UZP euro: Spasa nam nema, a propali smo odavno

Tri važna sastojka svake nedaće su „da“, „ali“ i „možda“.

Da hrvatski poduzetnici - oni kojima sada Andrej Plenković prijeti jer su iskoristili prelazak na euro za dodatno podizanje cijena roba i usluga - ne primaju državne potpore od prvog listopada prošle godine, njihovo bi pozivanje na slobodno tržište koje, kao, samo sebe regulira, možda imalo nekog smisla. Samo možda, jer slobodno tržište ne postoji, već postoji skup pravila na koja su se svi navikli toliko da ih smatraju prirodnim.

Da Vlada Republike Hrvatske nije precijenila kunu i kao fiksni tečaj odredila ovaj sa decimalama, umjesto onog od sedam kuna i pedeset lipa za jedna euro, možda bi i poskupljenja bila manja, jer bi zaokruživanja cijena ostavljala manje prostora za manipulaciju.

Da dio hrvatskih poduzetnika, prije svega velikih trgovaca, nije pohlepan, možda nerealni tečaj ne bi bio praćen još nerealnijim rastom cijena.

Da javne tvrtke poput HEP-a nisu iskoristile poziciju na tržištu i povećale plaće zaposlenima proporcionalno rastu inflacije, Plenkovićevi prigovori profiterima od izvanredne situacije bi bili manje licemjerni.

Da država, jer to nitko drugi ne može, nije u tišini povećala cijene cigareta – zaokružujući ih u procesu prelaska na isti način na koji su korporacije za prodaju mješovite robe zaokruživale cijene banana, deterdženta i kiselih krastavaca – njene prijetnje trgovcima ne bi zvučale kao lajanje na karavanu što je davno prošla.

Da ista ta država nije, bez ikakvog suvislog objašnjenja, povećala cijene električne energije za gospodarstvo, ne bi istom tom gospodarstvu morala pomagati, pa bi poskupljenja bila manja, dok bi odlazak u shopping preko granice ostao samo način štednje. Ovako je i manifestacija samopoštovanja građana.

Da država nije natjerala trgovce na jedan tečaj pri dvojnom iskazivanju cijena, a bankama omogućila da sve do posljednjeg radnog dana prošle godine prodaju euro po višem, možda premijersko i ministarsko pokazivanje brige za osiromašene građane ne bi ličilo na ruganje inteligenciji onih što sada kruh od nekadašnjih šest kuna plaćaju sedam i dvadeset, dakle malo, mrvicu manje od jednog eura, na koliko su ga već digli svi što računaju da imaju pravo na dodatnu zaradu, kada su ga već dobili i iskoristili svi preko čijih računa posluju.

Da hrvatski trgovci nisu gori od pijavica, aktualno poskupljenje svega bi bilo incident, a ne nastavak prakse započete s ruskom agresijom na Ukrajinu zbog koje je, je li tako – tako je, više puta porasla cijena morske soli i slavonskih vina. Poznato je, naravno, da je Ukrajina najveći proizvođač soli iz Jadranskog mora i da da je najbolje grožđe za iločku graševinu ono što raste oko Lavova.

Da sve skupa nije tek verbalna pirotehnika koja se koristi kako bi sve ostalo navlas isto, ne bi se tražio povratak na cijene od kraja prosinca, već na, u najgorem slučaju, one s početka listopada od kada, da ponovimo, manekeni slobodnog tržišta dio svojih troškova pokrivaju iz proračuna.

Da je, dakle, sve kao što nije, možda bi ono što je koštalo trideset kuna sada bilo četiri eura, ali četiri eura ne bi bila više od trideset kuna. Ali, kao što znamo, sve je, baš sve, točno onako kako nije trebalo biti i sve će to narod pozlatiti. Gotovo bukvalno: kilogram blitve, da blitve!, košta kao da to žbunje ne raste ukoliko ograda od vrta nije od četrnaest karatnog zlata.

Prelazak sa kune na euro izveden je, shvatili ste to prije nego ste počeli čitati ovaj tekst, tako da je jedini mogući rasplet bio evo baš ovakav, epski katastrofalan. Cijene energenata su rasle i opravdano i neopravdano, posljedično su rasle i cijene svega, od kave do peleta. Na inflaciju se reagiralo ili slijeganjem ramena ili optimističnim prognozama o njenom kratkom trajanju. Kontinuirana poskupljenja koja, da se ne lažemo, nisu započela zbog rata u Ukrajini – već su se zbog njega ubrzala – temeljito su ignorirana u godini prije eura, iako su tuđa iskustva govorila kako uvođenje te valute nigdje nije prošlo bez prelaska u veću brzinu pražnjena novčanika.

Naravno, mogli su i naši krasni poduzetnici pokazati ljudsko lice kapitalizma, samo što niti su oni krasni, niti kapitalizam ima ljudsko lice, dok privremeno šminkanje ružnog nije nešto čime bi se bavili oni što su ispod artikala od pokojnih jedanaest kuna stavili cijenu od ravno dva eura.

Sukob Vlade Republike Hrvatske i velikih trgovačkih lanaca je poput fingiranog rata dva ganga koji zainteresirana javnost prati navijački naivno, ne primjećujući da se posao odvija as usual: svaki porast poduzetničkih troškova kojeg država izazove - plaćaju potrošači, pa ga poduzetnici, u najgorem slučaju ne osjete, a u najboljem se i dodatno okoriste, dok prihodi države rastu proporcionalno poskupljenjima. Naravno, to što svi građani na ovaj ili onaj način doprinose tom rastu, ne znači i da će svi osjetiti blagodati od poštenije redistribucije kapitala dobivenog administrativnim odlukama i njihovim nekontroliranim posljedicama.

Samo su dva načina borbe protiv udruženog zločinačkog pothvata čija je žrtva naš standard, ali – evo nam opet tog sastojka nedaće – niti od jednog ništa biti neće. Masovni bojkot trgovaca i svih drugih što su bezrazložni digli cijene je nemoguć pošto konkurencije uglavnom nema, a masovni protesti nisu nešto čemu smo skloni. Trgovi ovdje odavno nisu poligoni klasne borbe već isturena katolibanska odjeljenja. Onima što na njima kleče, važnija je duljina ženske suknje od visine cijene mlijeka.

Spasa nam, dakle, nema, samo što propasti nećemo. To nam se, naime, već dogodilo.      

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu