Bela i Miroslav Krleža
Odmah u travnju 1941., samo dan nakon uspostave NDH, dogodio se prvi slučaj cenzure u ustaškome režimu. I dok je zabrana Krležine Galicije u režiji Branka Gavelle iz prosinca 1920. naširoko poznata, za "skidanje" Krleže sa scene HNK u travnju 1941. rijetko tko i danas zna, prešućivana je tijekom proteklih desetljeća iz mnogih razloga.
Po svemu sudeći, izvedena je tiho i bez ikakve javne objave, posve u skladu s tendencijama "novog ustaškog duha" koji je odmah po uspostavi NDH ušao u sve ustanove kulture i prosvjete. Predstavu su na repertoar uoči sezone 1940/41. postavili novoustoličeni ravnatelj Drame Josip Badalić i intendant Aleksandar Freudenreich, a kako stvari stoje, oni su je sami i skinuli u strahu pred žestokim naletom novoga režima i koncepta po kojem je HNK imao postati propagandni stroj Pavelićeve i Budakove "čiste hrvatske kulture" u kojem za Krležu nije moglo biti mjesta.
Nesuđene Glembajeve je prema premijeri zakazanoj za početak svibnja 1941. sigurno vodio Branko Gavella osiguravši i zvjezdanu podjelu: Dubravka Dujšina u ulozi Ignata Glembaya (na praizvedbi 1929. igrao Leonea), Vjeku Afrića kao Leonea, Belu Krležu (drugi put) u ulozi barunice, a Boženu Kraljevu (isto drugi put) za časnu sestru Angeliku. I ostale uloge tumačili su prvaci Drame: Janko Rakuša, Veljko Maričić, Joža Rutić, Borivoj Šembera i Viktor Bek.
I dok je posljednja najava premijere objavljena u tisku 6. travnja, o skidanju predstave s repertoara samo pet dana poslije ne postoji nikakva pisana odluka. Nema fotografija ni Babićevih skica za dekor i kostime, a osim Afrićevih i Dujšinovih šturih zapisa i najava podjele u tisku od jeseni 1940. i proljeća 1941., ne postoji ništa materijalno, pa nam preostaje zaključivati na temelju detaljne rekonstrukcije prvih dana života NDH u Kazalištu. Dakle, 8. travnja, samo dva dana prije ulaska Nijemaca u Zagreb i proglašenja NDH, program se odvijao redovito u obje zgrade. U Malom kazalištu u Frankopanskoj ulici (danas DK Gavella) održavala se večer recitacije hrvatske lirike u izvedbi učenika Glumačke škole, a u velikoj zgradi su se, kako svjedoči Afrić, održavale intenzivne probe za Glembajeve pod redateljskim vodstvom Branka Gavelle, najvećeg kazališnog autoriteta kojem je to bila četrnaesto scensko uprizorenje Krleže, a četvrti se put (i prvi put u Zagrebu, nakon Beograda, Ljubljane i Brna) prihvatio režije ove Krležine drame.
Tko je zapravo skinuo Glembajeve na Veliki petak 1941.? Možemo sa sigurnošću tvrditi da to nije bio budući doglavnik i ministar prosvjete Mile Budak jer je tih dana boravio u bolnici i imao je važnija posla kao budući član vlade. Nije to bio ni Pavelić koji je još bio na putu iz talijanske Pistoie prema Zagrebu, a još je manje to bio Slavko Kvaternik koji je tih dana danonoćno zauzet organizacijom vlasti u svim slojevima društva, ali i velikim pripremama za Pavelićev povratak u Zagreb.
Glembajeve dakle, nisu skinule netom uspostavljene ustaške vlasti već je to zasigurno učinilo samo kazalište, tj. njegova poslušna uprava kojoj je odmah postalo jasno da ljevičar Krleža ne ide s novim vlastodršcima kojima je "boljševizam" bio najveći u nizu brojnih neprijatelja. Uprava HNK je u stvari, da bi zadržala svoje položaje, učinila sve da zataji Krležu i produkciju Glembajevih u svojoj kući. Bez ijednog slova u tisku, tiho i šaptom, Glembajevi su definitivno pali već 11. travnja 1941., samo dan nakon proglašenja NDH. No, za članove uprave je i ta, vrlo brza reakcija bila prespora, jer će samo deset dana nakon Krleže i sami promptno izletjeti iz Kazališta. Doglavnik Mile Budak već je imao u pričuvi svoje ljude za sve vodeće pozicije u novom ustroju ustaške Kulture.
Suzimo rakurs još više: tih je dana naime u Zagrebu vladalo pravo ratno okruženje, ali i velika neizvjesnost zbog korjenitih promjena koje će ubrzo uslijediti. Vjekoslav Afrić, glumački prvak i Gavellin Leone kasnije je u svojim memoarima zapisao da je raspoloženje u to vrijeme bilo ravno svojevrsnoj agoniji, a da je glavna tema kazališnih razgovora bila novonastala ratna situacija pa su političke teme bile na prvom mjestu. Tešku atmosferu prvih ratnih dana i velikih promjena osjećao je i sam Miroslav Krleža pa je u Dnevniku zapisao da je 10. travnja glas Slavka Kvaternika zazvučao sablasno te mu se kroz čin uspostave NDH „javila ona ista avet iz 1916. i 1918., ali sada posve povampirena“. Gavella je toga dana bio očito prezaposlen da bi mislio na burna događanja jer je osim probe Glembajevih u Drami, imao poslijepodne i generalnu probu Wagnerova Parsifala.
Već sutradan, 11. travnja, na Veliki petak, zaposlenike Kazališta je na oglasnoj ploči dočekao oglas intendanta Freudenreicha koji ih podsjetio na "važne historijske časove u životu hrvatskog naroda" zbog kojih svaki član zajednice, da bi se Kazalište održalo "na dostojnoj umjetničkoj visini" treba biti na svom mjestu ispunjavajući "najsavjesnije i najpoštenije one dužnosti, koje mu nalaže njegovo zvanje i njegov položaj". Naročito je pritom istaknuo da "samo to i ništa drugo ne traži domovina danas od nas!" U te riječi nije se nikako mogao uklopiti Krleža i njegova raskošna freska o padu jedne agramerske patricijske obitelji. Iz Afrićevih zapisa može se zaključiti da su baš toga jutra, na Veliki petak prekinute probe Gospode Glembajevih koji ne idu zajedno niti s uvaženim gostima na izvedbi Wagnerova posvetnog prikaza Parsifal toga dana i onoj održanoj na sam Uskrs.
Sudbina Glembajevih bila je, dakle, zapečaćena i prekid proba bio je logičan. K tome, sljedećeg dana, autor Gospode Glembajevih prvi je put uhapšen, bit će do ljeta te godine uhapšen još nekoliko puta. Dok Krleža čami u Petrinjskoj, u Drami su stale probe, po Afriću dani prolaze u "sve težim depresijama“, a intendant Freudenreich se pak nada drugačijem raspletu pa je u subotu, dan nakon skidanja Glembajevih i hapšenja Krleže, ohrabren požurio u audijenciju kod Slavka Kvaternika. Osim pozivnice za sutrašnju predstavu Parsifala, novom glavaru je „u ime cijelog članstva izrazio radost“ što je „osnovana slobodna Država Hrvatska“, ali i „osjećaje vjernosti i odanosti domovini.“
No, samo deset dana nakon te audijencije, doglavnik Mile Budak izašao je iz bolnice i odmah preuzeo resor bogoštovlja i nastave, a jedan od prvih poteza novoga ministra bile su upravo smjene Freudenreicha i Badalića. Naime, mjesto intendanta bilo je rezervirano za Budakova vjernog suradnika i prijatelja Dušana Žanka, profesora povijesti s Nadbiskupske gimnazije u Zagrebu koji je odmah, u duhu Ustaških načela, najavio „čišćenje od nepoćudnih elemenata“ repertoara, ali i kazališta. Prije nego što je s velebnom produkcijom Ognjišta postavio Budaka na tron najvećeg pisca u Hrvata, jedan od prvih „poteza“ Žankove uprave bilo je potpuno pasivno ponašanje pri hapšenju tridesetak kazališnih djelatnika - pravoslavaca koje je uslijedilo samo nekoliko dana po njegovu dolasku u kazalište. Među uhapšenima je bila i Bela Krleža koja je umjesto na sceni kao barunica Castelli, završila zajedno sa svojim redateljem Brankom Gavellom u zatvoru u Petrinjskoj. Dvije godine poslije, Krleža se prisjetio toga događaja i zapisao u svom Dnevniku da je Bela nakon osam dana provedenih u buturnici u Petrinjskoj kući stigla mrka, bijesna. U dobrom stilu. Duboko uvrijeđena.
Sljedeći potez nove uprave bio je program rada do konca te sezone pa su se obistinile najcrnje Afrićeve slutnje: umjesto Krležine raskošne freske o građanskoj civilizaciji na odlasku, postavljena je praizvedba amaterskog pučko - seljačkog igrokaza Zlatne njive izvjesnog Stjepana Šantića. Tim se komadom u režiji najgorljivijeg ustaše u kazalištu Josipa Pukšeca, koji je u samo desetak dana NDH avansirao od inspicijenta do redatelja, željelo u skladu s Načelima ustaškog pokreta, prikazati veličina i važnost seljačkog života u novoj državi. Gavella i Babić će pak u isto vrijeme dobiti u zadatak da postave dramu Ahmeda Muradbegovića iz muslimanskoga života Na božjem putu kojom se imala potcrtati Pavelićeva opsesija o vjekovnom hrvatstvu bosanskih muslimana. U nju je Gavella povukao i troje glumaca iz propalih Glembajevih: Krležu, Dujšina i Rakušu.
Uskoro će autor Gospode Glembajevih i zakonski postati zabranjeni pisac: Državni izvještajni i promičbeni ured u siječnju 1942. je razaslao popise zabranjenih knjiga na adrese svih knjižara. Krleža je očekivano bio među njima sa svim svojim djelima - od njegovih djela se u NDH nije smjelo distribuirati baš ništa. Svi ti događaji naveli su ga da u svoj dnevnik u travnju 1942. zapiše ove retke: Sve na svom mjestu: stoji ovdje kazalište nasred trga, daju se predstave, glupe, dakako, a nitko nije primijetio da me više nema, da sam bio, a sada više nisam, a tko bi to i primijetio kad me nitko nije primijetio – dok sam bio.
No, tu priča s Krležom, kazalištem i NDH nije završena, ujesen 1943., nakon odlaska Žanka iz HNK i ratnoga preokreta nakon pada Italije, inicijativu za pronalaženje novog intendanta preuzima sam Pavelić, koji baš Krleži nudi čelno mjesto HNK, što ovaj, prirodno odbija. Do toga je sastanka „na vrhu" i došlo na poticaj Budaka, iza kojeg je navodno stajala skupina izabranih kulturnih radnika iz Matice Hrvatske, HAZU i Sveučilišta. Govorilo se i to da je Pavelić ponudio Krleži da za ravnatelja Drame i kao svoju desnu ruku uzme Branka Gavellu. Do svega toga naravno nije došlo, Krleža je odlučio i dalje ostati u izolaciji dok se Gavella odlučio na bijeg iz NDH, najprije u Beč, zatim u Prag pa Bratislavu.
Njihova suradnja nastavit će se tek 1950. kada Gavella režira Vučjaka u Zagrebu i Ljubljani. Glembajeve će pak, u listopadu 1946., za otvorenje prve sezone u novoj državi režirati Đoko Petrović, za nove vlastodršce podoban kadar, jedan od rukovoditelja Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije i Centralne kazališne družine gdje se istakao kao redatelj, scenograf i pedagog. Ova je predstava za novu kulturno-političku garnituru označena kao „jedan novi oblik kazališta koje će biti aktualno i kazati svom vremenu istinu u lice, zaći pod kožu svih negativnih pojava u našem životu, odgajati i predvoditi.“1 Petrović je ujedno bio i autor nove scenografije, a Krleža, koji u isto vrijeme postaje članom JAZU, ubrzo i njezinim potpredsjednikom, pamtio ga je po dobru zbog režije praizvedbe drame U logoru koja se zbila u Osijeku 1937. godine. Petrović je ujedno bio i prvi intendant HNK u Osijeku nakon oslobođenja 1945., a nakon hvaljene režije Glembajevih unaprijeđen je za redatelja i scenografa HNK u Zagrebu. Obnovit će ovu režiju i 1954. godine.
Te 1946. godine, tisak je bio prepun hvale za novu produkciju. Kritičar i budući intendant Marijan Matković označava je u tjedniku Naprijed najvećim uspjehom zagrebačkog kazališta u posljednje dvije poratne sezone i kao „put našem dramskom ansamblu kao kolektivu, kojim treba da ide, ako želi da postigne istinske scenske uspjehe.“ Vlado Mađarević pak u Vjesniku će ići još dalje postavivši predstavu u kontekst novih društvenih prilika i ideologijskih smjernica, podvukavši da je „tek oslobodilačka borba naših naroda i pobjeda nad fašizmom zadala glembajevštini odlučan udarac – odlučan, ali ne i posljednji jer njezini ostaci još grčevito upinju svoje sposobnosti mimikrije da se spase od propasti, da prežive svoje doba“.
Skinutu predstavu iz 1941., logično, nije u javnosti spomenuo nitko. No, ono što će kasnije isticati teatrolozi bilo je zasigurno vidljivo i u ovoj produkciji Gospode Glembajevih: izbivanje prvog Krležina redatelja i nedostatak njegova inscenatorskog rukopisa bili su, sve do glasovite režije Lede iz 1953. itekako vidljivi u hrvatskome glumištu.
Branko Gavella se pak, uplašen od postupaka kojima je novi jugoslavenski režim gledao na umjetnike aktivne u NDH, u to doba još uvijek držao po strani - dom su mu bila kazališta Ostrave, Bratislave i Ljubljane. Zanimljivo, njegov povratnički angažman u Zagrebu dogodit će se tek u siječnju 1949., bit će to (neuspjela) režija teksta pisca partizana Ivana Dončevića znakovita naslova - Kazna.
Zanimljivo je i to da nakon skidanja Glembajevih pred samu premijeru u travnju 1941., on više nikada neće dobiti priliku da u Zagrebu postavi ovu dramu iz života najpoznatije fikcionalne obitelji u povijesti hrvatskoga kazališta. Izmaknut će mu obje poslijeratne produkcije Glembajevih u Zagrebu, baš kao što mu je izmaknula i režija same praizvedbe 1929. godine koju je režirao redatelj snažne salonske provenijencije Alfons Verli.
Što se tiče HNK, ono je i dalje nastavilo svoj put odlučujući se, s gotovo svim svojim upravama od 1945. do danas, na isplativu i ugodnu sigurnost bivanja "niz dlaku" svake vlasti. Autocenzura je pak, i dalje ostala vrlo važan segment takvog kulturno-političkog izbora pa prešućivano (samo)skidanje Glembajevih iz 1941. nije nikakva iznimka.
Tekst je preuzet iz knjige Snježane Banović „Država i njezino kazalište“