Vruće je, da – ali, nije li uvijek ljeti tako bilo? Kako su se ljudi tisućljećima hladili, do pred pedesetak godina? Tražili su, i nalazili, vjetar – ta ordinarna rečenica danas zvuči poput arhaičnog zanesenjaštva, a uistinu je, naprosto, rješenje problema Foto: HINA/Zvonko KUCELIN
Europska komisija i hrvatska Vlada preporučile su nešto što zovu “štednjom”: grijanje zimi na 21 stupanj, klimatiziranje ljeti na 25 stupnjeva. Analitičari procjenjuju: bude li Europa poštovala te smjernice, potrošnju energije može smanjiti za petnaest posto. I sve to u nekom ozračju samožrtvovanja: uništavaju nas, dobre Europljane, ali, eto, pregurat ćemo...
Smiješno. Pa što mislite, na koliko griju bugarski, hrvatski, rumunjski penzioneri? Ali ne samo oni: potpisani novinar poznaje ljude, dobrostojeće, koji već odavna zimi griju na 19 stupnjeva, ako ne i manje. Ljeti, ne klimatiziraju, nego hlade propuhom ili stropnim ventilatorima – oni su, usput, i romantični – a ako baš, dolje na obali, i imaju “klime”, ne klimatiziraju na niže od 27 stupnjeva. Noću jedva da pale žarulje – najčešće samo u kupaonici – a osvjetljavaju svijećama, puštajući tajnovite sjene da se igraju na zidovima, i mir noćne tame da ulazi u kuću. Odustaju od mesa i ribe: ako nisu vegani, vegetarijanci su; ako nisu ni to, fleksitarijanci su. Također, ako su stariji od, otprilike, četrdeset, manje jedu: ne treba im. Ne voze automobile; nemaju ih, i ne lete; odustali su; premda su još do pred nekoliko godina vozili i letjeli da se sve pušilo – i doslovno. Odijevaju se skromno, kupujući rabljeno. Gradovima se ne voze autima, nego hodaju, otkrivajući ljepotu u svakodnevici za koju nisu ni znali da postoji, a na daljinu putuju javnim prijevozom: sporije je, manje pouzdano i možda manje udobno, ali je zato zanimljivije, odgovornije i osnažuje osjećaj zajednice. Uostalom, pa što ako je sporije, manje pouzdano i neudobnije? Kreneš ranije, pripremiš se, i putuješ – to je sve. I pritom još čitaš, jer ne moraš voziti ili se hrvati s nelagodom, gore na deset kilometara visine.
Europske i hrvatske smjernice za “štednju” energije pokazuju samo jedno: do koje su razine europska društva postala razmažena i sebična, nesposobna za bilo kakvu vrstu istinske solidarnosti: ekološke svakako, ali, ako baš hoćete, i ratne. Zašto, naime, Europa uopće kani štedjeti? Ne zbog onoga zbog čega bi to bilo nužno - zato što planeta naočigled propada, i zato što zastrašujućom, očiglednom brzinom kopne uvjeti za opstanak vrsta – uključujući i ljude; ne, nego zato što bi Rusija ove zime, eto, mogla zavrnuti plinsku špinu. Europske vlade strahuju da će im građani dignuti bunu jer će im biti hladno, i neće imati na čemu kuhati. Šire paniku, oduzimajući ljudima samopouzdanje i sposobnost da osvijeste vlastiti kapacitet za autonomiju.
Ali, mnogi koje potpisani novinar poznaje, mudriji su od naših vlada. Pa zaboga, o tome govore čak i ekonomisti srednje struje: Damir Novotny, ekonomski analitičar kojega ni po čemu ne možemo nazvati netipičnim, u petak je, u televizijskom intervjuu, građanima poručio neka “puste preporuke Europske komisije i Vlade”, i neka se “okrenu svojoj ekonomici i kućanstvima”, i “odluče kako će koristiti svoje budžete.”
Mnogima od nas, u jednu riječ, nisu trebale usplahirene europske i zagrebačke preporuke kako bismo shvatili koliko je sati. Mnogi dugo već znaju da je davno prošlo “pet do dvanaest”. Ruski napad na Ukrajinu samo je, izgleda, zajamčio da globalnu ekološku katastrofu zasigurno nećemo zaustaviti – sada se ona čini zajamčenom, a pitanje je samo kako će sve to izgledati i koliko trajati: nemojte misliti da je predimenzionirano pitanje hoće li se, i u kakvim infernalnim uvjetima, naši pra- ili pra-praunuci uopće još rađati. Ali, odgovornim ljudima sve to nije razlog za rezignaciju: odgovornost prema životu samome, ovom koji imamo sada i ovdje, i onome koji će doći poslije nas, može potaknuti ljude da žive odgovorno i skromno, onako kako su oduvijek trebali živjeti, i kako su, uostalom, i živjeli, ovdje na Balkanu još i u generaciji rođenoj do 1950.
Preporuke Europske komisije i hrvatske Vlade, u jednu riječ, znače nastavak rastrošnosti. Stanovi, ako u njima ne žive mala djeca i stari, ne moraju biti zagrijani na 21 stupanj; 19 je posve dovoljno. U kućama bez starih ljudi, klima uređaji suvišni su; oni su, naprosto, utjelovljenja suvremene pohlepe, i golem razlog za začarani krug globalnog zagrijavanja koji, opravdano je strahovati, nikada više nećemo uspjeti zaustaviti. Vruće je, da – ali, nije li uvijek ljeti tako bilo? Kako su se ljudi tisućljećima hladili, do pred pedesetak godina? Tražili su, i nalazili, vjetar – ta ordinarna rečenica danas zvuči poput arhaičnog zanesenjaštva, a uistinu je, naprosto, rješenje problema.
Europske su preporuke i politički cinične. Govori se o solidarnosti s Ukrajincima, pa su Rusiji uvedene sankcije. No sad, kad je zaprijetila nestašica plina, Europa kao da bi promijenila igru: sankcije, to svakako, ali pod uvjetom da ne štete i nama. Jadni mi, Rusi uskraćuju plin! Pa kako su to zamišljali – da Putin neće uzvratiti? Da neće energiju iskoristiti kao oružje? Europom odjekuje moralistička kuknjava: Putin ne da plin! Pa što ste očekivali? Da će se upustiti u razaranje druge najveće zemlje u Europi, države od četrdeset milijuna ljudi, pritom i vlastite građane gurnuti u siromaštvo i izolaciju, a da pritom neće biti spreman na baš sve? Da će poštedjeti Europu, koju toliko mrzi? Pa kako su naši političari mogli biti toliko naivni? Zar su mislili da to nema cijene - biti Europljaninom? Oružje je lako poslati – ali nije sve u oružju. E pa sad, ako išta znači biti Europljanima, i ako to podrazumijeva i solidarnost s Ukrajinom, nije li došao čas da se ponovi ono što je Churchill izrekao u osvit najteže britanske bitke u povijesti, Bitke za Britaniju, motivirajući Britance i Europljane na izdržljivost: “This was their finest hour”?
Postoji, i oduvijek je postojala, istinski solidarna Europa: Drugi svjetski rat najbolja je pouka za to. Postojala je, dakako, kvislinška, oportunistička i sebična Europa, koja je žrtvovala Židove, Slavene i vrijednosti slobode, a sigurnost nije dobila. Opet je Europa pred sličnim izborom; pa ako je, kako tvrdi, odlučila biti dostojnom sebe, tada to mora i postati: kontinent svjestan vlastitih saveznika i vlastitih vrijednosti, koji je spreman podnijeti žrtvu da spasi i jedne i druge.
Uostalom, ovaj put, za razliku od generacije Chamberlaina i Churchilla, Europa izbora ni nema: s klimatskim promjenama, naime, čak i kad bi htjela, nagoditi se ni ne može. I zato, prošlo je vrijeme samozavaravanja: snižavajte temperaturu u stanovima; skidajte te ružne “klime” sa zidova; automobile u staro željezo, a avione natrag u hangare. Svijet se promijenio, sviđalo se to kome ili ne: mnogi su to već odavna shvatili. Shvate li napokon i vlade, možda još možemo izbjeći 'Mad Max scenarij' na ulicama Bruxellesa, Berlina, Zagreba i Babine Grede.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu