Andrej, reci hvala

Ako je, a naravno da jeste, odabir Dragana Primorca kao kandidata Hrvatske demokratske zajednice za predsjednika Republike bio epski promašaj, onda je hapšenje Vilija Beroša, u trenutku dok je još bio ministar zdravlja, najbolje što se Plenkoviću moglo dogoditi. 

To su, za razliku od domaćih tumača zbilje, znali u EPPO-u, pa su uhićenja navodno planirali malo kasnije, poslije izbora na kojima su šanse Dragana Primorca… Ma, da ne trošimo prostor i vrijeme uzalud: Dragan Primorac nema nikakve šanse, a to što će ući u drugi krug posljedica je moćne HDZ-ove infrastrukture, nikako njegove karizme vidljive, ako i tada, pod skupim mikroskopima koje su prodavali jedan Pozder i više Petrača.

Lider HDZ-a već je dobio ispričnicu za neizbježni poraz, pa će njegovi brojni, ali tihi oponenti - u sjeni velikih lidera, što i Plenković i Milanović jesu, uvijek raste puno malih, ambicioznih političkih patuljaka divovskog samopouzdanja i skromne hrabrosti – još jednom morati poslušno kimati glavama. 

Ne treba, dakle, očekivati da Andrej Plenković izađe pred suradnike i suradnice ili – to još manje – u intervjuu nekoj od televizija prizna da mu je Primorac jedna od, što je bilo gotovo nemoguće postići, većih kadrovskih pogrešaka, sasvim suprotno. Dovoljno je da krivnju fakturira EPPO-u koji je, kao, pokazao podcjenjivački odnos prema DORH-u i Uskoku, fabricirajući aferu koju, normalno, treba istražiti, ali… Sve što bi moglo ići poslije tog ali, nema nikakvu važnost.   

To da i grane ispod vrabaca znaju kako bi Milanović od Primorca doživio poraz jedino ukoliko bi od kandidature odustao dvije minute prije otvaranja biračkih mjesta je činjenica, a one u politici imaju znatno manju težinu od dojmova. Plenković je upravo na tome, na talentu da ostavi dobar dojam - kako kod svojih glasača, tako i, što je zapravo važnije, kod onih koji se za izbore zainteresiraju samo ako postoji opasnost od nerazblaženog desnila - godinama gradio ulogu prihvatljivog, modernog, ovovremenog europskog političara desnog centra koji uspješno čuva društvo od raznih mračnjaka, bez obzira da li su mu, kao Tomislav Karamarko, stranačke kolege ili, kao Domovinski pokret, koalicijski partneri. 

Moguće je, istina, da je Beroš, kako je kazala Ivana Kekin, predsjednička kandidatkinja Možemo, pušten pod vlak da bi se istraga okončala što prije i sa što manje pritvorenih, ali nije nemoguće, jer je to dobra procjena, i kako je žrtvovan da bi se promašaj s Primorcem pretvorio u urotu bruxelleskih istražitelja kojima je, je li, trebalo malo zabave u tmurnim zimskim danima. 

Tako će, eto, premijer i predsjednik HDZ-a jedan svoj veliki problem amortizirati njemu zapravo manjim, hineći uvjerenje da bi Primorac vidio interijere Pantovčaka samo da nije bilo iznuđenog zatvaranja do jučer važnog ministra. Poslije toga može mirno čekati lokalne izbore na kojima će HDZ dobiti dovoljno glasova da se smatra pobjedničkom strankom, bez obzira što će Split vratiti teško, Zagreb nikako, a u Rijeci uobičajeno džabe krečiti. 

Nesreća u nesreći nije u tome što su u HDZ-u sposobni borbu protiv korupcije – dakle protiv sebe – predstaviti kao diverziju kojom je njihovi krasni kandidat i kolekcionar nekretnina ostao bez pobjede, već što kompletna hrvatska opozicija nije sposobna za nešto više osim da svaku ponuđenu priliku iskoristi kako bi tu priliku propustila. 

Da ne bude zabune, ne misli se na otrcano podsjećanje na činjenicu da HDZ pravomoćno jeste proglašena zločinačkom organizacijom, niti na nabrajanje svih uhićenih ministara i ministrica ili, to najmanje, na čitanje imena i prezimena onih što su u Vladi imali kratak rok trajanja, već na ozbiljno, zajedničko djelovanje oko nečega što bi trebao biti cilj i SDP-a i Možemo i Mosta i Anke Mrak Taritaš i Kreše Beljaka i bračnog para Puljak i izvanparlamentarne Radničke fronte, dakle proširenog sastava onih što su, sjećate se, upravo zbog imenovanja Ivana Turudića za šefa DORH-a, te uvođenja takozvanog lexa AP, jednom i jedva uspjeli organizirati prosvjede, probavajući kako izgleda politička borba i na ulici, a ne samo u sabornici.

U veljači ove godine su oporbene stranke lijevog centra, umjesto neimenovanja Turudića i ukidanja lexa AP, s bine na Markovu trgu tražile što ranije raspisivanje izbora, dok je jedan manje poznati pisac s prijelaza stoljeća kazao kako je točan datum izbora suštinski nebitan i da je važnije obraniti institucije – poput, recimo, DORH-a – a medijske slobode od volje proste, matematičke većine nastale što izbornom voljom, što postizbornom trgovinom. 

Kako su i poslije izbora oporbene stranke lijevog centra ostale oporbene stranke lijevog centra, sada bi mogle, uz pojačanje, opet pozvati građane na ulice i reći ono što su prošli puta zaboravili: da se neće maknuti s trga ili trgova sve dok se Turudića ne smijeni, a moderna verzija verbalnog delikta ne ukine.

E, upravo se to neće dogoditi: SDP će i dalje biti samo logistička potpora svom bivšem predsjedniku, Možemo će s Ivanom Kekin vježbati za zagrebačke izbore, Most će se nastaviti blamirati s Mirom Buljem, Marija Selak Raspudić podgrijavati ručak i davati izjave tri puta dnevno neovisno o jelu, a HDZ mirno čekati izvjesni poraz od Milanovića za koji već imaju - njihovom članstvu i biračima sasvim dovoljno – opravdanje, ali i krivca: EPPO.