Namjerno se širi pogrešna mantra o nepredvidivosti radnog vremena

Nedavno je Sindikat državnih službi potpisao s predstavnicima Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike protokol o početku pregovora o novom kolektivnom ugovoru (KU), a sindikalci kažu kako zbog rasta BDP-a očekuju i povećanje plaća.

„S obzirom na povećanje BDP-a smatramo da ćemo uspjeti ispregovarati više novca. Normalno da ćemo tražiti poboljšanje materijalnih uvjeta za zaposlene u državnim službama. Ako je povećanje BDP-a 9,5 posto, trebale bi se povećati i naše plaće“, poručili su iz Sindikat državnih službi.

Istovremeno započela je i javna rasprava o novom Zakonu o radu. Dakle za sindikate puno posla kao i svih ovih godina u kojima se manje više snalaze i plivaju, ali često ih se i kritizira da ne čine dovoljno za radnike premda oni to sami nikako neće priznati i razloge nalaze prije svega u nekooperativnosti poslodavaca, Vlade, ali i samih radnika za koje će reći kako nisu spremni da štrajkaju kada je za to vrijeme i često podliježu pritiscima i popuštaju naročito kada je riječ o pokušajima osnivanja sindikata kod privatnih poslodavaca.

Problem radnog vremena

Mladen Novosel čelnik je najveće sindikalne središnjice Saveza samostalnih sindikata koji komentirajući najnoviji prijedlog Zakona o radu prije svega ističe tehničku primjedbu koja se tiče procedure te navodi:   „Nakon sedam mjeseci tripartitnih konzultacija, SSSH je od Ministarstva rada tražio da izrade i dostave nam cjeloviti tekst prijedloga novog Zakona o radu, umjesto započete prakse da nam dostavljaju po nekoliko članaka za svaki sastanak. Gotovo pet mjeseci kasnije dobili smo radni materijal iz kojeg je vidljiv smjer izmjena koje planira Ministarstvo. Već površnom usporedbom važećeg ZOR-a i novog teksta vidljivo je da bi novi zakon narastao za čak 50 članaka. To može upućivati na obuhvat novih sadržaja, kao što je uređenje tzv. platformskog rada, ali i na moguću prenormiranost“, govori Novosel i dodaje kako je SSSH u suradnji sa svojim udruženim sindikatima pomno pratio primjenu posljednjeg ZOR-a usvojenog 2014.

„Uz to, zauzimanju naših početnih stajališta pridonijela su i dva neovisna istraživanja koja je SSSH proveo, prvo 2018. o kvaliteti radnih mjesta i drugo 2019. o organizaciji radnog vremena. Najveći problemi uočeni u praksi tiču se upravo organizacije radnog vremena: raširena je praksa neplaćanja prekovremenog rada, a prevelik broj radnika ne može ostvariti ravnotežu radnog i privatnog života zbog loše organizacije. Mnogi namjerno šire mantru o nepredvidivosti radnog vremena u suvremenom svijetu, kako bi opravdali život radnika u neizvjesnosti i svoju nesposobnost organiziranja radnih procesa. Također, ugovor o radu na određeno vrijeme prečesto se koristi u situacijama u kojima to zakon ne dopušta zbog čega smo po udjelu takvog rada u ukupnoj zaposlenosti, posebno na kratak rok do tri mjeseca, najgori u EU. Iako je pravo sindikata na štrajk zajamčeno hrvatskim Ustavom, Zakon o radu ne daje mogućnost organiziranja općeg štrajka, što je bio jedan od zahtjeva SSSH. I konačno, uređenjem radnih odnosa pravilnikom o radu, koji je jednostrani akt poslodavca, narušava se načelo ugovorenosti radnih odnosa, koji bi se prema tome trebali uređivati ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom. To čini zakonski okvir nepoticajnim za kolektivno pregovaranje jer poslodavci i njihove udruge nemaju interesa pregovarati sa sindikatom ako ista pitanja mogu rješavati jednostrano“, navodi Novosel i dodaje kako je s tim u vezi SSSH prošle godine proveo istraživanje o informiranosti i stajalištima javnosti o kolektivnim ugovorima koje je pokazalo kako upravo kolektivni ugovor mora postati glavni instrument vođenja politike plaća i uređenja uvjeta rada.

„Dakle, sve što bi poslodavci pojedinog sektora htjeli urediti fleksibilnije, to bi trebali moći ostvariti samo sektorskim kolektivnim ugovorom a ne općim propisom. Međutim, radni materijal koji smo dobili od svega navedenog pokušava bolje urediti samo odredbe o ugovoru o radu na određeno vrijeme, što vjerojatno možemo zahvaliti neslavnom rekordu koji držimo u EU, a čega je i Vlada svjesna. Uz ovo, u korist radnika išlo bi uvođenje prava na nedostupnost izvan radnog vremena, tzv. pravo na isključenje. S druge strane, brojne izmjene ne idu u korist radnika te umjesto da se standardni oblik ugovora o radu i predvidivost rada i radnog vremena dodatno ojačaju te prošire i na, primjerice, rad za digitalne platforme, unose se promjene prema kojima se uvjeti rada, radno mjesto, radno vrijeme i sl. općenito smatraju nestalnima, nepredvidivima, promjenjivima! Teško je u ovome času reći koliko je tu riječ o namjeri a koliko o pogrešnom razumijevanju načina prijenosa novih EU direktiva u nacionalno zakonodavstvo, ističe Novosel i dodaje kako je stajalište SSSH  da upravo podizanje kvalitete radnih mjesta i poboljšanje uvjeta rada mora biti glavni cilj izmjena ZOR-a, što je u, svjetlu masovnog iseljavanja i nedostatka radnika u nizu sektora te, općenito, loših demografskih učinaka, i MROSP morao prepoznati. Stoga će se SSSH nastaviti za to zalagati jednako kao i za sklapanje što više sektorskih kolektivnih ugovora koji moraju autonomno uređivati problematiku radnih odnosa od interesa za obje ugovorne strane“, naglašava Novosel.

Nepovjerenje i neznanje vlasnika

Na upit za zašto je kod privatnika tako teško osnovati i održati sindikat Novosel kaže:

„Prije svega moram naglasiti da u mnogim velikim privatnim tvrtkama imamo organizirane sindikate, iako je to najčešće posljedica nasljeđenog članstva prije privatizacije tvrtki (Pliva, Petrokemija, Končar i dr.). Naravno vrlo je teško organizirati sindikat u novoosnovanim manjim privatnim tvrtkama. Više je razloga, no prije svega nepovjerenje i neznanje vlasnika tvrtki prema socijalnom dijalogu kao vrijednosti koja održava ravnotežu između rada i kapitala. Dodatna otežavajuća okolnost je zapošljavanje radnika na određeno vrijeme te strah od neproduživanja ugovora ako se učlane u sindikat. Unatoč svim preprekama sindikati udruženi u SSSH koji djeluju na razini privatnog sektora uspijevaju organizirati nove sindikalne podružnice“.

Novosel navodi kako bi povećanje broja granskih kolektivnih ugovora (koji u privatnom sektoru trenutno postoje samo u građevinarstvu i ugostiteljstvu), s mogućnošću njihova proširenja na sve poslodavce u djelatnosti,  povećalo stupanj u kojem socijalni partneri sami određuju uvjete rada u privatnom sektoru, umjesto da se oslanjaju na javne vlasti i utjecaj koji na njih mogu ostvariti kroz tripartitni socijalni dijalog.

„No, osim većeg broja kolektivnih ugovora, ovo zahtijeva i određeni pomak prema stvaranju uređenog sustava kolektivnog pregovaranja (za razliku od samo zakonskog okvira, što imamo sada). U zemljama u kojima postoje uređeni sustavi kolektivnog pregovaranja, takve sustave stvorile su upravo organizacije sindikata i poslodavaca, svojim internim i međusobnim dogovorima i sporazumima. Sustave kolektivnog pregovaranja ne stvara država svojim zakonima i politikama, nego socijalni partneri svojim dogovorima i praksom, temeljenima na svijesti da je postojanje sustava prvenstveno u njihovom te, posljedično, i u širem društvenom interesu“, kaže Novosel.

SSSH bio je nekada najmoćniji sindikat s najviše članova, ali članstvo se godinama osipalo. Na tu konstataciju Novosel navodi da unatoč svemu što je pratilo sindikalnu scenu od devedesetih nadalje SSSH je uz mnogo ciklusa reorganizacije i restrukturiranja, i danas najbrojniji s nešto manje od 100.000 članova i najveća sindikalna središnjica u RH po svim elementima Zakona o reprezentativnosti.

„S kadrovskim potencijalom zaposlenih u SSSH i našim udruženim sindikatima, nositelji smo i pokretači svih sindikalnih akcija koje organiziramo samostalno ili s ostalim sindikalnim središnjicama. Snaga sindikata je u zajedništvu, i osobno vjerujem da će u skoroj budućnosti ponovno doći do objedinjavanja sindikalne scene na čelu sa SSSH“, zaključuje Novosel.  

Težak život

Predsjednik Nezavisnih sindikata Krešimir Sever odgovarajući na upit mogu li ljudi danas u Hrvatskoj živjeti od svojih plaća s obzirom na to da je minimalna plaća iznosi 3400 kuna, medijalna malo više od 6 tisuća kuna, dok je prosječna nešto viša od 7 tisuća, navodi da nažalost najveći dio ne može s obzirom na samu visinu plaće i visinu troškova.

„Nama je bitna ova medijalna plaća zato što je to neka srednja plaća unutar svih plaća u jednoj zemlji. Čak oko 750 tisuća ljudi primaju plaću do 6100 kuna to je doslovno pola svih ukupnih plaća. Istraživanja su pokazala da jedan veliki dio onih koji primaju do tog iznosa medijalne plaće zapravo u situaciji da ne mogu priuštiti ni grijanje tijekom zime. Ne radi se o velikom dijelu, ali nije ni zanemariv. Ako gledamo da je neto minimalna plaća 3400 kuna samo po sebi govori kako se od toga ne može živjeti. Bitno je pri tome spomenuti da je prosječan minimalni trošak tročlane obitelji za mjesečne troškove u kućanstvu negdje oko 7800 kuna, a nekakav realniji također skroman oko 10 500 kuna. Kada sučelimo ta primanja i troškove vidimo koliko je tu stanje teško.

S obzirom na to da kod nas najveći dio troška otpada na trošak hrane što je negdje oko 27 2 posto od ukupnih te 17,7 posto na troškove stanovanja jasno je da imamo izrazito veliki udar na standard u slučaju poskupljenja hrane zato što su upravo to najveći izdaci.

Usporedbe radi, prosjek EU u odvajanju za troškove hrane je 13 posto, a u najrazvijenijim zemljama čak ispod 10 posto. Tu vidimo da je dohodak u jednoj zemlji viši što je udio troška hrane niži, jer se raspolaže s puno više sredstava za podmiriti neke druge troškove. To zapravo pokazuje koliko smo zapravo  siromašna zemlja. Posljedica svega je da su bilo kakav dodatni trošak ljudi prisiljeni pozajmljivati bilo kroz kreditna zaduženja, ulaskom u dozvoljeni ili prešućeni minus. Naravno sve to treba vratiti i kada uzmemo u obzir činjenicu da se statistike ne bave ratama kredita ili podmirenjem minusa na tekućem računu ostaje još manje raspoloživog dohotka za troškova. Onda su prisiljeni nanovo se zaduživati i to je začarani krug. Iz svega toga proizlazi da je od rujna prošle godine do rujna ove godine zaduženost građana porasla za nekih 5 milijardi i četiristo milijuna kuna, što je jasan pokazatelj da se puno toga kupuje na krediti i to za osnovne životne stvari“, navodi Sever koji dodaje kako su u posebno teškoj situaciji umirovljenici čija je prosječna mirovina  oko 2500 ili 2600 kuna te višečlana kućanstva, staračka i jednočlana obitelji i ljudi u ruralnim sredinama. 

Božićnica ne pomaže

O tom koliko bi značila trinaesta plaća za podizanje standarda građana Sever kaže kako kod nas kroz Božićnicu imamo i tu trinaestu plaću, ali u razvijenim zemljama postoji  i trinaesta plaća pa i taj božićni bonus i Uskrsnica. „Naravno da bi dobro došla i ono što je izvjesno ta bi trinaesta i četrnaesta plaća išle u potrošnju, jer se ljudi puno toga odriču kako bi mogli pomiriti redovite troškove“.

Na upit koji su ključni problemi u gledanju na rad i radnika između poslodavaca i sindikata te je li situacija nešto drugačija u odnosu na radnije vrijeme Sever kaže da je stanje i nadlaje isto. 

„Postoje poslodavci kod kojih su osnovani sindikati i koji funkcioniraju te se kolektivno pregovara. To stanje je puno bolje u državnim i javnim poduzećima, jer tu djeluju jako sindikati. Na drugoj strani, u privatnom sektoru ovisno kako gdje pa tako primjerice u većim sustavima sindikati su jaki i dobro su organizirani te se kolektivno pregovara. Tako za hrvatske prilike ima jedan paradoks da su u bankarskom sektoru sindikati također dobro organizirani i kolektivno se pregovara, a radi se o privatnim bankama. Međutim kada je riječ o Hrvatskoj poštanskoj banci, koja je državna banka, uprava ne želi kolektivno pregovarati iako su na to obavezni. Nažalost uprava HPB, ni nakon što sam i sam osobno na sjednici Gospodarskog socijalnog vijeća na to upozoravao i ministra financija iz čijeg je to resora, i predsjednika Vlade, nije se pomaklo s mrtve točke. Radi se dakle o lošem pokazatelju gdje bi država trebala biti primjer što u načelu kada su u pitanju javne i državne službe jest, ali je u ovom slučaju zakazala“, navodi Sever i dodaje kako je problem i kod dijela manjih poslodavaca osnovati sindikat te neki poslodavci to i na određeni način i sprječavaju kroz razne pritiske ili se inicijatoru da otkaz ili mu se uskrati novi ugovor. 

„Mi ljude pokušamo ohrabriti i dati im svu moguću pomoć, ali neki od njih nisu spremni te se boje i mole nas da ne govorimo o kojem je poslodavcu riječ, ali toga svakako ima. Ono što je opći problem u Hrvatskoj to je da je već od devedesetih godina kao i većina tranzicijskih zemalja  gradila svoju konkurentnost na obespravljenim i slabo plaćenim radnicima. Većina tranzicijskih zemalja odustala je od toga modela, a Hrvatska na tome još jaše i reže koliko je god moguće. Ti nesigurni oblici rada su nešto u čemu Hrvatski prednjači kroz ugovore o radu na određeno vrijeme do tri mjeseca i tu smo najgori u EU i tako dođemo do toga da je jedan od glavnih razloga za to što ljudi napuštaju Hrvatsku nesigurnost posla i male plaće“, mišljenja je Sever.

Sever o odnosu Vlade prema sindikalnim pitanjima navodi kako puno ovisi o prvom čovjeku Vlade.

„Koliko god se Plenković trudio govoriti o pravima radnika tome u praksi nije tako. Nama nedostaje ozbiljnih razgovora u kojima bismo se bavili ključnim pitanjima radničkih prava. Iz iskustva mogu kazati da je do sada različitim vladama odnos s poslodavcima bio važniji, nego odnos sa sindikatima i radnicima, naravno uz časne iznimke kojih ima i u ovoj vladi. Nama je teško doći do ministara i mjesecima ih zovemo da bi riješili neke probleme, koji su mogu riješiti, u roku pola sata ili sat vremena. Ne daje se dovoljno važnosti onome što sindikati govore. Imam osjećaj da su i sami sindikati i radnička pitanja kamenčić u cipeli koji im se smeta i da se tako ponašaju“, navodi Sever.

Strah među sindikalnim članstvom 

S našim sugovornicima razgovarali smo o tome i koliko ljudi vjeruje sindikatima i njihovim vođama pa nam Novosel kaže:

„U Hrvatskoj postoji kultura nepovjerenja koja se prije svega odnosi na političare a onda se uzročno posljedično prelijeva i na sindikalne vođe. No za razliku od političara (saborskih zastupnika, zastupnika u županijskim i gradskim vijećima) koji su tijekom mandata nepromjenjivi, sindikalne vođe (sindikalni povjerenici, predsjednici sindikata, središnjica) mogu se mijenjati u bilo kojem vremenu unutar mandata ako članovi tako odluče. Naravno kada sindikat sklopi Kolektivni ugovor on se primjenjuje na članove sindikata ali i na sve ostale radnike, i time su članovi sindikata na određeni način u nepovoljnijem položaju u odnosu na nečlanove, jer članovi dobrovoljno plaćaju financijski doprinos sindikatu, sudjeluju u pregovorima kao i u sindikalnim akcijama, a nečlanovi konzumiraju prava bez ikakvog doprinosa. Isto se odnosi i na tripartitni socijalni dijalog kao i sindikalne akcije u cilju kvalitetnijih zakona. Upravo je zadnja velika sindikalna akcija '67 je previše' kojom smo spriječili kasniji odlazak u redovnu mirovinu radnika u RH, te prikupljenih više od 700 000 potpisa građana potvrdila povjerenje u sindikalne vođe“.  

Na upit da li se sindikalna scena zasitila starih lica i vođa i ima li novih mladih sindikalaca Sever ističe da članovi biraju svoje sindikalne vođe.

„Nije u pitanju nikakvo nasljedno pravo nego postoje strogi kandidacijski postupci koji su vrlo liberalno postavljeni i kandidirati se može bilo tko unutar sindikata. Nažalost kandidata je malo i nema se volje, jer radi se o izuzetno teškom i nezahvalnom poslu koji je stresan i traži puno odricanja. Mi sve češće imamo problema ne samo tko će naslijediti nekoga postojećeg predsjednika, nego pri izboru povjerenika. Ljudi se ne žele izlagati i tako biti na udaru različitih pritisaka od strane poslodavca. Narušava im se privatnost, a ponekad i sami članovi ne prate i ne razumiju što se događa pa se često događaju zakašnjele reakcije. U Hrvatskoj je vrlo teško ljude dignuti na štrajk ili prosvjed vezano za konkretne stvari, ali će se kao što smo vidjeli na neka apstraktan pitanja odazvati jedan značajan broj“, zaključuje Sever.    

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu