiji dobre skraćenice i socrealističkog naziva: „Priča i muzika subotom“, odnosno „Primus“.

U zastarjeloj odjeći i obući, ignorirajući književnojezičke standarde, puni energije i sa urođenim darom za scenski nastup, Primitivci su publici u Hrvatskoj ili Srbiji nudili ono što je zapravo i mislila o Bosancima. Istovremeno, Primitivs se u Sarajevu obračunavao sa paralelnim i tada još uvijek dominantnim svijetom. Sa ljudima koji su, recimo, imali običaj hvatati dugokose muškarce po ulicama i šišati ih, ali i sa političkom elitom čija su djeca bila pošteđena metoda jugoslavenske milicije nesklone mladim buntovnicima.

U suštini, bio je to auto-ironijski pokret i kao takav osuđen na pogrešno tumačenje sa još gorim posljedicama - što, naravno, više govori o masovnoj publici nego o samoj ideji i izvedbi.

Davor Sučić, iako mu je službena adresa stanovanja u Zagrebu, nije jedan od onih što potvrđuju tezu Elvisa J. Kurtovicha prema kojoj Sarajlija ima svugdje, čak i u Sarajevu. Osim što je u Sarajevu češće nego predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Sejo je, recimo tako, u Sarajevu kao autor od non do stop. On, u prijevodu, u Hrvatskoj stanuje, a u Bosni živi. I o tome, samo o tome, i isključivo iz te pozicije, govore njegove pjesme, kako na ranijim, tako i na ovom albumu kojeg otvara strofa: Još uvijek postojim, još prkosim Bogu/sa mnom cijelo moje postojanje pjeva/ne bojim se ničeg, samo ako mogu/još jednom da vidim svjetla Sarajeva...

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu