Ne radi se o gafu ili lapsusu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. „Od Visa do Kupresa“ je naprosto konzekvenca zamjene građanskog ključa državnosti onim plemenskim – koji ne pita jesi li građanin ove ili one republike, nego jesi li pripadnik ovog ili onog etničkog korpusa Foto: FaH
Treba li podsjećati da se stupanjem na dužnost proglasila predsjednicom svih Hrvatica i Hrvata – pa se, vadeći, još dublje zakapala lupetanjima kako su i Srbi za nju Hrvati, dok predsjednicom svih građana i građanki ne može biti jer što je s ljudima koji žive na selu?
Internacionalni incident nakon poljudskog nacionalnog orgazma bio je stoga samo pitanje vremena i nije jasno zašto ga neki tretiraju kao bilo što osim dosljednosti izabrane politike tribalizma.
Traje to godinama, od prvog dana mandata. Kad za predsjednicu biraš doktorandicu političkih znanosti kojoj je inaugurativni proglas dibidus politička nepismenost – na razini nestizanja dalje od drugog slova abecede, kao iz dječje pjesmice o novinama i hladovini – naravno da će ti Hrvatska stizati najmanje do Kupresa.
Ne radi se o gafu ili lapsusu, to je naprosto konzekvenca zamjene građanskog ključa državnosti onim plemenskim – koji ne pita jesi li građanin ove ili one republike, nego jesi li pripadnik ovog ili onog etničkog korpusa. Pa će ti Hrvatska biti svugdje gdje su Hrvati, baš kao i Šešelju, Slobi ili Handkeu Srbija svugdje gdje su Srbi, neovisno o granicama republike, umjesto unutar granica republike i neovisno o etnicitetu.
Kasno se sada snebivati nad limitima i potkpacitiranosti šarlatanke koja glumi predsjednicu. Nije osnovni teret ove sramote i skandala na njoj, jer se ne radi o nečemu individualnom, za personalizirati žarište problema, nego na onom milijunu koji ju je birao i – šire – plemenskoj Hrvatskoj.
Sad se to već može definitivno reći: kao Hrvatska Hrvatica i Hrvata, dosanjavši slavni tisućljetni san o slobodnoj i neovisnoj plemenskoj državi na bazi krvi i tla – nismo se baš iskazali, propavši neslavno, furajući se na barbarstvo. Izgleda da nam jedino sanjanje ide.
Kurdima u Rojavi istovremeno ide... pa, moglo bi se reći uzorno. Uspostavili demokratski socijalizam te rodnu jednakost i sekularnost društva ne samo nominalno nego i u praksi.
Rekapitulirajmo: oni pokazuju da bi znali što i kako s državom, ali im je globalna geopolitika uskraćuje i guši u krvi. Mi sad pak već imamo državu, ali ne znamo što ni kako s njom, s jedino demografskom depresijom za pokazati.
Meni to zvuči kao vrijeme za suradnju! Jedni imaju benzin, drugi ideje (premda oni sjede i na daleko više benzina nego mi, govoreći doslovno, ali shvatimo to kao metaforički benzin: nemaju stabilnu priznatost državnih granica i svih pratećih šarenih insignija).
Budimo racionalni. Zašto ne dati Kurdima napokon njihovu državu – na korist naše države, da se napokon i ona upristoji? Neka živi Hrojavatska. Ne kažem da treba Hrvate iseliti – ne, pa mogli bismo i mi ostati, šta fali, ionako stalno govorimo o tome kako je premalo ljudi unutar naših granica, dakle ima mjesta za sve.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu