Neva Blažević
Kažu da u svakom odraslom čovjeku čuči dijete, ali ima i djece u kojima „čuči veliki čovjek“. U vrijeme kada udara vršnjak na vršnjaka, kada se različitost, bilo u temperamentu, izgledu, boji kože ili jeziku, nerijetko ne oprašta, pa čak i kažnjava, upravo su takva 'djeca-ljudi' pravo blago.
Neva Blažević, 16-godišnja gimnazijalka, jedna je od njih. Način na koji promišlja o svijetu, djeci i vršnjacima iz okruženja, ali i iz drugih krajeva ovog našeg, zajedničkog Svijeta, svjedoči da u Nevi, ne samo da čuči čovjek, nego je taj čovjek i ustao te glasno progovorio.
Progovorio je o bezimenoj djevojčici, sa zelenom maramom, koja simbolizira i malu Madinu, izbjeglicu iz Afganistana, koja je stradala na pruzi i dječaka, čije je sićušno tijelo more izbacilo na plažu, a potresna je fotografija, kada već nije on, obišla svijet. Nevina djevojčica, sa zelenom maramom, simbolizira i svako drugo dijete, jer dijete je dijete, ma iz koje zemlje dolazilo i ma kojim jezikom govorilo. Progovorila je Neva i o policajcu, koji na svom poslu, na granici, gleda u oči djece koja su rođena pod istim suncem, no svoje mjesto pod njim još uvijek nemaju.
Nevine riječi, pretočene su u moćnu, ali i dirljivu priču, "Hel ant aba", koja je među 20 odabranih literarnih radova na ovogodišnjoj državnoj smotri LiDraNo.
Tko je mlada autorica, Neva Blažević, gdje je rasla, o čemu mašta i sanja, kada je počela pisati te koje ju teme posebno motiviraju, budeći u njoj onog velikog čovjeka, što čuči u djetetu. Na sva nam je ta pitanja odgovorila upravo Neva, tinejdžerica čija priča ulijeva nadu da će svijet, koji na mladima ostaje, ipak postati ljepše mjesto.
„Rođena sam u Rijeci, a djetinjstvo sam provela trčeći po livadama i igrajući se u prirodi, u blizini sela Ćuki, kraj Vižinade, u Istri. Moja obitelj omogućila mi je mnogo lijepih trenutaka u djetinjstvu i naučila me da trebam biti zahvalna na malim stvarima i znati živjeti u trenutku“, kaže nam, skromno, Neva.
Na pitanje kada je rođena njena prva priča, zapisana na papiru, odgovara kako je ,od malih nogu, vođena maštom, voljela stvarati vlastite priče.
„Roditelji mi kažu kako sam, već u ranom djetinjstvu, dok još nisam znala čitati i pisati, voljela maštom stvarati priče, koje bih im prepričavala, kao 'žive', stvarne događaje. U toj dobi nisam još točno znala što želim biti u budućnosti, kao što to još niti danas nisam, definitivno, odlučila, ali, znala sam, na onoj dječjoj razini, što volim raditi, a što ne. Priče me silno uveseljavaju. Nisam, poput druge djece, mogla zaspati, slušajući priče, koje roditelji čitaju pred spavanje. Upravo suprotno, umjesto da me uspavaju, priče bi me razbudile, toliko da sam uvijek željela čuti i kraj svake priče, a nakon toga još jednu priču, pa još jednu, sve dok moj tata ne bi prekinuo taj niz“, prisjeća se 16-godišnja autorica, perioda života kada je, poput spužve, upijala priče za djecu. Danas, svaki svoj slobodan trenutak koristi kako bi stvarala vlastite, autorske priče. Ne piše ih, kako kaže, „s predumišljajem“, a teme pronalazi posvuda, u svojoj okolini, u prirodi, gdje obožava provoditi vrijeme, te kroz druženje s vršnjacima, a možda ponekad i među notama, jer završila je Neva i glazbenu školu te svira trubu.
Priča o djedu koju on nije stigao pročitati
„Nemam određene teme, koje me magnetski 'vuku' k pisanju, pišem prema nekom svom, unutarnjem osjećaju. Najčešće zapazim neku sitnicu, ili primijetim neku situaciju, u svojoj okolini, te oko takvog, meni dojmljivog, detalja, izmaštam i stvorim priču“, pojašnjava tinejdžerica.
„V moe Vremja“ prva je priča koja joj je, kako kaže, donijela uspjeh - jedna je od pohvaljenih na natječaju Laurus Nobilis 2021., te je objavljena u zbirci literarnih radova PoZiCa.
„To je priča o mom djedu, koja mi je posebno prirasla srcu, jer sam ju napisala samo nekoliko mjeseci prije nego što je moj djed preminuo. Na žalost, nikada ju nije imao priliku čuti“, kaže nam Neva. Osim spomenute, još su dvije njene priče, „Jezik ptica“ i „Skrivena od pogleda“, pohvaljene i objavljene u PoZiCi.
Iako kaže da teme pronalazi spontano, a ne ciljano, zanimalo nas je kako je točno nastala dirljiva priča „Hel ant aba!“ – da li je povod bio neki sličan događaj, iz stvarnog života, ili sudbine migranata, o kojima učestalo izvještavaju mediji, a kontekst je, nerijetko, tužan, a katkad i tragičan? Što je djevojčicu, od samo 16 godina, inspiriralo za tako „odraslu“ priču te kako je odabrala naslov - sve nam je to Neva ispričala.
Priče bez predumišljaja
„Doista nikada ne pišem priče s predumišljajem i ne pišem koncepte. Kada stvaram priču, kao da gledam film, prateći scenu, po scenu i ne znajući, na početku priče, kakav će biti njen kraj. Dakle, kada zakoračim u samu priču, ja ne znam kamo će me ta priča odvesti i to mi je, zapravo, među većim užicima pri pisanju“, opisuje nam Neva svoju spisateljsku „strategiju i taktiku“, koja to zapravo i nije, jer pričama se prepušta, spontano, kao rijeci, koja ju nosi, ne znajući do kojih sve obala i destinacija.
U priči „Hel ant aba“, koja je među 20 odabranih na ovogodišnjem LiDraNo-u, željela je, kako kaže, ukazati i na borbu današnjeg čovjeka sa samoćom.
„Prva ideja bio mi je botaničar, na pustom otoku, koji se bori sa samoćom, pričajući s biljkama i brinući se o njima. No, shvatila sam kako je takav scenarij ekstreman i nerealan, pa sam odlučila priču smjestiti u svakodnevicu, s uobičajenim likovima i tako sam došla do lika policajca. Smjestila sam ga na državnu granicu, a onda je moj film počeo teći. Djevojčica, sa zelenom maramom na glavi, jednostavno mi se stvorila pred očima. Kada mi je na pamet palo da djevojčica policajcu govori nešto što on ne razumije, priča se sama i rasplela te sam, tada, već znala njen kraj. Nakon što sam zaguglala arapski prijevod rečenice „Jesi li ti otac?“ - najmoćnije rečenice u čitavoj priči, spontano se rodio i njen intrigantan naslov“, pojašnjava Neva.
....a 16 joj je godina tek
Iako je tek tinejdžerica, veliki čovjek u Nevi zrelo zaključuje – „Živimo u svijetu punom predrasuda i nerazumijevanja prema onome što nam nije svakodnevno. Mogu sebe zamisliti kao djevojčicu sa zelenom maramom na glavi, koja zbog rata ili imovinskog stanja, mora napustiti svoj dom. Mogu sebe vidjeti kao djevojčicu koja je, zbog stvari koje još ne može razumjeti, prisiljena pozdraviti se s djetinjstvom te zbog toga ranije odrasti“, zaključuje mlada srednjoškolka.
Na pitanje ima li bezimena djevojčica, sa zelenom maramom, sličnosti s malom Madinom, djevojčicom iz Afganistana, koja je poginula na pruzi, ili možda s dječačićem, čije je tijelo pronađeno na obali, a potresna je fotografija obišla svijet, jesu li upravo tragične sudbine djece izbjeglica utjecale na sadržaj njene priče i sam odabir teme, odgovara kako, djevojčica iz njene priče, ima sličnosti s oboje izbjegličke djece, ali i s malom Julkom, u parku, pokraj kojeg glavni lik svakog jutra prolazi, te sa svakim drugim djetetom na svijetu.
„I djevojčica sa zelenom maramom iz moje priče je samo dijete, a jedino što ju razlikuje od Julke ili mene, njena je tragična priča“, kaže Neva. U pripovijetci ne progovara samo kroz likove, nego i kroz, naoko sitne, detalje, poput biljke u kutu prostorije, koja je svoje listove okrenula prema svjetlosti. Simbolizira li ta biljka žudnju za slobodom ili pak nešto više, pojasnila nam je mlada autorica.
„Biljka, ali i druge rečenice u tekstu, podcrtavaju samoću graničnog policajca te buđenje svijesti. Pišući nisam zapravo razmišljala o dubljem značenju, namjerno, nego sam tek kasnije shvatila da se mnogi detalji, poput te biljke, uklapaju u samu priču, opisujući podrobnije obiteljske odnose te situacije koje utječu na savjest čovjeka. Upravo ta biljka, u kutu prostorije, koja je okrenula svoje listove k suncu, uspjela je u onome što on, policajac iz moje priče, nikako u svome životu ne uspijeva“, pojašnjava Neva.
„Lice mu je zabljesnuo ekran na kojem je pisalo: Hel ant aba? – Jesi li ti otac?'“ - U toj posljednjoj rečenici moćna je poruka čitave njene priče, iako se poruke, diskretno, ali i dovoljno glasno, provlače kroz čitav njen sadržaj, kroz redove i između redova. Pitali smo Nevu kome je sve poruka, iz rečenice 'Jesi li ti otac?', upućena, do koga bi ona trebala doprijeti, kakve bi promjene trebala napraviti u glavama, u srcima, u državama, u društvu...?
„Rečenica, koja u prijevodu s arapskog znači „Jesi li ti otac?“, osim policajca u priči, trebala bi 'pogoditi' i ljude u stvarnom životu. Svi oni koji imaju djecu, trebali bi se zapitati - kakvi smo mi to roditelji kada dopuštamo da, bilo koje dijete na ovom, zajedničkom svijetu, doživi tragične događaje i kako bismo se mi osjećali da su, glavni likovi tih tragedija, naša djeca. Svi bismo se, generalno, trebali zapitati koliko naši postupci utječu na sudbine drugih ljudi, ali i na naš život te možemo li nešto promijeniti, kako u postupanju prema drugima, tako i u vlastitome životu“, poručuje Neva, koja sa svojih 16, već autorski potpisuje četiri objavljene priče, ali i još mnogo priča koje još nisu napustile prag njene tinejdžerske sobe i obiteljske kuće.
„Kada sam čula vijest da sam pozvana na Državnu smotru LiDraNa, bila sam oduševljena. To mi je pokazalo da se moja priča svidjela i drugima, članovima povjerenstva: Zoranu Feriću, Dubravku Jelačiću Bužimskom, Zlatku Kriliću, Miroslavu Mićanoviću i Kristijanu Novaku, već potvrđenim i priznatim književnicima. Takav uspjeh definitivno mi je podigao samopouzdanje i dao motivaciju za daljnje pisanje. No, ono što je, ne manje vrijedno i što me dodatno motiviralo na LiDraNu, su susreti i druženje s ostalim sudionicima, posebno literatima, koji imaju slične interese, pa je i to vrijednost koju mi je LiDraNo donio i jako sam zahvalna na tome“, zaključuje mlada autorica. I dok Nevine nove priče, s nestrpljenjem čekamo, pročitajte najnoviju, o djevojčici sa zelenom maramom, zastanite i razmislite o poruci jedne 16-godišnjakinje.
"Hel ant aba"
Izašao je iz automobila i čvrsto koračao prema rječici. S druge strane bila je grupa ljudi, izbjeglica.
- Zapovjedniče, što da radimo? - čovjek s velikim madežom na licu uputio mu je zabrinuti pogled.
- Pozovite pojačanje i pobrinite se da ne pređu preko. – odbrusio je. Lice mu je ostalo nepomično. Protrljao se prstom ispod desnog oka.
A onda je primijetio djevojčicu sa zelenom maramom na glavi.
Grčevito se držala za žicu i ljuljala se. Baš kao i mala Julka neki dan na ogradi u parku pokraj kojeg svakog jutra prolazi. Mogle bi biti sestre.
Djevojčica sa zelenom maramom nagnula se naprijed, a onda je primijetio da je ovratnik njezine majice zgužvan i rastegnut.
- Hel ant aba!... Hel ant aba! - dovikivala mu je dječjim glasom koji je govorio za gomilu. Svoj je prošireni ovratnik stavila u usta i još više ga rastezala. Gledala ga je ravno u oči, s prezirom i bez straha.
Okrenuo se, sjeo u automobil i pošao prema policijskoj stanicu.
XXX
Ušao je u svoj ured, odložio ključeve automobila, natočio vodu iz aparata u šalicu za kavu i zalio biljku u kutu prostorije pokraj prozora koja je svoje listove okrenula prema svjetlosti. Zatim je u ladicu ispod radnog stola spremio fascikl s dnevnim izvješćem.
Već je bio nadomak automobila kada ga je zaustavio hrapavi glas:
- Di ćeš? Mogli smo na piće, pa ne žuriš djeci. - dobacio mu je Luka koji mu je neki dan dugo pričao o svojoj bolesnoj mački, pa je ovo druženje odlučio preskočiti.
XXX
Dok se vozio kući, radio je šumio. Nije imao volje prebaciti kanal niti ga isključiti.
XXX
Teško je koračao prema vrtu. Činilo mu se kao da na svakom novom koraku iznova čuje djevojčicu sa zelenom maramom na glavi.
- Hel ant aba! - promrmljao je sebi više puta u bradu. Kada se sagnuo da iščupa korov, čuo je ženin glas s prozora:
- Pa da ni uniformu nisi mogao skinuti, nego odmah u taj tvoj vrt! Dođi, gotov je ručak!
XXX
- Kupila sam ove naranče iz Turske, bile su na akciji. - izgovorila je to kako bi razbila tišinu za vrijeme objeda.
Nakon ručka vratio se u vrt i dalje razmišljajući o zgrčenim ručicama oko žice i o očima koje se nisu bojale. Čupkao je zelene zaperke na stabljikama rajčica misleći o vrhovima zelene marame. Na sebi je nosio staru majicu, prljavu od zemlje, koja je poput njezine bila zgužvana i rastegnuta. Protrljao se ispod desnog oka, a onda pogledao svoje prljave ruke. Vratio se u kuću i umio.
XXX
Žena je već spavala. Uzeo je konzervu tune i prljavu vilicu iz sudopera. Kad je pojeo, otišao je do kupaonice i oprao zube.
Legao je u krevet i, dok je stavljao mobitel na punjenje, kao da se sjetio nečega. Svojim je debelim prstima, s noktima prljavim od zemlje, utipkao: Hel ant aba.
Lice mu je zabljesnuo ekran na kojem je pisalo: Hel ant aba? – Jesi li ti otac?
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu