Šator od smeća

Tekst je prilagođen slijepim i slabovidnim osobama - kliknite ovdje.

Nikada u Hrvatskoj ne treba podcijeniti snagu populističke, prikriveno antidemokratske energije koja viče da kani promijeniti sve, a uistinu želi da sve uvijek ostane po starom. Kada je o naizgled pravedničkim prosvjedima riječ, valja se uvijek iznova podsjetiti kako su HDZ i Ivo Sanader 2003. vlast osvojili na valu masovnih i prijetećih uličnih prosvjeda ratnih veterana koji su prijetili rušenjem vlasti želeći zaustaviti kažnjavanje hrvatskih ratnih zločina i u Haagu i u Hrvatskoj; i uvijek se iznova treba prisjetiti kako je izborna pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović i HDZ-a Tomislava Karamarka 2015. ispuzala iz okrilja veteranskog šatora u Savskoj, tog višemjesečnog pučističkog treninga koji nikakve veze ni s istinom, ni s demokracijom, ni s pravima branitelja nije imao, ali itekako jest s načinom na koji je hrvatska desnica, od HDZ-a nadesno, u protekla tri desetljeća običavala osvojiti vlast – s načinom koji, u jednu riječ, nije isključivao ni otvorene prijetnje.

Ne tvrdimo, dakako, da prosvjed radnika zagrebačke Čistoće, koji je u četvrtak ušao u četvrti dan, ima ikakve neposredne veze sa spomenutim prosvjedima ratnih veterana, pa ni sa zainteresiranim političkim strankama – premda ovo posljednje uopće ne bi bilo čudno – ali da u njemu ima neke zlurade naglosti, neke rušilačke energije koja kao da je iznikla niotkuda – o tome nema nikakve sumnje. Takvo što potvrđuje kako početak tog prosvjeda, tako i njegov naprasni nastavak, nakon što su prosvjednici, nakon tri dana nepopustljive “ili-mi-ili-oni” svadljivosti, isto tako naglo u srijedu poslije podne najavili povratak na posao, da onda doslovno preko noći, nitko ne shvaća zašto, ipak odlučili nastaviti ne raditi. Vodi li se tako sindikalna borba, ili počinje nešto posve drugo – to tek treba vidjeti.

Jer, za sindikalnu borbu uvijek ima i dobrih razloga i opravdanih povoda; a što vrijeme Tomaševićevoj vlasti u Zagrebu više prolazi, istina je da je takvih razloga sve više. Da - odluka o izvanrednim otkazima trojici radnika Čistoće koji su pogrešno razvrstali otpad jest bila i drakonska i neopravdana; radnici su bili u pravu kada su se solidarno pobunili da zaštite kolege. I da, novi model razvrstavanja otpada u Zagrebu na više je razina loše pripremljen: teško provediv, organizacijski pretežak, logistički nedovršen, građanima nedovoljno obrazložen, čini se skupljim od prethodnoga... U jednu riječ, dojam je – premda se dojam s vremenom može i promijeniti – da su se dobre ekološke namjere i europske obveze Hrvatske – koje, ne treba zaboraviti, prošla vlast nije provela, premda je trebala – u Zagrebu ipak izvrgle u nedorečen model koji zahtijeva još mnogo usavršavanja, objašnjavanja i organizacijskih poboljšanja. Jest, sve je to točno. Samo – kakve je sve to veze imalo s onim prvotnim ultimativnim nastupom pobunjenih radnika koji su prestali raditi i naprosto objavili – “da vidimo tko će prvi pasti, mi, uprava ili Tomašević”? I kakve je veze s učinkovitom sindikalnom borbom imala objava – preciznije bi bilo reći, ucjena - da Čistoća neće skupljati otpad sve dok uprava i gradska vlast ne ispune jedanaest zahtjeva koji su već na prvi pogled bili više nego pretjerani, bez obzira na to što je uprava dotad već bila ispunila prvotne zahtjeve radničkog prosvjeda, povukavši otkaze trojici otpuštenih radnika? U tom trenutku, kada su prosvjednici objavili da se ne kane vratiti na posao dok se ne ispune zahtjevi koje samo dan ranije nitko nije ni spominjao, nije bilo druge nego zaključiti, da u Zagrebu niče neki novi šator – ovaj put, šator od smeća.

Sada, nakon najave da prosvjed – jer to je prosvjed, spontani prosvjed, a ne štrajk – ne prestaje, premda su radnici dan ranije najavili povratak na posao, taj zaključak postaje još čvršći. Ustrajući u demonstrativnom bojkotu rada, puštajući neka se Zagreb guši u smeću, radnici riskiraju da izgube ne samo proceduralnu borbu na sudovima, nego i svaku simpatiju javnosti. Jer, gradska je vlast ovu partiju odigrala otvorenih karata: gradonačelnik Tomislav Tomašević i njegova zamjenica Danijela Dolenec precizno su objasnili da pregovori sa sindikatima traju već mjesecima, ali – što je naročito zanimljiv podatak – da su sindikati, posve neobično, odbili prijedlog uprave da se plaće najviše povise najslabije plaćenima, a najmanje najbolje plaćenima, pa je to uprava Holdinga učinila sama. I uistinu, može se pitati: kakvi su to sindikati koji odbijaju povećanja plaća najslabije plaćenim radnicima, premda znaju da ne mogu izboriti podjednaka povećanja svima? Isto bi tako bilo zanimljivo čuti – a to je Tomašević naglasio i sam – kako to da nitko iz Holdinga baš nikada nije štrajkao protiv vlasti Milana Bandića, premda su uvjeti bili lošiji nego što su danas.

Mnogo se toga može prigovoriti vlasti Tomislava Tomaševića, ali ne i to da je dala povoda za “spontani radnički bunt”, kako su sindikalci, želeći nekako spasiti što se spasiti dade, u posljednji čas nazvali prosvjed koji nikako ne sluti da dobro. Da su se radnici vratili na posao u trenutku kada je uprava objavila da povlači izvanredne, uistinu naprasne otkaze trojici radnika, svatko bi ih s razlogom podržao; ali kada su onako nadmeno i ucjenjivački krenuli dalje, postavljajući zahtjeve koje gradska vlast ne može ispuniti čak i da to želi, i računajući možda da je kucnuo čas za konačni obračun s Tomaševićem - u tom je trenutku nepokupljeni otpad s gradskih ulica poprimio još neugodniji vonj, jer se na trenutak učinilo da u gradu Zagrebu niče jedan novi pučistički šator – šator od smeća, ovaj put. U srijedu navečer, na trenutak se učinilo da se to na kraju ipak neće dogoditi, i da je nezadovoljstvo kanalizirano onamo kamo i treba, u proceduru i zakonitu sindikalnu borbu – ali, kako upravo svjedočimo, ne treba nikada zaboraviti da u Hrvatskoj uvijek negdje spava populistička, prikriveno antidemokratska energija koja viče da želi promjene nabolje, a uistinu sve želi vratiti na staro. Još jedna njezina erupcija očito upravo počinje: u Zagrebu niču šatori od smeća.