Kratka povijest dužničkog ropstva

Za kasni kapitalizam dalo bi se reći da počinje Rooseveltovim New Dealom, baziranim na kejnzijanskim mjerama. Postoje, doduše, razni kejnzijanizmi. New Deal je bio na tragu socijaldemokratskog modela koji ćemo kasnije, za socioekonomskog "zlatnog doba" 1945-70., poznavati kao "državu blagostanja".[1]

Industrijski kapitalizam, zasnovan na eksploataciji radne snage i rušenju cijene rada (formiranju "rezervne armije"), pati od svojih internih kontradikcija, koje vode u periodične krize. Što više iscijediš radnike (a što moraš ne zato što si zločest već da bi bio konkurentan na tržištu), manje će široke mase imati čime kupiti što prodaješ. Kriza efektivne potražnje vodi u krizu viška akumulacije, s devalvacijom viška, grcanjem u zalihama, zastojem u cirkulaciji i oplodnji kapitala, koji nije moguće profitabilno reinvestirati, uslijed čega dolazi do zagušenja štednjom, pa time i padom ili nestankom profitne stope za samog kapitalista. Simultano imamo višak radne snage i višak kapitala; firme propadaju, umjesto masovne potrošnje vlada masovna nezaposlenost.

Keynesov recept za 1929.: "Veliku depresiju" odčepiti pumpanjem potražnje preko intenzivne javne potrošnje kako bi se osigurala puna zaposlenost i drugi široki socijalni benefiti. Radilo se u ustupku kapitala radu u momentu kriznog ciklusa u kojem to mora kako bi uopće spasio vlastito bivanje kapitalom.

 

ČAROBNI ŠTAPIĆ

 

Magično rješenje: upucavanje viška u kuće, odnosno urbanizaciju!

National Housing Act of 1934 izlaz iz recesije tražio je ni pet ni šest nego činjenjem stanovanja dostupnijim. Nas bi najviše zanimao program javnog stanovanja. Unatoč otporima agenata za nekretnine i drugih konzervativnih lobija, koji su isposlovali neka ograničenja za širenje javnog stanovanja, za godina New Deala broj izgrađenih jedinica skočio je – kako navode Florida i Feldman – s 5.000 1935. na 87.000 1941.[2] 

Nije to ipak bio glavni rukavac. Kao još važnije za izlazak iz recesije potencirano je vlasničko, posjedničko stanovanje. S vezanom općom potrošačkom potražnjom za robnom proizvodnjom koja ide uz kućevlasništvo. 

Preduvjet masovnog posjedovanja kuća: omasovljenje, tj. pojeftinjenje plasmana stambenih kredita, putem osnivanja Fannie Mae (Federal National Mortgage Association) kao državne kuće za sekuritizaciju hipoteka. Banke da nemaju brige i budu lake na obaraču.

Uspostavio se dihotomijski model, i to po rasno-klasnoj osnovi: u suburbijske kućice u cvijeću, privatno financirane, stavljamo bijelo roblje, dok javno stanovanje gradimo za crno.[3]

 

AMERIKA NEĆE BITI ZEMLJA PROLETERSKA

 

Poslijeratna USA nije obična država, kao što je poznato, već globalni hegemon – kako ekonomski (Bretton Woods sistem), tako i vojni (usred zahuktavanja Hladnog rata). Uz jaču političku poziciju kapitala tim slijedom, zabrane političkog djelovanja kroz sindikate i uspješan izgon lijevih elemenata iz njih, pa i makartistički lov na crvene vještice, državna si je politika mogla dozvoliti pomak sa socijaldemokratskog na vojni kejnzijanizam, sa strateškim preusmjeravanjem javnih sredstava iz društvene reprodukcije u nezasitnu vojnu industriju (kao generatora zaposlenosti i rasta). 

Otkud da su Amerikanci dan-danas svjetski poznati po tome da im ono javno ništa ne valja – od školstva do zdravstva? Tja, Truman je čak inicijalno i zapratio Rooseveltov trag. Pritisnut slijeva relativno progresivnim protukandidatom[4], predlagao je Fair Deal program (puna zaposlenost, javno stanovanje, zdravstveno osiguranje, građanska prava). No, slabo će što od toga provesti u djelo, u krajnjoj liniji i opstruiran od konzervativne većine u Kongresu. 

Proveo je zato Housing Act of 1949, osmišljen tako da promovira – i isfinancira – ekstremnu inflaciju kućevlasništva.

 

POZADINA SUBURBANIZACIJE

 

Petoljetku ranije, Roosevelt je službeno proglasio pravo svakog Amerikanca na "pristojno stanovanje" (štoviše, "bez obzira na stanje, rasu ili vjeru").[5] Hajde, on je barem imao i javno stanovanje kao strateški cilj – no naglasak je uvijek bio na kućevlasništvu. Truman će još puno i više njegovu krilaticu stavljati u pogon ne toliko što bi mu bilo stalo do nečijih stambenih uvjeta koliko što mu bilo stalo do određenih makroekonomskih uvjeta. Kućevlasništvo, naučili smo dosad već tu šemu, podrazumijeva zaduživanje, a masovno zaduživanje stvara ponudu stvarajući potražnju i stavlja u pogon motor profitabilne apsorpcije viška. 

(Izvor: Wikipedia) 

Uz to što građevinska industrija i povećava zaposlenost dramatično, kad je toliko na tekućoj vrpci, pa onda još i stimulira opću potrošačku potražnju za robnom proizvodnjom. Kad naštancaš bezbroj kuća, trebat će i bezbroj nekih stvari za staviti u njih – što veže i dodatno zapošljavanje. 

Sve je stajalo na lažnoj socijalnoj osjetljivosti. Unatoč silnoj brizi s najviših razina federalne vlasti za njegove stambene prilike, regular Joe je uredno fasovao ovrhu ukoliko bi omanuo s plaćanjem rata (dok si bankari, investitori i građevinska industrija drže klasnu stranu barikade).[6]

Sekundarna eksploatacija je neumoljiva i pri hipotekama s ljudskim licem. Iza fingirane vođenosti Bijele kuće isključivo rezonom marenja za svakog Amerikanca i priuštivost njegovog stanovanja, odvijalo se permanentno stabiliziranje, spašavanje globalne ekonomije, neutraliziranje njene inherentne recesijske tendencije.[7]

 

POZADINA REURBANIZACIJE

 

Uz suburbanizaciju (urban sprawl), metoda je bila i reurbanizacija, odnosno urbana obnova (urban renewal). Zapamćen je prije svih Robert Moses (urbanist prešao u status quo političare, vojnike vlasti), koji se eksplicitno ugledao na baruna Haussmanna (status quo političar, vojnik vlasti, prešao u urbaniste) po utjerivanju u kosti grada reurbanizacijskih megazahvata. Moses je Haussmannovu metodu za Pariz 50-ih i 60-ih godina XIX st. išao ponoviti na New Yorku 50-ih i 60-ih godina XX st. S capital switching idejom na umu: treba naći ventile ekonomiji, kvalitetnu apsorpciju za neuloženi višak akumuliranog kapitala.

David Harvey povlači neke paralele. U oba slučaja radilo se o lifestyle buržoazifikaciji seizmičkih razmjera: dolazi do "stvaranja posve novog načina urbanog života", i to u duhu "obilnog i frivolnog konzumerizma". U oba slučaja imamo i pobunu razvlaštenih, kojima je "uskraćen pristup novom prosperitetu" (Pariška komuna 1871.; "urban crisis" 1968.).[8]

Nije se prezalo ni od buldožerskog sravnjivanja sa zemljom čitavih inner city četvrti, kako bi ih se moglo nanovo graditi – što postaje povezana osnova socijalnih nemira.[9]

S jedne strane imamo ghetto riots. Do kontrakulture 60-ih, s kulminacijom nakon ubojstva Martina Luthera Kinga, uvelike dolazi slijedom ostavljenosti diskriminiranih manjina po zapuštanim "projects" javnog stanovanja – koje se onda želi "raščišćavati" kao teren za apsorpciju investicija.

S druge strane imamo pionirske građanske inicijative urbanog aktivizma: "Committee to Save Washington Square Park" (Moses 1955. isplanirao četverotračnu prometnicu kroz njega), "Committee to Save West Village" (1958. označen za sveobuhvatno rušenje kao tobožnji slum) ili široku narodnu bunu tijekom čitavih 60-ih protiv Lower Manhattan Expresswaya, deseterotračnog autoputa radi kojeg je naloženo uništenje 416 stambenih zgrada (uz iseljenje 2200 obitelji) 365 dućana i još 480 lokala.[10] 

Aktivistica Jane Jacobs pokušava spasiti West Village (Izvor: Wikimedia)

 

SEKUNDARNA EKSPLOATACIJA KAO POLITIČKA PACIFIKACIJA

 

Unatoč Rooseveltovoj proklamaciji načela o nepravljenju razlike, Trumanova stambena politika patila je od još izraženije rasno-klasne segregacije.

Bijela suburbija nije protestirala – ni s getanima ni s Greenwich Villageom. Neće tko ima kredit za stan.

Organiziranje priuštivosti baš u formi kućevlasništva imalo je i svoj politički, ne samo ekonomski ključ.U tome je još jedan aspekt spašavanja danih makroekonomskih postavki – kao uostalom osnove po kojoj vladajuća klasa biva vladajuća klasa. Subvencioniranjem vlasništva preusm­jerilo se, ističe Harvey, "zajednicu prema obrani vrijednosti vlasništva i individualiziranih identiteta (okrećući suburbane glasove prema konzervativnom republikanizmu)" te se s dobrom osnovom računalo da "zaduženi vlasnici kuća vjerojatno neće štrajkati".[11]

Nije drugačije ni danas ni ovdje. Nekom ovogodišnjom prilikom Valentina Wiesner se zapitala djelomice pogrešno pitanje s obzirom na nepriuštive cijene stanovanja u Hrvatskoj: "Je li oduzimanje dostupnosti vlasništva nad nekretninom i uživanja sigurnosti doma novi način pokoravanja građana?" Zašto baš vlasništva kao modusa stanovanja? Odgovorila si je, međutim, dobro pogodivši metu: "Mlade obitelji, ali i ostatak društva koji teško može do svog stana, a da se ne zabetonira dugogodišnjim skupim kreditima, čini krajnje ovisnima o poslodavcu i njegovu kapitalu, razoružava i eutanazira za svaki oblik otpora i društvenog aktivizma, čini ih pokornijima i poslušnijima. Dokida građansku hrabrost."

Dužničko ropstvo i u semantičkoj dimanziji na koju obično ne mislimo tim izrazom.

Primarna i sekundarna eksploatacija

 

PRIVATIZACIJA KEJNZIJANIZMA

 

Kad se kejnzijanizam 70-ih uruši (1971. Nixon Shock, s obustavom Bretton Woodsa, pa 1973. naftna i stagflacijska kriza), kapital koji zapada u teškoće namicanja profita vraća se staroj taktici maksimalizacije eksproprijacije viška vrijednosti kroz rušenje cijene rada – a i rezanja socijalnih davanja. Sve od toga biva proglašeno, ekonomističkom redukcijom, pukim "troškom" koji kapitalu ne da živjeti i raditi. Opći pad značaja industrije, odnosno realnog sektora, uz geografsko razdvajanje proizvodnje i potrošnje globalizacijom, donosi sa sobom pad značaja stimulacije ekonomije visokom zaposlenošću i dobrim plaćama. 

Rast profita ne smije patiti, pa je pad potražnje kompenziran gomilom vidova, Harveyevim izrazom, "akumulacije razvlaštenjem"[12], odnosno fiktivnom akumulacijom, baziranom na kamati, dionici i renti, kontroliranju novca koji stvara novac, rastu bez razvoja (dolazi do rasta ukupne mase kapitala u optjecaju mimo realnog rada i proizvodnje – svaki će euro kamate i svaki euro rente, pa još kreditirane rente, povećavati ukupnu cirkulaciju fiktivnog novca: ni orali ni kopali, ali je nešto što je bilo pet najednom postalo šest ili deset ili sto). 

Oštra tercijarizacija i financijalizacija ekonomije potvrdit će globalni fenomen koji je 1970. navijestio Henri Lefebvre, kao novo glavno obilježje epohe: da pokretačka snaga kapitalističke ekspanzije umjesto industrijalizacije (fordizam je u krizi skupa s kejnzijanizmom) postaje urbanizacija. Mrvu proširenije rečeno: u postindustrijskom, postfordističkom društvu centralnu makroekonomsku ulogu preuzima kanaliziranje financijalizirane ekonomije kroz urbanizaciju kapitala i tržište nekretnina.

Težište stimulacije potrošnje biva prebačeno na financijalizaciju stanovanja, s povećanjem stope vlasništva nad stambenim jedinicama kao oblikom zamjene javnog stimulacijskog duga privatnim ("privatizirani kejnzijanizam"[13]). Globalna praksa širenja i širenja stambenog duga kakva stanovanje čini – na prvu zvuči paradoksalno – samo nepriuštivijim. I koja je dovela do kraha inflatiranog tržišta sekuritiziranih hipoteka (pucanja "nekretninskog balona") te financijske krize 2008. godine. Ali s kojom se svejedno nastavlja do sadašnjeg trenutka.

 

PROTO-NEOLIBERALNI GRAD

 

Nije naodmet napomenuti da Trumanova suburbanizacija i Mosesova reurbanizacija nisu suprotstavljeni, već komplementarni procesi. 

Premda se ne nije zaista radilo o welfare state, o "pravom" kejnzijanizmu (u europskim pojmovima), američka suburbanizacija jest vezana uz fordistički model kapitalizma. Posebno dobar potrošač biva solidno plaćeni radnik kao kupac kućice u predgrađu i svih novih điđa koje idu uz nju: te frižideri te veš-mašine te dva tenka pred garažom te gutanje nafte dok se dođe s posla, iz škole, iz grada.[14]

Na sličan način, Mosesovi megaprojekti predstavljali su forsiranje velikih infrastrukturnih zahvata putem još većih javnih ulaganja, koja rade na javno zaduživanje.

No, što kad se taj kvazi-welfare, pseudo-kejnzijanski modus operandi prebaci na pogon privatnih investicija? Zapravo znamo kako to izgleda. Abominacija. Sigurno ste čuli za Eagle Hills. Navlas isti model apsorpcije iz Moses-Haussmann paralele moguće je protegnuti – kako sam i učinio prije godinu dana – na suvremeni capital switching mega-slučaj Beograda na vodi (uključivo najbrutalniju "akumulaciju razvlaštenjem", s "kreativnom destrukcijom", kao i lifestyle buržoazifikaciju te pobunu razvlaštenih). Egzemplar također seizmičkih razmjera, samo ovaj put u postindustrijskom, neoliberalnom izdanju, s "privlačenjem stranih investicija". 

Beograd na vodi (Izvor: Wikipedia) 

Isto je pokušao napraviti i Bandić "Manhattanom" u Zagrebu 2019. (spriječio ga tek povoljan moment političke trgovine).

Isto tako, vrlo dobro znamo – naročito ako pokušavamo danas "riješiti stambeno pitanje" – kako izgleda kad se Trumanov model financijalizacije kućevlasništva oslobodi svih fordističkih kočnica i vrati u brutalnijem, neoliberalnom izdanju. 

 

POLITIKA SABOTIRANJA

 

Proto-neoliberalna sprega suburbanizacije i reurbanizacije odigrala je ulogu supstituta (kao drugačiji model pumpanja potražnje i ventiliranja viška akumulacije) za javno stanovanje kao istinski kejnzijansku mjeru.

Upravo je uspjeh Truman-Moses projekta omogućio prikočenje s programom javnog stanovanja: nakon 60.000 jedinica '52, od '55 do '65 ih se gradilo svega oko 20.000 godišnje. Dok se dokotrljamo do Nixona, slušat ćemo iz Bijele kuće o javnom stanovanju (neodržavanom, pretvorenom u stovarište sirotinje prepuštene same sebi) kao o "monstruoznim, depresivnim mjestima – zapuštenima, prenapučenima, prožetima kriminalom".[15]

(Izvor: Forum.tm prema: Richard L. Florida & Marshall M.A. Feldman: "Housing in US Fordism", 1986.)

Ma tko bi rekao? 

A tko je kriv za takvo stanje stvari?

Za razliku od službenog Washingtona u fazi Roosevelta (na početku velikog programa prava na pristojno stanovanje), Washington u fazi Nixona (na zalasku projekta, ali i Golden Age ere općenito), više neće vidjeti u sebi nekoga pozvanog da poduzme štogod po tom socijalnom pitanju, nego samo onog dobronamjernog buržuja što se javlja na radio da upozori kamo nam, ako smo pristojan srednjoklasan svijet, ne valja zalaziti.

Shvatimo dobro: kada svekoliki establišment, skupa s konzervativnim svijetom iz kućica u cvijeću, iz predgrađa u cvatu, čepi nos pred "public housing projects" – ne posipa se pepelom, već stavlja odgovornost na stanovnike slumova zbog prilika u kakvima žive. 

Računica se, naime, i sastoji u politici neinvestiranja u javno stanovanje, u namjernom zapuštanju ga. Nema savršenijeg alibija od urban decaya za čišćenje terena kako bi u inner city mogle biti upucavane reurbanizacijske i gentrifikacijske investicije, dok se stanovanje ciljano riješava kroz hipotekarni cvat predgrađa, s čitavom poantom u privatnom vlasništvu nekretnina.

Izvor: Wikimedia

 

GENTRIFIKACIJA KAO AGENDA

 

Među prvim potezima barunice Thatcher, kad se uspentrala na vlast 1979., bilo je proglašenje Right to Buy i donošenje Housing Act 1980. Počastit će siromašnije građane, glasio je velebni proglas, pravom da povoljno otkupe od lokalne samouprave socijalne stanove (council houses). Prodavalo se to pod socijalnu osjetljivost: ako više nisu podstanari nego vlasnici, napaćeni narod postaje manje siromašan, imovinsko stanje (net worth) mu se poboljšava.[16]

U jednadžbi je, međutim, izostao faktor preprodaje. Kada javni stambeni fond uđe na tržište nekretnina, zna se kako dalje ide: ulijeće spekulacija, ulijeće kupovina kreditima, tu su sad i kamate i hipoteke, dakle dio nekad javne imovine postaje imovina banaka, dok gro na kraju balade zapašu veleposjednici (došlo je do okašnjelog skandalčića kad je istraživanje iz 2013. pokazalo kako je čak 40 prodanih kuća iz Right to Buy programa završilo u vlasništvu sina Thatcheričinog ministra stanovanja). Mjera je znatno povećala udio korisnika stambenih kredita među slabije stojećima (dakle, rana varijanta američkog forsiranja subprime mortgages, radi širenja bazena dužnika, što će dovesti do krize 2008.), kao i opću stopu kućevlasništva u zemlji. 

Veći udio tržišnog, komercijalnog, profitnog stanovanja povlači za sobom – ta je formula prirodni zakon – da kvadrati postaju skuplji. Ultimativno nedostupniji za slabije stojeće. Što će reći da je mjera bila kontraproduktivna s obzirom na svoj proklamirani cilj.

Ali proklamacija je od prvog dana i bila samo lažnjak. Privatizacija javnog stanovanja (kao i bilo čega javnog) jedna je od manifestnih okosnica tačerizma. Doslovno. U svom manifestu torijevaca iz '79, Thatcher izlaže poznati neoliberalni program oslobođenja pojedinca od stiska države, ali posebno je interesantan jezik zamjena teza kojim to radi na ključnim mjestima. Tako npr. pojedinčevo "pravo na rad" namjerava osloboditi od "napada" sindikata, a državu troška stanova u javnom vlasništvu u ime "prava na vlastitu stambenu imovinu". 

Thatcher tu – proklamirajući poput Roosevelta pravo svakog Britanca na pristojno stanovanje – brka pravo na stan za pravo na vlasništvo stana. Kao što podvlači Iva Marčetić, predstavila je pravo na kupnju stana kao isključivu mogućnost zadovoljenja prava na stan. Redukcija ima svoju agendu: "usklađivanje legislativa, načina financiranja i institucionalnog okvira kako bi se individualizacija stambenog pitanja i normalizacija privatnog vlasništva nad stambenim prostorom ustanovila kao jedini mehanizam kojim je moguće ostvariti pravo na stan".[17] Baš kao preko bare: podvaliti kućevlasništvo pod jedinu moguću dostojnu varijantu; naturalizirati dužničko ropstvo za proletere i slobodu spekulacije za buržuje kao samorazumljivu neumitnost.

Namjerno podsticanje gentrifikacije stoji u esenciji neoliberalnih prostornih politika. Nemajmo iluzija o tome: Right to Buy je u startu zamišljen s klasičnim ciljem vođenja klasnog rata odozgo: da u interesu rasta profitne stope stanovanje učini nepriuštivijim, napose nižim klasama. 

(Izvor: Wikimedia)

 

PRAVO IME SKANDALA

 

Peter Marcuse dao si je posebnog truda da objasni zašto su šuplje priče po kojima je za pucanje nekretninskog balona '08 odgovorna tek individualna lakomost pojedinih financijaša s Wall Streeta, koji su ugovarali predatorske kreditne aranžmane. Aha, znači, možemo maknuti te posebno devijantne varijante, eventualno dati packu tim i tim pohlepnicima, pa nastaviti po starom?

A, ne – inzistira Marcuse – do kraha nije došlo devijacijama u sistemu, već upravo logikom sistema onako kako je postavljen. Nije subprime balon doveo do nekakve incidentne stambene krize, već je sve skupa jedna velika, permanentna kriza – koja se tek u svojoj vršnoj točki očitovala kao subprime balon. Nije problem u beskrupuloznosti ovog ili onog vuka s Wall Streeta, već u samoj paradigmi u kojoj je stanovanje prepušteno Wall Streetu, financijalizaciji, kao nosivi stup fiktivne akumulacije.

Pravo ime skandala je u samoj činjenici protežiranosti profitne stanogradnje i vezanog biznisa. Ne može biti masovnijeg priuštivog stanovanja, niti možemo govoriti o pravu na stan, dok god je vođeno logikom osiguravanja profita privatnom sektoru. Tim samim se tobožnje ljudsko pravo, zabilježeno u dokumentima UN-a, odnosi samo na solventne pripadnike ljudskog roda, koji profit biznis klasi mogu osigurati, ili koje možemo kreditima učiniti pošto-poto solventnima (po mogućnosti što više njih), pa nek' i propadne svijet. Ajde Jano, kolo da igramo, samo kuću da prodamo.

Paradigma sveprisutnosti dužničkog ropstva počiva na tri stupa nepriuštivosti (i napuhivanja balona fiktivne vrijednosti te neminovnosti periodičnih krahova): uvjetovanosti komercijalizacijom stanovanja kao normativnim pravilom, ideološkom marketingu kućevlasništva i (de)regulaciji koja javne stambene politike reducira na kontraproduktivno subvencioniranje kredita, mjere suradnje s poslovnim bankama koje i dalje počivaju na vlasništvu i dugu.[18]

Da se nije radilo o prijestupničkom incidentu, već trajnoj paradigmi, najbolje ćemo razumjeti shvatimo li da pravo ime skandala poznajemo najkasnije od Trumana i njegovih kukavičjih jaja.