Vozi Miško: Dobrodošli u ono što ste tražili

Poštovani putnici, dobrodošli u kapitalizam, onaj najgori od svih loših, dakle hrvatski. Nadamo se da ste ugodno putovali do odredišta koje ste, da vas podsjetimo, sami izabrali prije tridesetak godina. Da, u pravu ste, putovanje se malo oteglo, ali što da se radi, takva su vremena bila.

Ovo, da ne bude zabune, ne piše u priopćenju Udruge hrvatskih autobusnih javno linijskih prijevoznika, asocijacije koja zastupa tvrtke sa 8.000 (slovima: osam tisuća) zaposlenih.

Piše, međutim, nešto drugo, nešto što bi moglo nositi naslov „Povratak u sadašnjost“: „Popularnu liniju Zagreb-Mostar prije četiri godine vozilo je više prijevoznika i to za prosječnu cijenu karte od nešto više od 20 eura. Dampinškim cijenama jedan prijevoznik je privremeno putnicima ponudio nerealno niske cijene od otprilike 10 eura za rutu od gotovo 500 kilometara. Danas ta linija, kad je na tržištu ubijena konkurencija, putnike u prosjeku košta više od 40 eura, a za vrijeme vikenda i najvećih gužvi i znatno više. Slična situacija događa se i na linijama iz Rijeke za Ljubljanu koje su, nakon početnih akcija, putnicima skuplje tri do četiri puta. Brojne linije će se i ukidati. To je posebno problematično u hrvatskom kontekstu jer je javno linijski prijevoz primarni krvotok mobilnosti unutar Hrvatske, bez kojeg nema niti gospodarske aktivnosti, niti ravnomjernog razvoja Hrvatske“.

Iako nisu precizirali na koga misle, jasno je, naravno, kako je „popularnu liniju Zagreb-Mostar“ prvo pojeftinio, pa onda radikalno poskupio Flixbus, njemačka kompanija koja se predstavlja kao „autobusni operater koji od 2013. godine mijenja način putovanja milijunima putnika diljem Europe. Jedinstvena kombinacija tehnološkog start-upa, online kupovine i prijevozničke tvrtke…“

„Kada su veliki strani trgovački lanci dolazili u Hrvatsku, htjeli su predatorski osvojiti tržište i pridobiti kupce spuštanjem cijena ispod nabavne cijene. Brzo je postalo jasno da cilj takvih praksi nije ponuditi kupcima više izbora, već da je cilj uništiti domaće proizvođače i trgovce. To se sad događa i u hrvatskom prijevozu gdje jedni sustavno istiskuju konkurenciju predatorskim cijenama nakon čega putnicima podižu cijene nekoliko puta. Država dobro zna koji su nabavni troškovi u prijevozu i, po uzoru na trgovce, mora putnike zaštititi od nepoštenih prijevozničkih praksi. Siguran sam da će država, ali i svi akteri na tržištu prijevoza prihvatiti inicijativu", rekao je za Index Hrvoje Meštrović, predsjednik domaće prijevozničke udruge kojem bi trebalo, po mogućnosti nježno, javiti da se uzalud nada. Ovdje je, naime, nada umrla posljednji puta i to poodavno.

Rasplet je, da se ne zavaravamo, daleko od happy enda. Tvrtka koja može poslovati u programiranom minusu će, točno kako se već dogodilo i kako će se i dalje događati, privlačiti putnike niskim cijenama i paralelno daviti konkurenciju. Kada nje, te konkurencije, više ne bude, manjak će nadoknađivati rastom cijena u slobodnom stilu.

Tako će, dakle, sav autobusni transport u kojem se prelaze minimalno dvije županije obavljati oni što si privremeni manjak mogu priuštiti – i taj manjak u relativno kratkom roku nadoknaditi – dok će ostalima ostati da putnike voze iz Drniša u Oklaj, Splita u Solin, Gospića u Senj ili Labina u Pulu. E, kako je prijevoznika više nego županija i putnika unutar njih, preživjet će, što je manje vjerojatno, spremni na početno poslovanje po iracionalno niskim cijenama ili, što je naravno izvjesnije, odabrani i spremni plaćati politički reket, besplatno voziti sudionike predizbornih skupova i, to svakako, paziti da dobri vozači budu isti takvi birači.  

Hrvatski prijevoznici nisu, istina, najbolji primjeri visokog profesionalizma: ljeti kasne, zimi je nerijetko vozač zadužen za prodaju i pregled karata, te spremanje prtljage, prorijeđeni red vožnje zbog pandemije još nije vraćen na onaj prije nego je Vili Beroš na televiziji bio češće od Andreja Plenkovića, putnike i putnice sa usputnih stanica primaju kako im dođe, a neke tako i ostavljaju u nedođijama.

Ipak, oni zapošljavaju 8.000 (slovima: osam tisuća!) ljudi, prometuju i tamo gdje ima manje stanovnika nego sjedala u autobusima, studentariji voze sarme, džempere i skripte donešene za učenje preko praznika pa ostavljene na kauču i, što je najvažnije, osim plaćanja doprinosa za radnike, u Hrvatskoj drže ostvareni profit. Kapital, naime, ima nacionalnost i identičan je onoj njegova vlasnika, a i adresa na kojoj je deponiran mu je bliže nego Bjelovar Munchenu.

Drugačije rečeno: kao što strani radnici dio zarade šalju doma, tako i strani vlasnici svoju drže oko kuće, tamo reinvestiraju ili samo troše, no ne u, recimo, Tommyiju već u Aldiju, ne na šišanje kod Mirele već kod Helge i tako dalje i tako redom. Kod nas, eventualno, kupuju kuće uz more održavajući cijene nekretnina na himalajskim visinama.

„Država“, baš kako piše u onom priopćenju, „dobro zna da mora putnike zaštititi od nepoštenih prijevozničkih praksi“ i to radi, samo se ne zove Hrvatska već, gle čuda, Njemačka. A ova naša… Pa to je ista ona država koja prvo mirno gledala poskupljenja, kreirala budalasti tečaj eura uvjeravajući puk da se neće desiti upravo ono što se desilo – sve je poskupilo još jednom – koja svojim sustavom subvencionirane stanogradnje bilda vrijednost četvornog metra, poreze naplaćuje švedski pružajući rumunjske javne usluge i neprekidno zagovara nekakvu povoljnu poduzetničku klimu; uvijek povoljnu onima čiji je interes legitiman i – ne uvijek, ali prečesto - po zajednicu poguban.

Srećom, izlaz postoji. Baš kao što reče premijer Plenković glumeći pokojnog predsjednika Tuđmana: kome se ne sviđa, slobodno može otići. Recimo, u Njemačku. Flixbus vozi po povoljnim cijenama.   

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu