Neoliberalna stambena politika želi nas uvjeriti kako bez kredita ne možemo do stana

Udruga Pravo na grad uputila je apel Vladi RH da hitno donese obvezujuću mjeru o obustavi svih deložacija u vrijeme trajanja opasnosti od pandemije. Traže da se, bez obzira na stambeni status kućanstva, zaštiti javno zdravlje i zdravlje ljudi koji su pod prijetnjom gubitka doma. Pandemija koronavirusa i nedavni potres koji je pogodio Zagreb i okolicu otvorili su brojna pitanja oko sigurnosti stambenih prostora te aktualne stambene politike. O ovim temama razgovarali smo s aktivisticom udruge Pravo na grad, arhitekticom Ivom Marčetić.

Vaš apel Vladi odnosi se i na obustavu deložacija podstanara u privatnim stanovima. Postoji li rješenje koje bi u ovom slučaju zadovoljilo i podstanare i najmodavce?

Udruga Pravo na grad prvi put je 17. ožujka, u osvit prvog paketa Vladinih mjera, poslala otvoreno pismo u kojem se apelira na Vladu da donese četiri hitne mjere kako bi ljudi bili sigurni u svojim domovima. Prva od mjera je hitna obustava deložacija u vrijeme trajanja opasnosti od pandemije bez obzira na stambeni status stanara, tj. bez obzira žive li stanari u stanovima za koje otplaćuju kredit ili su podstanari. Ovaj apel podržalo je skoro 2000 pojedinaca, organizacija civilnog društva, sindikata kao i sindikalna središnjica SSSH. Nakon što nismo dobili nikakav odgovor od Vlade RH i nakon što do nas i solidarnih mreža, čiji smo dio, dolaze informacije o deložacijama ljudi koji su izgubili svoje stanove, prvog u mjesecu smo poslali ponovni apel. Ljudi koji žive u unajmljenim stanovima su skupina koja statistički odvaja najviše od svog mjesečnog dohotka na troškove stanovanja i skupina koja je najmanje zaštićena, odnosno skupina koja živi u veoma prekarnim uvjetima budući da ih sustav slabo ili nikako ne štiti i ovise o dobroj volji i samom karakteru njihovih najmodavaca.

Što se tiče vašeg pitanja o rješenju koje bi zadovoljilo i podstanare i najmodavce, ono na što smo mi apelirali već godinama, a što se mora konačno i zakonski urediti, podstanari i najmodavci nisu jednaki. Jedan podstanarstvom rješava svoj krov nad glavom, osnovnu ljudsku potrebu bez koje nema funkcioniranja i normalnog života, a drugi davanjem vlastite imovine u najam ostvaruje određeni prihod, a nerijetko i profit. Mi polazimo od stava da su podstanari skupina koju država svojim zakonima i sudskim praksama mora zaštiti kao slabiju stranu, a svakako i da se odnos najmoprimca i najmodavca, odnosno podstanara i gazde, mora urediti kako bi imali što manje takvih odnosa koji se dešavaju „na crno“.

U ovoj situaciji u kojoj smo se našli postoje mjere koje se mogu dizajnirati tako da se ljudi osjećaju sigurno u svojim stanovima, bez obzira jesu li izgubili prihode jer je danas, više nego ikad, razvidno da je stanovanje pitanje javnog zdravlja. Dakle, javno zdravlje u tom smislu mora biti prioritet. Pritom najmodavci nisu homogena skupina i prihod od stanarine za neke je neophodan, a za neke je profit. Ta razlika može se jasno vidjeti u poreznoj upravi gdje su najmodavci dužni prijaviti da iznajmljuju svoj stan, a porez na najam se obračunava kao porez na dohodak. Ukoliko je nekom značajno smanjen dohodak u slučaju izostanka prihoda od najma, to se mora rješavati mjerama koje se tiču gubitka prihoda i ne mogu se rješavati tako što će najmodavci zahtijevati od najmoprimaca koji su izgubili prihode da se preko njihove muke naplate. To je divlji zapad, a ne sustav. Mi smo u svom otvorenom pismu jasno uputili Vladi i ponudu da stojimo na raspolaganju i mi i stručnjaci koje okupljamo kako bi pomogli pri dizajniranju mjera tako da nitko ne ostane bez krova nad glavom, ali da nitko ne ostane ni gladan. Još uvijek čekamo odgovor.

Upozoravate da, prema Zakonu o najmu stanova, najmodavci svoje podstanare ne smiju momentalno izbaciti iz stana. U kojoj mjeri se prava podstanara primjenjuju u praksi?

Prava podstanara se u praksi veoma slabo poštuju. Ono na čemu udruga Pravo na grad već duže vrijeme radi je da pokušava prići ovom problemu takoreći odozdo, kroz edukacije podstanara i kampanje kojima se upravo ova skupina pokušava osnažiti kako bi bolje razumjeli koja im prava po zakonu pripadaju, ali i koja prava bi morali početi kolektivno zahtijevati. Naime, mi imamo Zakon o najmu stanova koji datira još iz sredine devedesetih, a koji je poglavito pisan kako bi definirao status zaštićenih najmoprimaca nakon što je izvršena privatizacija društvenog stambenog fonda. Ovaj Zakon se u tek nekoliko članaka referira na položaj najmoprimaca na tržištu najma i iako manjkav, sadrži u sebi neke od osnova definiranja odnosa najmoprimca i najmodavca. Prva i osnovna stvar koju takvi zakoni moraju definirati su razlozi za otkazivanje ugovora o najmu, odnosno precizno definirati koji su rokovi za otkazivanje najma. Iako je zakon tu dosta jasan i predviđa da vas nitko od danas do sutra ne može izbaciti, ma šta da ste učinili, odnosno daje rokove za otklanjanje štete u smislu rokova od upozorenja do izbacivanja, u praksi se ustalilo da je najmodavac u mogućnosti vas izbaciti u roku od danas do sutra, a ugovori koji se sve više potpisuju, najčešće sadrže klauzulu u kojoj stoji da vas najmodavac zbog,  recimo, neplaćanja jedne stanarine može izbaciti u roku od 15 dana.

Pritom, u slučaju da vas netko izbacuje iz stana po brzom postupku, praktički nema mehanizama kako da se od toga obranite. Vi biste u tom slučaju morali tražiti sudsku zaštitu, a to iziskuje sudski proces za koji vam treba odvjetnik i s tim, naravno, bitna financijska sredstva koja podstanari nemaju i ne žele dati kako bi se beskonačno sudili sa svojim gazdama. Mi imamo svakodnevne deložacije iz podstanarskih stanova koje ni sami podstanari ne osvještavaju najčešće kao pitanje deložacije u onom smislu u kojem se o tome priča kada se ljude deložira iz stanova za koje otplaćuju kredit. Statistika se u ovom smislu ne vodi, ali moramo znati da je svako povećanje najamnine koje podstanar ne može platiti i onda zbog toga mora izaći iz stana – deložacija, da je svaki put kada vas gazda izbacuje iz stana da useli svog nećaka koji je došao studirati – deložacija, kada kasnite s najamninom i gazda vam zaprijeti da za 15 dana morate van – i to je deložacija. Ono što smo u ponovljenom apelu zahtijevali od Vlade RH je upravo da omogući policiji da reagira u ovim slučajevima i spriječi deložiranje ljudi koje se do sad nije zavodilo kao deložacija. Dugoročno, predstoji nam rad na tome da dubinski mijenjamo Zakon o najmu stanova i definiramo odnose između najmoprimca i najmodavca koji će prvenstveno štititi nečije pravo na stan, ali i definirati ovaj odnos radi bolje sigurnosti obje uključene strane.

Uslijed potresa u Zagrebu stradala je brojna imovina građana. Kako komentirate izjavu gradonačelnika Bandića gdje navodi da su građani za to sami krivi i da Grad ne može obnavljati privatnu imovinu?

Pred nama se upravo rastvara sva nevolja neoliberalnog grada. Upravljati gradom i voditi se ideološkim postavkama neoliberalizma sadržana je u ovoj izjavi gradonačelnika. Institucije koje bi trebale voditi računa da se s privatnom imovinom ne može raditi što je koga volja i praviti preinake u stanovima bez dozvola i statičke provjere, umrtvljene su, a privatna imovina stavljena je na pijedestal kao da svaki od tih stanova unutar grada stoji sam na pustom polju i ne utječe na ničiji drugi život.

Ono što je razvidno u ovoj pandemiji i potresu koji smo u Zagrebu preživjeli je da je grad cjelina, da u gradu mora funkcionirati društvo, a ne isključivo prosperitet pojedinaca. Svaki od privatnih stanova dio je šire cjeline, bila ona statička ili društvena i uloga Grada je da upravlja sustavom koji se vodi idejom međusobnih korelacija svih dijelova sustava, a ne idejom – svatko za sebe. Naime, stručnjaci s Građevinskog fakulteta u Zagrebu koji danas pokušavaju uspostaviti sustav procjene štete još od ranije upozoravaju da je Zagreb trusno područje za koje je trebalo napraviti opsežne radove kako ne bi nastradali kako smo nastradali i da je u programima energetske obnove trebalo povući fondove iz Europske unije koji su bili namijenjeni upravo našim dijelovima Europe, dijelovima u opasnosti od potresa. No, naša uprava se odlučila za skupu estetsku obnovu fasada, a ne za sustavno rješavanje problema tako da je potpuno dokazivo da je prvi i osnovni krivac u ovoj situaciji Milan Bandić i njegova gradska uprava koja upravlja gradom tako da se vodi privatnim interesima i osobnim obračunima, da ulaže novce u estetsko zalizivanje fasada i mostova dok se resursi preusmjeravaju u projekte poput Ljeta na Savi, gradskih fontana, adventa, a da ne ulazimo u malverzacije i pogodovanja za koje gradonačelnik ima čak i potvrđenu USKOK-ovu optužnicu.

Je li nakon dva desetljeća vladavine Milana Bandića Zagrebom učinjeno išta kako bi se grad pripremio na ovakav potres. Tko bi po vama sada trebao preuzeti obnovu grada?

Potpuno je jasno da nije ništa učinjeno. Ne samo da nije učinjeno, nego prema informacijama koje imamo, čak i sustav za krizne situacije koji je godinama lijepio plakate po tramvajskim stanicama s mjestima za evakuaciju u vrijeme potresa pokazao se kao još jedna ušminkana prevara budući da ljudi poput Pavla Kalinića nemaju ni znanje ni volju da se bave organizacijom stvarnog kriznog stanja. Obnova grada je kompleksan proces u kojem u ovoj fazi primat moraju imati inženjeri građevine i arhitekture koji pokušavaju uspostaviti sustav obnove, a ja svakako pozdravljam napore društava arhitekata i Komore u zahtjevu da se osnuje stožer u kojem će inženjeri voditi glavnu riječ. No, ono što znamo iz drugih svjetskih gradova koji su pretrpjeli velike prirodne nepogode je to da takvi događaji imaju i strašne posljedice na socijalnu sliku grada. Možemo pretpostaviti da u nedostatku sustava i nevoljkosti Grada da uspostavi financijski sustav kojim bi se osigurala jednakost u obnovi, područja poput Donjeg grada postat će plijen špekulantima i voditi ka daljnjoj gentrifikaciji i turistifikaciji središta grada.

Ima li Grad Zagreb dovoljno stanova koje bi mogao ustupiti osobama čiji su domovi stradali u potresu i beskućnicima? Na koji način Grad trenutno upravlja svojim praznim stambenim prostorom?

Prema zadnjim dostupnim podacima koje imamo od Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada, u Zagrebu je 561 nenastanjen stan kojim upravlja Grad. Neki od ovih stanova su zasigurno u nenastanjivom stanju, ali neki od njih su sigurno i useljivi uz manje popravke. Ako uzmemo da se u Dom Cvjetno naselje smjestilo manje od 300 ljudi kojima su domovi nastradali u potresu i izračunamo da prosječno kućanstvo sadrži nešto više od dva člana, prema najgrubljem izračunu, Grad je trebao osigurati za prvu ruku tek oko 150 stanova za smještaj najugroženijih. U odnosu na 561 prazan stan, to se zaista ne čini kao preveliki napor za jedan iznimno bogat grad, što Zagreb jeste. Isto tako, u Zagrebu postoji i nemali broj stanova u vlasništvu države od kojih su mnogi nenastanjeni, tako da tih resursa svakako ima.

Što se tiče pitanja beskućnika, ono što smo mi predlagali, a za šta se dugo zalaže i Hrvatska mreža beskućnika je da se osposobi dugoročno takozvani sustav „Housing first“ koji u javne stanove, bez puno administracije smješta beskućnike kako bi se mogli u njima oporaviti i pokušati krenuti ponovo u socijalizaciju. Prema informacijama koje smo dobili iz Mreže, grad i država ne reagiraju na njihove prijedloge i oni trenutno apeliraju da se barem uspostavi sustav smještaja ljudi u gradsku i državnu imovinu, u neki tip sigurnog, kolektivnog smještaja. No, činjenica je da ovo što sad gledamo je posljedica dezorganiziranog sustava upravljanja imovinom u kojem dobar dio gradskih stanova služi kao žeton za usluge, za PR trikove Milana Bandića koji u naletima dobrote pojedinačno i bez natječaja smješta ljude u gradske stanove koji se ne održavaju, gdje ne postoji dovoljno kapacitiran sustav brige za te nekretnine itd.

Pored toga, jedna od značajki sustava je da omogućava prodaju tih stanova što smanjuje javni gradski stambeni fond i čini grad još ranjivijim na udare tržišta, pa evo vidimo i prirodnih nepogoda i pandemija. Nedavno smo mogli čitati kako je i jedna od vodećih zaposlenica Gradskog ureda za stambeno zbrinjavanje, koji predvodi sustav upravljanja stambenim fondom, po povlaštenoj cijeni kupila jedan takav gradski stan. Mislim da je to upravo priča koja pokazuje do koje mjere sustav ne postoji i do koje mjere se krajnje cinično gradska uprava odnosi prema ovom neophodnom zajedničkom resursu.

Dok traje opasnost od pandemije koronavirusa preporuke su da građani ostanu u svojim domovima, a brojni su iz različitih razloga ostali bez krova nad glavom. Koje su trenutno najvidljivije posljedice loše stambene politike na koju godinama upozoravate?

Pa za početak je najvidljiviji ovaj problem s kaosom u gradskoj imovini, s nemogućnošću sustava da se pobrine za najranjivije i osigura im krov nad glavom usprkos tome da resursi postoje. Isto tako nezaštićenost podstanara i nered u tržištu najma kojim se nijedna Vlada do sad nije pozabavila u ovom trenu amplificirane i time prikazuju posljedice klasične taktike neoliberalne stambene politike u kojoj se svi drugi oblici stanovanja sustavno svode na maksimalno prekarne uvjete kako bi se plasirala ideja da je kreditno zaduživanje za stan jedina sigurna opcija i tako širio plasman stambenih kredita. Stanje koje trenutno živimo nije nastalo jučer već su nas sustavne politike privatizacije i guranja svih aspekata života na tržište dovele sad do situacije u kojoj se ljude ostale bez primanja izbacuje na ulicu u sred pandemije u kojoj nas Vlada moli da ostanemo doma, ali nam taj isti dom odbija zaštititi. Nelogično, zar ne? No, promotrimo i one koji su se odlučili za kupnju putem kredita – njihovo stambeno pitanje Vladinim mjerama je prepušteno odluci banaka o tome kome će dodijeliti i pod kojim uvjetima moratorij na otplatu rata kredita, jednako kao što je i dosad bilo – mi smo svi prepušteni tržištu u vrijeme kada nas samo otklon od tržišta može spasiti.

Prema vašim procjenama, u kojem smjeru će se kretati cijene stanova u Zagrebu i ostatku Hrvatske  nakon potresa i po završetku pandemije?

Nisam stručnjakinja za tržište nekretnina, točnije, moj rad, kao i rad udruge Pravo na grad, upravo je usmjeren u opoziciju ideji da kao društvo stanovanje razumijemo kroz prizmu tržišta nekretnina. To je jedna od osnovnih neoliberalnih postavki koja se nameće već više od trideset godina kao bezvremenska i samorazumljiva neideološka istina, iako imamo ne tako davno iskustvo društvenih stanova čiji je privatizirani fond spasio od punih posljedica udara tržišta. Ono što jest razvidno je da ulazimo u tešku recesiju i da, s obzirom na to da je tržište nekretnina i rentijerska ekonomija turizma jedna od osnovnih poluga ekonomije i u nas, ali i u mnogim drugim dijelovima svijeta, cijene će zasigurno pasti i vjerojatno ćemo gledati scenarij koji je možda još gori od onoga u krizi prije dvanaest godina. No, ono što se danas moramo zapitati, a napori aktivista i progresivnih političkih snaga diljem svijeta upravo se mobiliziraju u tom smjeru, smijemo li ikada više dozvoliti da promatramo stambeno pitanje kao pitanje tržišta nekretnina ili ćemo usmjeriti svoje napore u očuvanje života.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu