Crveno i crno: grozan poraz dobrih namjera

Nakon izbora za Europski parlament dvije stranke i jedna, kako se već naziva, platforma, imaju jasan izbor: ili će naći model suradnje s poznatijim, starijim i ideološki bliskim partnerima ili mogu pozdraviti malobrojne navijače i oprostiti se od politike. Ma koliko danas percepcija bila važnija od stvarnosti, a dojmovi od činjenica, brojke su, kada govorimo o novim lijevim i liberalnim političkim organizacijama, neumoljive do te mjere da nema načina kojim se njihov poraz može ublažiti, odnosno predstaviti kao moralna pobjeda, zalog za budućnost, napad crnog labuda iz zasjede, iskorak iz nevidljivosti ili prijestolničke ograničenosti.

Trio Možemo! - Nova ljevica - Orah, te Start Dalije Orešković, pa – kako ih je nazvao Žarko Puhovski – obiteljsko-političko gospodarstvo Pametno, te Radnička fronta i Socijalistička radnička partija, prošle su nedjelje dobili toliko glasova da je sasvim sigurno kako su glasali sami za sebe. Sve ostalo je upitno.

Stranke potpisnice očito nevažeće „Šibenske deklaracije“ – dokumenta kojim su se obvezali na zajednički izlazak na izbore za Europski parlament - dakle Nova ljevica, Orah, Radnička fronta i SRP, te Možemo!, nastupili su u dvije grupe i ukupno osvojili malo, samo malo više od dva posto glasova. Start i Pametno u koaliciji sa Unijom Kvarnera, dobili su dva, odnosno malo manje od jedan i pol posto, što bi im, da se mogu ujediniti i zajedno ostati dulje od osam minuta, bilo dovoljno da poraze klinički mrtvi, formalno ideološki slični HNS. I ništa više.

Tako su, dakle, spektakularnim padom u beznačajnost završili i oni što su se organizirali zbog SDP-ovog odricanja od ionako potrošenog socijaldemokratskog koncepta, ali i oni što su svoju priliku vidjeli u slabostima drugih liberalnih stranaka i koalicija.

Aktivizam je hobi, dok je politika poziv i posao. Dobar PR je kao religija za mase: opijum za one koji misle da je svaka medijska slika precizan preslik realnosti. O tome bi nešto mogla reći, samo da hoće, Dalija Orešković, koja je bez ikakvog racionalnog razloga dočekana kao spasiteljica i države i društva.

Posljednji izbori jedini su na kojima su navedeni imali kakve – takve šanse: umjesto deset izbornih jedinica, krojenih tako da svi sudjeluju, a uglavnom pobijedi HDZ – osim kada se sam dovede do neizbježnog poraza – postoji jedna; kampanja je bila dovoljno duga da se i oni što nemaju razvijenu infrastrukturu stignu obratiti biračima od Dubrovnika do Umaga i od Belog Manastira do Varaždina; raspon tema kojima se mogla privlačiti pozornost je bio daleko veći od uobičajenog, a ni konkurencija nije bila, činilo se, spremna da se obrani od osipanja glasova.

Amsterdamska koalicija, kojoj bi mogli pripadati Pametno i Start je, istina jedva, izvukla jedan mandat zahvaljujući kojem će Istra, kao jedina županija koja je opravdala svoje postojanje, morati mijenjati župana. SDP je na vlastito iznenađenje osvojio četiri, kao i HDZ, iako ima četrdesetak tisuća glasova manje od stranke koja se masovno proglašava gubitničkom, mada su dobili najveću podršku, a zaslužili itekako manju.

HDZ je, ne treba to zaboravljati, stranka u sukobu sa vlastitim predsjednikom, dok on vodi Vladu punu majki skandala i očeva štete: Vladu Damira Krstičevića, Tome Medveda, Gabrijele Žalac, Milana Kujundžića, Lovre Kuščevića i onog ćelavog geometra u resoru poljoprivrede. Iza te Vlade su, čisto da se podsjetimo, slučaj Agrokor i afera „hotmail“, kolaps Uljanika, propast zdravstva, blamaža s nabavkom aviona, podjela braniteljskih stanova SMS-om, takva stopa rasta da svi građani godišnje mogu zaraditi i za dodatnu kutiju cigareta, te vanjska politika u kojoj se ne zna gdje završava ruski, a gdje počinje interes Dragana Čovića, ukoliko tu granica uopće postoji.

E za tom i takvom Hrvatskom demokratskom zajednicom SDP zaostaje nekih 40.000 glasova – što na komičnu izlaznost nije zanemarivo – dok je Amsterdamska koalicija kao liberalni opozicijski blok slabija od populističkog i euroskeptičnog Živog zida. U isto vrijeme, Start i Pametno kao liberali, odnosno dva lijeva saveza, zajedno imaju manji procenat potpore od Sinčić – Pernarovog dueta za društvene mreže i deložacije.

Sva nova ljevica - ne samo Markovinina – kao i ona stara, poput SRP-a i Oraha, te novi liberali i liberalke, imaju dobre namjere, samo što povijest ne pamti njih već ishode. A njihov je takav da su davno prevazišli razlog za zabrinutost i stigli do, ukoliko im politika nije hobi, stadija očaja.

I ovakvi kakvi su, Anka Mrak Taritaš i Krešo Beljak nedodirljivi su za Daliju Orešković i Marijanu Puljak, baš kao što je kilavi Bernardićev SDP za sve druge, istinski lijeve partije, kao „Liverpool“ za „Rudeš“. Nije to, naravno, nimalo dobro, ali je jednostavno tako i ne može se promijeniti ni u percepciji ni u dojmu, baš kao što se ni dobre ideje poraženih ne mogu spasiti drukčije nego korakom od kojeg se suzdržavaju i od kojeg se zgražaju.

Kada je Dragan Markovina inicirao suradnju Nove ljevice sa SDP-om i Rankom Ostojićem na lokalnim izborima u Splitu, njegove suradnice i suradnici doživjeli su značajan rast tlaka. Dalija Orešković i Marijana Puljak su imale vremena, ali ne i malo volje da se uvežu s Glasom i ostalim strankama Amsterdamske. Na kraju se pokazalo kako i jedni drugi više nemaju izbora, osim ako se izborom ne smatra tavorenje ispod izbornog praga.

Nove lijeve i liberalne stranke imaju itekakvog kadrovskog potencijala i sjajnih ideja, ali nemaju ništa više: ni mrežu gradskih i županijskih organizacija, ni terenske operativce, niti nekoga tko će im osmisliti kampanju poput SDSS-ove, odnosno onu na društvenim mrežama koje od non do stop koriste populisti poput Živog zida i turbo ambicioznog Mislava Kolakušića, uvjerenog kako smo se svi rodili samo da njega dočekamo s neskrivenim oduševljenjem.

Ma što poraženi liberali mislili o Amsterdamskoj, a gore stojeća ljevica o SDP-u – a s razlogom ne misle nimalo dobro – jedini način da se odlijepe od margine jeste da surađuju s onima koji su se ponašali i radili tako da su inicirali osnivanje stranaka poput Radničke fronte, Nove ljevice, Pametno, Starta... U protivnom će im dometi biti sudjelovanje u ponekom gradskom vijeću ili smetanje većini u Zagrebu, ako i to.

Hrvatska demokracija ima smetnje u razvoju, što nije loše ukoliko se pogleda Mađarska, ali jeste kada se glava okrene ka Njemačkoj ili Španjolskoj. Uspon zelenih, liberala ili uspjeh ljevice u tim državama, nama malo znače i značit će još manje u daljoj podjeli društva na crveno i crno, podjeli u kojoj će se ili morati suočiti sa stvarnošću i posljedično pristati na bolne kompromise ili, u protivnom, nastaviti djelovati na rubu i s pozicija koje ljevica jako voli – onih na kojima se vječno može biti melankoličan i jednako dugo vremena apsolutno nevažan.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu