Zatvorska koronika (V): Gdje počinje teologija, tu staje policija

1.

„Gospođo, koji je vama kurac? Ovo je radi vašega dobra!“, vikao je policajac dok je privodio građanku Splita, Branku K.

"Bože, je l' čuješ, kazni ga na moj zahtjev", urlao je svećenik Josip Delaš iz splitskog predgrađa Sirobuja.

Priču o Branki K. ste, pretpostavljamo, čuli. To je, da ipak ponovimo, ona građanka koja je, poštujući sve norme ponašanja u izvanrednoj situaciji, šetala Splitom. No, ni famozna socijalna distanca, niti činjenica da nam, ipak, Nacionalni stožer civilne zaštite nije uveo policijski sat u trajanju od non do stop, nije smetala policiji da Branku K. privede i napiše joj prijavu zbog kršenja javnog reda i mira. A sve je, kako to obično biva, počelo sasvim bezazleno. Branka K. je šetala s prijateljicom, držala razmak i... I ništa, policajac u civilu ih je zaustavio, tražio osobne i na pitanje zašto ih uopće legitimira, mirno i dostojanstveno popizdio.

Priča o župniku Delašu malo je drukčija: on je, bez obzira na propisane mjere, pozvao vjernike u crkvu na Cvjetnu nedjelju i oni su, jer takav je naš svijet, jednostavno voli slušati, došli, samo što je došla i policija da ih upozori i... I ništa, župnik je popizdio što mu organi reda kvare posao.

Za razliku od građanke koja je pitala jedno sasvim suvislo pitanje, svećenik se odlučio na usmeni zahtjev nadređenom od kojeg je zatražio da policajca kazni u roku tri-četiri sada. I zbog toga nije, naravno da nije, priveden u najbližu postaju, niti mu je uručena prijava za kršenje javnog reda i mira.

„Gospođo, koji je vama kurac? Ovo je radi vašega dobra!“, vikao je, da se podsjetimo, policajac dok je privodio građanku Splita, Branku K.

"Bog je ljubav, nije mržnja", objašnjavali su snishodljivo eksperti za teološko-sigurnosna pitanja župniku Delašu. Nije ga se to dojmilo: najavio je održavanje mise za Uskrs i posvetio se pisanju žalbe onom što se usudio oglušiti na njegov zahtjev i nije od policajca, kao u filmu „Maratonci trče počasni krug“, ostavio samo dugmiće. Dobro, i značku.

2.

Novinarima i novinarkama stvarno svašta pada na pamet u neuređenim državama izvan Europske unije. Evo, recimo, Ana Lalić s vojvođanskog portala „Nova“ je, baš kao da je to sada nešto važno, pisala o katastrofalnom stanju u Kliničkom centru u Novom Sadu, a kako svaka akcija izaziva reakciju, tako je srpska policija u ovim teškim vremenima morala uhititi novinarku, pretresti joj stan, uzeti mobitele, laptop, umalo i akvarij i još osigurati adekvatan pritvorski smještaj za puna dva dana. Umjesto održavanja krive slike o stvarno katastrofalnom stanju u jednoj bolnici jednog velikog grada, represivni aparat je morao gubiti vrijeme sa novinarkom koja, nekim čudom, nije shvatila pravila izvanrednog novinarstva u istim takvim situacijama.

U Hrvatskoj je, znamo, sve suprotno. Ipak smo mi članica Europske unije visokih demokratskih standarda. A i da nismo, na isto bi došlo. Svjesni svoje važnosti i odgovornosti, ovdašnji mediji, u većini, pomažu represivnom aparatu uredno bilježeći vrijeme, mjesto i aktere subverzivnih djelatnosti poput, recimo, šetanja Jarunom ili centrom Zagreba.

„Kada zatreba“, govorilo se u jednoumlju, „svi smo armija“. U maloumlju smo samo Nacionalni stožer civilne zaštite.

3.

Socijaldemokratska partija Hrvatske ponekad podsjeća na golfa dvojku: ne pali uvijek iz prve, ali kada proradi, e onda može što god treba.

Rajko Ostojić, nekadašnji ministar zdravstva, kandidat za gradonačelnika Zagreba i visokopozicionirani član stranke, dao je, no ne kao liječnik, već kao političar, preciznu dijagnozu društvene bolesti od koje se ne umire, samo što se s njom i ne živi najugodnije. Prema doktoru Ostojiću, Sabor je, zahvaljujući nadasve energičnom predsjedniku Gordanu Jandrokoviću, abdicirao, premijer se izmakao da ne pravi sjenu svom prvom suradniku, dok se predsjednik Republike još ne vodi kao službeno nestala osoba, iako bi trebao. Dobro, Milanovića Ostojić nije spomenuo. Jeste, međutim, precizno kazao da državom umjesto zakonodavne i izvršne vlasti upravlja skupina njegovih kolega, predvođena ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem.

Mišljenje stručnjaka nije, naravno da nije, važno samo u izvanrednim situacijama, samo što ni u njima, niti kada je sve kao normalno, nije presudno. Drukčije rečeno, epidemiolozi govore o pandemiji, arhitekti i urbanisti o zgradama i kućama, ekonomisti o financijskim modelima, ekolozi o rijekama, jezerima, morama, šumama i livadama, a odluke donose politički lideri, oni birani. Nekada, evo baš sada, to nije lako, no ni bavljenje politikom nije obaveza nego vlastiti izbor. Tražiti potporu za preuzimanje liderstva i nemati hrabrosti donositi odluke je kao zamoliti Ivicu Tucka za nastup u vaterpolo reprezentaciji i u isto vrijeme imati hidrofobiju.  

4.

"Lijepo je u svom domu snimiti video i napisati 'ostani doma', kao što sam i sam učinio, ali ono što je u ovim momentima važno jeste pomoći ljudima kojima je to potrebno. Nogometaši, glumci trebali bi biti od pomoći u siromašnim četvrtima. S velikim zadovoljstvom odlazim u javnu kuhinju da pomognem koliko mogu. Vjerujem da vlasti rade sve što je u njihovoj moći, ali mi također trebamo biti uz ljude i pomoći im. Trenutno sam u drugačijoj situaciji, ali znam što znači nemati kilogram krumpira ili novaca za kupovinu hrane. Nama nije problem ostati kod kuće, mi možemo nahraniti našu djecu. A kako je onima kojima u slučaju napuštanja doma prijeti uhićenje, a oni moraju nahraniti svoju djecu. To je zaista žalosno. Svaki nogometaš se može odreći šestomjesečne plaće i neometano nastaviti život. Mi nismo u istoj poziciji kao ljudi koji rade od šest do 19 sati kako bi prehranili obitelj. Moramo biti zahvalni što smo zdravi i pomoći ljudima koji su u nevolji", rekao je argentinski nogometaš i nekadašnji član, uz ostale, „Manchester Uniteda“, „Manchester Cityja“ i „Juventusa“, Carlos Tevez, za obožavatelje u domovini Carlito, za ostale – Apač.

"Ljudi koji donose odluke su siti. Ali ima mnogo Bugara koji već gladuju. Zato opet govorim: ne čekajte trenutak kada glad prevlada nad strahom. Tada bi posljedice mogle biti nepredvidljive. Neophodno je poduzeti hitne mjere da ne bi bilo gladnih ljudi, jer će gladni masovno izaći na ulice...“, izjavio je bugarski predsjednik Rumen Radev i dodao da država osim o tjelesnom, mora voditi računa i o mentalnom zdravlju svojih građana.

Isto kao kod nas, zar ne? Dobro uz male razlike: u Hrvatskoj volontiraju navijači, a država polazi od toga da mentalne bolesti nisu zarazne. U svakom slučaju, nevažni detalji.  

6.

Od sutra, devetog travnja, pa do subote jedanaestog, dućani će u Hrvatskoj umjesto do sedamnaest, biti otvoreni do dvadeset sati. Kome treba objašnjavati zašto, taj se rodio ili blesav ili jučer. Kada je skraćivao radno vrijeme trgovina, ministar unutarnjih poslova se pozivao na zdravlje uposlenica. To što manje sati za kupovinu podrazumijeva veće gužve, nije mu puno značilo. Sada, pred Uskrs, trgovine mogu biti otvorene dulje. Odjednom nema brige za radnice. Ima, izgleda, straha. Realno, što ako Delaš opet ne dobije odbijenicu?

Prethodne Zatvorske koronike Emira Imamovića Pirketa možete pročitati ovdje prvu, drugu, treću i četvrtu

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu