Nedvosmisleni je nalog humanosti dezerterima iz Putinove vojske ponuditi azil. Onako kako se Europa pokazala širokogrudnom prema ukrajinskim izbjeglicama, tako treba pomoći i bjeguncima od Putinova rata. Rijetko se događa da se etički nalog poklopi s političkim rezonom, ali sada je baš tako: svaka puška manje spasit će ljudske živote; svaki borac manje oslabit će Putinovu vojsku, a svaki protivnik kremaljskog režima osnažit će mogućnost za kraj ove noćne more. I zato, baš sad, kada deseci tisuća Putinovih protivnika očajnički pokušavaju pobjeći iz ratnog tabora u koji je režim pretvorio Rusiju, krajnji je čas da Hrvatska, ali i Europa, svesrdno pomognu ruskim protivnicima tog strašnog rata, ukinu vize i otvore vrata ruskim mirotvorcima.
Ruski proturatni pokret vrijedan je divljenja. Rusi prosvjeduju usprkos drakonskim kaznama od petnaest godina zatvora, riskirajući da im režim uništi život. Nakon što je Vladimir Putin 21. rujna proglasio djelomičnu mobilizaciju, diljem Rusije izbili su prosvjedi, u kojima je uhićeno, procjenjuje se, više od 1.500 ljudi. Mnogi od tih ljudi, prema nekim izvještajima, istog su časa poslani na ukrajinska ratišta. Tisuće nastoje pobjeći iz zemlje: ruske granice i aerodromi pretrpani su ljudima koji ne žele ubijati u Ukrajini. Tek manjina, nažalost, uspijeva izići, jer za Ruse, granice bez viza otvorene su samo za nekoliko zemalja, poput Finske, Gruzije i Srbije. Baltičke države uskratile su ulazak, i objavile da prigovor savjesti i bježanje od mobilizacije nisu dovoljni razlozi za politički azil.
I dok se razlozi malih baltičkih država možda još mogu i razumjeti, ima li se na umu povijest tih sićušnih teritorijalnih točkica koje stoljećima žive pod tamnom sjenom nedogledno goleme Rusije, Hrvatska nema nijednog razloga da uskrati zaštitu svakome Rusu koji se odluči izjasniti kao prigovarač savjesti i bjegunac od Putinove invazije. Štoviše, mnogo je razloga u korist odluke da se ruskim dezerterima ponudi azil. Prvi je načelan, a za forum.tm objasnili su ga aktivisti Centra za mirovne studije (CMS), koje smo zamolili za stav o tome bi li Hrvatska trebala ponuditi zaštitu bjeguncima iz Putinove vojske: “Zemlje članice EU, pa tako i Hrvatska”, odgovorili su iz CMS-a, “imaju moralnu obvezu zaštititi sve protivnike Putinove politike u Rusiji. Također, posve su jasne i pravne obveze članica EU da pruže međunarodnu zaštitu svakome kome bi povratkom u njegovu ili njezinu zemlju prijetio progon, mučenje ili smrt, a to se odnosi i na sve one koji izbjegavaju prisilnu mobilizaciju u ovom okrutnom ratu. Odgovor na to što bi Hrvatska trebala napraviti stoga je ljudski i pravno potpuno jasan.”
Pritom valja ponoviti da ruski dezerteri zaslužuju ništa manju pomoć od ukrajinskih izbjeglica – među kojima, da se razumijemo, nije ni malo ukrajinskih dezertera. Jer, izbjeglice iz Ukrajine i dezerteri iz Rusije nisu jedni drugima neprijatelji. Štoviše, na istoj su strani; i jedni i drugi žrtve su režima Vladimira Putina, premda, istina, često ne u istom omjeru patnje. I zato, kada se Hrvatska već prema Ukrajincima pokazala toliko velikodušnom, nema nijednog razloga da se istom takvom ne pokaže i prema ruskim dezerterima; dapače. Svi politički razlozi također govore u prilog odluci da se ruskim dezerterima otvore granice. Jasno je da svaki protivnik Putinova rata oslabljuje njegov ratni stroj, kao i da svaki borac s puškom manje u Ukrajini znači više šanse da će netko preživjeti. Osim toga, ruski dezerteri u Europi mogli bi, s vremenom, stvoriti ujedinjenu i utjecajnu “republiku savjesti” koja može snažiti antiratni otpor i unutar Rusije, i trgati veo naobaviještenosti koji Ruse drži u neznanju i pokornosti. Da se to ostvari, treba učiniti sve što se može.
Hrvatska, naposljetku, ima i jasan povijesni razlog da pomogne bjeguncima iz Putinova rata. Dakako da srpski dezerteri devedesetih nisu uspjeli zastaviti Miloševićev ratni stroj, ali stvari valja promatrati drugačije: bi li taj stroj bio razorniji da od rata u Hrvatskoj i BiH nije pobjeglo, prema procjenama, od 380 tisuća do čak pola milijuna građana Srbije? Prema podacima nevladine organizacije za ljudska prava Žene u crnom, koja je od početka devedesetih posvećena pomaganju i zaštiti prigovarača savjesti i dezertera, samo 1991. iz Srbije je od rata pobjeglo sto tisuća mladića. Protiv deset tisuća njih vlasti su pokrenule kaznene postupke.
Tada, devedesetih, kao što je zakazala u pomoći napadnutima, Europa nije učinila ništa ni da pomogne proturatni pokret u Srbiji. Staša Zajović iz Žena u crnom tvrdi da bogate zemlje Zapada nisu pomogle srpskim dezerterima. “Nikada nisu dali vizu nijednom mladiću iz Srbije koji je odbio da učestvuje u ratu! Nego su ih posle 1996. godine, kad je Milošević dao onaj besmisleni zakon o amnestiji, deportovali nazad u Srbiju, pa ih je država 1999, za NATO intervencije, mobilisala u vojsku”, kazala je Zajović u intervjuu za knjigu potpisanog autora “Kad glave igraju – svijetla strana devedesetih”.
U suradnji sa Ženama u crnom, talijanski eurozastupnik Zelenih Alexander Langer 1993. podnio je u Europskom parlamentu rezoluciju o podršci ratnim dezerterima, koja je državama nalagala – premda ih nije i obvezivala – da pomažu i potiču bijeg vojnih obveznika od mobilizacije u zaraćenim zemljama bivše Jugoslavije. Rezolucija je usvojena, ali je, uglavnom, ostala mrtvo slovo na papiru, a gorljivi mirotvorac Langer, shrvan depresijom osnaženom strahotama rata u Bosni i Hercegovini, 3. srpnja 1995, u svojoj 49. godini, počinio je samoubojstvo.
Trideset godina kasnije, Europa ne bi smjela ponavljati takve pogreške. Ruskim protivnicima Putinova ratnog režima treba pomoći kako god se može. Stižu ohrabrujuće najave da će Njemačka otvoriti granice ruskim dezerterima. Ali, od svih zemalja u Europi, ne bi li Hrvatska trebala taj problem najbolje razumjeti? Potaknuta vlastitim iskustvom ratne žrtve, u nastojanju da oslabi agresora na Ukrajinu, hrvatska vlada treba Rusima ukinuti vize, a Predrag Matić Fred, jedini aktivni zastupnik u Europskom parlamentu s iskustvom rata i zatočeništva u logoru, mogao bi podnijeti rezoluciju o pomoći EU bjeguncima iz Putinove vojske. To se može, i to treba učiniti, jer to je u interesu mira, i u interesu svih koji žele da ovaj rat završi što prije.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu