Doktrina šrota

Nema medija ili političara koji se danas neće sjetiti spomenuti radnike ili intervjuirati pokojeg sindikalista da ga pita za mišljenje, ali mi ćemo se prisjetiti i posvetiti ovaj dan i svima onima kojima pripada ostalih 364 medijskih dana u godini; onima koji nam svakoga dana donose sve one recepte za bolje sutra, baš kao što ih Donald Trump preporuča za COVID-19, koji jedini plaćaju ovu državu i sve vas kako bi sistem funkcionirao, a on im uzvraća tako da ih dobro iscipelari nakon što ih izmuze; stvoriteljima neba i zemlje, radnih mjesta i plaća, koji su tako tankoćutni da ne samo da ne mogu podnijeti svakodnevno mrcvarenje sistema, nego ih, onako osjetljive, toliko uvrijedi javna kritika da puni pravednoga gnjeva prizovu pravosudni pendrek da ih zaštiti od primitivnih ispada koje nikako nisu zaslužili, dok ih s druge strane cijedi onaj rigidni radnik koji stalno traži nekog boga. Plaću, recimo. Ili slobodni dan. Ili plaćene prekovremene sate. Ovaj dan posvetit ćemo svim onim osjetljivim dušama što marljivo traže neradnike i uhljebe među žitom.

Ovaj dan posvetit ćemo – gazdama.

Među gazdama, ako tko nije primijetio ovih tjedana, dogodila se šizma koja bi mogla ostaviti prilične posljedice na do jučer ujedinjene bogataše pod crkvenom zastavom koja se zove slobodno tržište i poduzetništvo, ali kako vrijeme neumorno ide, tako se čini da će najveće posljedice ovog raskola osjetiti, kao i uvijek, siromašni, dakle većina naroda.

Čini se da je jedna skupina odmetnutih gazda sebe uvjerila u floskulu kako kriza nije ništa drugo nego šansa pa je nekolicina njih osnovala novu udrugu gazda koju su nazvali Glas poduzetnika. Odnosno, shvatili su kako podmetnuti crno jaje u gnijezdo Hrvatske udruge poslodavaca, do sada jedinstvenoga glasa svih gazda.

Čini se da su njihovi čelni ljudi povjerovali u još jednu frazu kapitalističkog sistema, a to je da je pohlepa dobra, pa su ni u mjesec dana krenuli ostvarivati sve ciljeve koje HUP nije uspio, ili se nije usudio, ni u dva desetljeća. Valjda se podrazumijeva kako moraš biti iznimno ambiciozan da budeš poduzetnikom uz stalno maksimiziranje svojih zahtjeva.

Hoćeš udruge civilnog društva, hoćeš sindikate, hoćeš uhljebe na našoj grbači – udarili novi gazde na sve strane kao da im je Vice Batarelo mentor, a Željka Markić predsjednica.

Prva na udaru našla se udruga civilnog društva Gong, koja je – odmah nakon Vladine odluke da golemim tromjesečnim paketom od 8,5 milijardi kuna pomogne poduzetnicima da zadrže radnike – zatražila, kao što i inače zahtijeva, potpunu transparentnost u trošenju našeg novca, pa je zatražila popis tvrtki koje će dobiti velik novac.

Dakako, novoosnovana udruga gazda osjetila se prozvanom jer cijeli medijski narativ koji nam neumorno guraju svih ovih godina govori kako je riječ o cvijeću ovog naroda koji je toliko moralno vertikalan i strukturno horizontalan da ne bi nikoga prevario, a kamoli svoje radnike ili javni budžet.

Možda je ovaj refleks posljedica činjenice da su i oni automatski postali „uberuhljebi“, ali nismo psiholozi pa nećemo ulaziti u dublju analizu.

Bilo kako bilo, odgovor ove gomilice bio je očekivan: sad će oni zatražiti još više transparentnosti, sve račune na sunce pa da vidimo čija majka crnu vunu prede! Gong su preko društvenih mreža odmah prozvali sindikalnom podružnicom pa su prilično infantilno zaključili da će ga istjerati na čistac tražeći više transparentnosti u trošenju javnog novca, za što se Gong, uostalom, već godinama bori, ali su gazde, čini se, prilično uvjereni da se Gong isključivo financira iz državnog proračuna pa će narod sad vidjeti kakvi uhljebi njih prozivaju.

Ili kako je Davor Huić, vođa udruge Lipa i jedan od najprominentnijih promicatelja ideologije bogataša u Hrvatskoj, kazao na primjedbu jednog svog sljedbenika: „Pa eto, kad su već tražili…“

Nekako sumnjamo da bi Gong imao išta protiv veće transparentnosti, ali zabilježimo ovaj djetinjasti ispad kao prvu veću akciju koju su organizirali Glas poduzetnika i Lipa. A i nije da je Gong nenavikao na slične napade: do sada su ih prozivali i ustaše i nacionalisti, klerikalne udruge i konzervativna vlada pa je nekako logično da sada istupe i ideološki slični gazde.

Nakon objave liste postalo je jasno čemu otpor: novac su zatražili i dobili i Huićeva obiteljska firma, i naftni generali pa čak i Coca Cola. I Hanza media, koja je svojim novinarima odmah odrezala do 30 posto plaće.

Tako izgleda restart ove ekonomije. Gazde su opet odgovorili refleksom djeteta u vrtiću pa puku objavili da je to ionako njihov novac jer samo oni plaćaju poreze, a svi ostali su puki promatrači koji čekaju da im gazde udijele koju kunu.

Budući da je vrijeme novac, gazde su gotovo simultano krenuli i na sindikate, i to javnih službi jer još jedini imaju dovoljno snage za pritisak.

Organizirano radništvo, uostalom, glavna je meta i smetnja globalno povezanim grupama korporacija i milijardera, pa tako i grupaciji Atlas, čiji je aktivni član udruga Lipa, i koji joj je, osim novca, osigurao i trening, o čemu smo već pisali. Budući da su američke vlasti još prije gotovo pet desetljeća shvatile kako im Atlas i slične grupe mogu pomoći u borbi protiv ljevičarskih vlada u Južnoj Americi, aktivno su ih desetljećima sve do danas koristile za rušenje demokratski izabranih predsjednika koji SAD-u nisu po volji.

Možda im je i jedan od najvećih vidljivih uspjeha nedavno postavljanje profašističkog Jaira Bolsonara na čelo Brazila, koji je prije nekoliko dana predvodio prosvjed za povratak vojne diktature u toj velikoj zemlji, koja je prethodno trajala 21 godinu, uz podršku SAD-a. Američki predsjednik Donald Trump, kojemu je kao i Bolsonaru važniji biznis od ljudskih života, svoju je administraciju napunio Atlasovim ljudima.

Zato su Glas poduzetnika i Lipa kao glavnu metu napada, uz podršku brojnih medija, izabrali Vilima Ribića, najprepoznatljivije lice i vječnog predsjednika sindikata javnog sektora – što ponešto govori i o stupnju demokratičnosti unutar samih sindikata – jer javni sindikati jedini još imaju određenu snagu u pregovorima o radničkim pravima s poslodavcima i državom.

Time su krenuli ubiti dvije muhe jednim udarcem – spriječiti radništvo da se organiziranim djelovanjem izbori za svoja prava, čime sprečavaju da usred kriznog entuzijazma i među gazdama u privatnom sektoru u postkriznom vremenu oživi umrtvljeni sindikalizam, te jurnuti na javni sektor kako bi što više javnih usluga stavili pod svoju, privatnu kontrolu. Usput i malo ojačati sukob između radnika javnog i privatnog sektora, ponavljajući kako su radnici javnog sektora krivci što gazdini radnici imaju niske plaće i minimalna prava. Dosadašnja hajka na uhljebe kao dio uvriježenog medijskog agitpropa više je nego dobrodošla alatka u ostvarivanju ovog cilja.

Naravno, kad je prije korona-krize nastao pritisak na povećanje plaća zbog napuštanja radno sposobnog stanovništva u druge krajeve Europske unije, gazde su zatražili – i dobili – uvoz radne snage iz ekonomski bjednijih država od Hrvatske kako bi smanjili zahtjeve za višim plaćama i eventualnim povećanjem radničkih prava.

S obzirom na to da je u Hrvatskoj sve moguće, danas je moguće i da se gazde predstavljaju zaštitnicima vlastitih radnika, dio kojih je potjerao čim je zamirisalo na krizu, odmah nakon prvih dana izbijanja pandemije, iako se znalo da će država morati nešto učiniti kako bi im pomogla. Kasnije su predstavnici „gazda“ tražili da se plati i tim poduzetnicima, jer su se navodno, samo malo šalili kad su odmah podijelili otkaze. 

Valjda ne možeš više poniziti i obesmisliti svoje radnike, nego im reći da se gazda bori za njihova prava.

Da bi uspjeli u svojem naumu, gazde moraju imati znanstvenu potvrdu svojih besmislica, a njih rado pružaju profesori s privatne Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (ZŠEM), kojima mediji rado daju prostora da ekonomski neobrazovanom narodu tumače kako nema drugog svijeta od onog neoliberalnog. Nešto kao Čikaška škola ekonomije za europsku periferiju.

Školu je osnovao jedan od HDZ-ovih seniora Đuro Njavro, bivši savjetnik Franje Tuđmana za gospodarstvo, a i njezin je dekan. Vrh škole napunio je nekadašnjim visokim HDZ-ovim dužnosnicima kao što je Ljerka Mintas Hodak ili bivši premijer Zlatko Mateša. Jedna od glavnih preokupacija Đure Njavre posljednjih godina je takozvana vaučerizacija obrazovanja, što je i htio pogurati u vrijeme vladavine Tomislava Karamarka i bizarnog bivšeg premijera Tihomira Oreškovića, kad se Njavrinim imenom špekuliralo kao novim ministrom obrazovanja.

Stoga je za očekivati da će sljedeći zahtjevi gazda kretati prema privatizaciji obrazovanja, zdravstva ili zatvorskog sustava, ali s obzirom na to da taj naziv u sebi nosi brojne negativne konotacije, nazvat će ga vaučerizacijom, kao jedinim rješenjem za povećanjem konkurentnosti, a time i povećanjem kvalitete škola ili bolnica.

Da bi sve ovo uspjelo, gazdama treba što veća medijska vidljivost, a mediji im rado izlaze u susret pa će tako Huića, koji je studirao na Filozofskom fakultetu, na primjer krstiti kao ekonomskog stručnjaka te će ga pitati za mišljenje o svemu, pa tako i o radu nedjeljom.

Nema sumnje da su novi gazde, iskoristivši veliki socijalni kapital koji imaju u medijima, napravili efikasan marketinški proizvod. Za razliku od svoje braće u HUP-u, oni se predstavljaju kao zaštitnici sitnih poduzetnika i obrtnika. A oni su egzistencijalno čak i u gorem stanju nego radništvo.

Država je oduvijek poticala poduzetništvo. Posebno kad je vidjela šansu da prividno smanji nezaposlenost tako što će sve nesretnike pretvoriti u poduzetnike. Dvije muhe jednim udarcem. Tako je, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, od 2010. do 2019. godine na poticanje samozapošljavanja potrošeno 1,25 milijardi kuna koje su dobile 32.793 osobe. Stvorena je cijela armija poduzetnika iz nužde jer se na drugi način nisu uspjeli zaposliti, dok Hrvatska ima bijednu socijalnu sigurnosnu mrežu na koju su mogli računati u slučaju otkaza.

I tu nastupa ideja o osnivanju udruge koja će okupiti veliki broj sitnih poduzetnika i obrtnika, koji se nemaju kome obratiti. Ali vrh Glasa poduzetnika ima daleko veću ambiciju od zaštite svojih članova. Oni žele nastaviti tamo gdje je HUP na trenutak zastao i pokušati kontrolirati buduće društvene procese. Uz zahtjeve za reformom sustava lokalne uprave i samouprave, za koju malo tko u Hrvatskoj ne smatra da je nepotrebna, a i valjda svatko od nas zna barem jednu politički imenovanu nesposobnu osobu, gazde ubacuju ideje hard core neoliberalizma, kao što je jedinstvena stopa poreza na dohodak, koja, naravno, pogoduje onima s najvećim dohotkom. Jedinstvena stopa poreza, odnosno flate rate, stari je zahtjev konzervativnih neoliberalnih američkih udruga koje su 1990-ih pritiskale istočnoeuropske vlade da ih ugrade u svoj porezni sustav iako je se, zbog svoje prirode koja potiče nejednakost, nisu usudili provesti u svojoj zemlji.

Medijska halabuka koja se podigla oko nekog restorana koji je dobio kaznu jer je stol postavio na javnoj površini zapravo najviše govori o prirodi gazda i ovom društvu koje je spremno svašta tolerirati. Prvo su se mediji zgražali nad kaznom, a onda su stali razvlačiti crijeva Andrije Mikulića, iskušan HDZ-ov kadar i prvog inspektora u Hrvatskoj. I sve bi to bilo sasvim razumljivo da nismo znali prije tko je i kakav je Andrija Mikulić i kako se zapošljava u ovoj državi.

Mediji se, začudo, nisu pretjerano pretrgli u preispitivanju rada inspekcije i Andrije Mikulića kad je šestero ljudi izgorjelo početkom siječnja u privatnom domu za starije osobe zbog potpuno neadekvatnih uvjeta. Valjda su i ljudske žrtve prihvatljive ako su prinesene na oltar poduzetništva. Postalo je sasvim prihvatljivo da brojni poduzetnici zauzimaju javna dobra bez ikakva straha od sankcija. I kad možda prvi put inspekcija pokaže efikasnost, gazde se dignu na prednje noge. Doduše, trebali bi se dogovoriti među sobom pa da i mi znamo na čemu smo: jesu li za efikasnu upravu ili nisu?

Prema medijskom ponašanju, da se otkriti i posljednji ambiciozni cilj novih gazda: preuzimanje primata HUP-u kao jedinog formalnog predstavnika gazda prema sindikatima i državi. Trenutak ne može biti bolji jer je HUP pomalo na konopcima nakon što je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova još na početku ožujka podigla kaznenu prijavu protiv Bernarda Jakelića, jednog od vodećih ljudi HUP-a, zbog sumnje u dugogodišnje seksualno zlostavljanje zaposlenica. Iako je Jutarnji list još početkom ožujka donio sve detalje ove velike afere koja se u HUP-u predugo tolerirala, pa tako i o Jakelićevoj otpremnini, mediji su nakon mjesec dana, u jeku medijske ofenzive Glasa poduzetnika, začudo, nanovo otkrili aferu o kojoj su stali ekstenzivno obavještavati, pa tako i o Jakelićevoj otpremnini. Negdje u isto vrijeme Glas poduzetnika je stao ispitivati svoje članstvo koga bi izabrali da ih predstavlja u socijalnom dijalogu.

Kako ni u HUP-u ne sjede sasvim glupi ljudi, tako su shvatili da i oni trebaju u ofenzivu pa su aktivirali svoj stari agresivni plan: pritiskat će Vladu da potpuno ukine radnička prava preko izmjena Zakona o radu. Tako se ove dvije skupine gazda bore svojim sve ekstremnijim i agresivnijim zahtjevima. Zajednička im je crta da je sve što znaju rezati: plaće, radna mjesta ili javne i državne službe. Postalo je normalno da se prije nego što postanete poduzetnikom, morate dokazati kao oduzetnik. A kako to izgleda u praksi, kad vam vlada izađe u susret pa zabrani nova zapošljavanja u državnoj i javnoj službi, najbolje pokazuje slučaj sa socijalnim radnicima koji su punili medijske stupce prije ove krize. Pokazalo se da nemaju nikakve uvjete za rad, da ih nedostaje u tolikom broju da je cijeli sustav socijalne zaštite doživio slom, a mediji su ostali u čudu novim slučajevima obiteljskog i svakog drugog zlostavljanja, nastavljajući istodobno podupirati težnje gazda za što manjom državom.

Reforma lokalne samouprave i uprave, kako sada stvari stoje, zastat će na pukom rezanju pa ćemo se naći u još većim problemima od onih u kojima smo bili. Ali koga briga dok je gazdama dobro, samo da se još među sobom dogovore oko podjele plijena koji ih čeka nakon svake velike krize.

Očekuje nas, dakle, bratoubilački rat između HUP-a i HUP-a 2.0 i ništa nas ne bi spriječilo da pritom kupimo kokice kad najveću cijenu ne bismo pritom platili svi mi pa nas prolazi želja za pečenim kukuruzom. Konzervativna Vlada će im oboma rado izaći u susret pa nas čeka stari iskušani recept: još malo rezanja, još malo privatizacije i još malo autoviktimizacije gazda. Rezultat je još malo siromaštva. Prodavat će nas i kupovati na popustu od 30 do 50 posto, kao što se uvaljuje svaki šrot. Kao što nam svakoga dana nude šrot preko medijskih gazda.

Staro je to pravilo: doktrina šrota uvijek prethodi doktrini šoka. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu